Pokupski župnik svjedočio sjemeništarcima o svom duhovnom pozivu Ispis E-mail
Utorak, 26 Studeni 2019 21:02
Share

U ponedjeljak, 25. studenoga, na liturgijski spomendan sv. Katarine Aleksandrijske, djevice i mučenice, Međubiskupijsko sjemenište u Zagrebu ugostilo je u novoj sjemenišnoj godini drugoga u nizu župnika koji nastavlja projekt započet 2017. godine, a vezan je uz svjedočenje duhovnoga poziva župnika sjemeništaraca.

Vlč. Antun Pećar, župnik župe Uznesenja BDM u Pokupskom (Sisačka biskupija) rado se odazvao pozivu preč. Rektora da u ovom mjesecu posvjedoči sjemeništarcima o svom svećeničkom putu. Vlč. Pećar je za svećenika Beogradske nadbiskupije zaređen 1981. godine, a od 2016. u službi je župnika župe Pokupsko te je ponosni duhovni pratioc sjemeništarca maturanta Stjepana Kovačića. U periodu od 1966. do 1969. godine bio je član tadašnjeg Dječačkog sjemeništa na Šalati, a nakon svećeničkog ređenja vršio je različite pastoralne službe, najprije u Beogradskoj nadbiskupiji, a od 2002. godine inkardinirani je svećenik Zadarske nadbiskupije sa trenutnim pastoralnim radom u Sisačkoj biskupiji.

Misno slavlje započelo je u 18.00 sati u sjemenišnoj kapeli Naviještenja BDM, a u koncelebraciji vlč. Pećaru bio je rektor Sjemeništa, preč. Matija Pavlaković.

Na početku slavlja rektor Sjemeništa zaželio je dobrodošlicu vlč. Antunu i izrazio zahvalnost što je, usprkos mnogih župničkih obveza i narušenog zdravlja, pronašao vremena da pohodi sjemenišnu zajednicu. Vlč. Pećar je po vokaciji monah – 25. siječnja 1970. godine pristupio je redu trapista te je novicijat i teološku formaciju završio u Francuskoj. Po završetku formacije vraća se u Kloštar Ivanić, a tamošnjim zatvaranjem trapističkog samostana 1977. godine odlazi na službu u Beogradsku nadbiskupiju gdje radi sa bolesnicima, a svoj posebni doprinos daje u službi direktora karitasa Beogradske nadbiskupije u periodu od 1988. do 1994. godine.

U svojoj homiliji vlč. Antun pokušao je povezati evanđelje dana (Lk 21, 1-4) sa svojim duhovnim pozivom koje je započelo u Gornjoj Jelenskoj, mjestu njegove rodne župe u blizini Popovače, a nastavilo se kroz sjemenište i monašku formaciju u Francuskoj. Između ostalog je naglasio: ”Kada govorimo o pozivu tada možemo reći da je to Božji intervent u čovjekovo srce. Prije toga čina, prije poziva, u mome životu postojali su određeni fragmenti koji su tom Božjem zahvatu vodili, kao npr. igra sv. Mise, ljubav prema molitvi i sl. Živio sam u vrijeme komunizma kada nije bilo pohvalno ići u crkvu. Također, nisam imao ni podršku okoline koja me okruživala. U šestom razredu osnovne škole susreo sam jednu časnu sestru na župnom bunaru gdje sam se došao napiti vode te me ona pozvala na misu i vjeronauk. Od tada počinje moja avantura s Bogom kroz pripremu za sakramente, svakodnevno pješaćenje po 2 km na mise zornice i sl. U osmom razredu odlučio sam krenuti putem redovništva. Naime, prolazeći kroz Kloštar Ivanić i gledajući sa polja, gdje sam kao mali okopavao krumpire, zvonik istoga samostana, uvijek sam se pitao što je iza tih zidina? Moji roditelji me nisu podržali i unatoč mnogim razgovorima sa mojim tadašnjim župnikom, bilo im je teško prihvatiti moju odluku. U Kloštru sam se susreo sa monasima – trapistima koji dolaze iz Banja Luke potražiti utočište u franjevačkom samostanu i odmah su me osvojili ljepotom liturgije te redom koji je vladao u zajednici. Živeći u francuskom samostanu tijekom formacije sa preko 90 monaha osjetio sam kako je lijepo biti posvećen Bogu – ta dimenzija Crkve na mene je duboko utjecala jer vidimo i u navještenom evanđelju kako siromašna udovica daje sve što ima – Bog je vrijedan svega; nije vrijedan polovice mene, jer kada Bogu nešto dajem onda mu treba dati sve. Tko Bogu daje, Bog mu daje!”, zaključuje propovjednik.

Govoreći o ljepoti svećeničkog poziva u pastoralnom radu posebno je istaknuo ljubav prema siromašnima i bolesnima svjedočeći sjemeništarcima sljedeće: “U susretima sa smrću davao sam ruku ljudima da sretno dođu u vječnost – kroz sakrament svećeničkog reda pružao sam im milost Božjega oproštenja i sretne smrti. Dragi sjemeništarci! Ići za Isusom meni nije bilo lako. Imao sam puno okolnosti u kojima sam trpio i 'krvavo' sam došao do svećeništva. Bio sam odbačen od rodbine, okoline; svašta sam doživio, no uvijek sam dijelio sa svima… tako je Crkva u Srbiji dobila jedno drugo lice i bila prepoznata kao svjedočanstvo Isusa Krista. Mene je oblikovala patnja i baš zato sam drugima mogao biti Božjom utjehom.”

Potom je uputio sjemeništarcima sljedeću poruku: “Kad god Bogu nisam dao sve, ja sam gubio! Zato, kada osjetite da vas Bog poziva – budite odvažni! Dok si mlad tražiš sebe, sanjaš o poslu, kući, dobrom automobilu, karijeri…, no najvažnije je da budeš TI i od toga TEBE da s Isusom izgrađuješ SEBE. Otvorite svoje oči, svoja srca, gledajte Krista i uđite u ono što je On, a On nas želi uvući u perspektivu vječnosti te u tom duhu 'dresirajte' sebe – ići sa Isusom i uz Isusa. Tko se odluči Njega slijediti bit će žar ispod pepela, tako se svjetlo Božje u svijetu, po vama, još neće ugasiti. Budite dobri svojim roditeljima, profesorima i odgojiteljima; ulazite u život punim plućima i ne okrećite Bogu leđa! Neka Isus bude u Vama i s Vama jer kako kaže naš veliki hrvatski misionar i sluga Božji o. Ante Gabrić: 'Divno je naše zvanje!'”, poentirao je vlč. Pećar.

Na koncu misnoga slavlja prečasni Rektor zahvalio je vlč. Antunu na spremnosti i odazivu uručivši mu prigodni poklon te mu preporučio čitavu sjemenišnu zajednicu u molitvu kako bi u budućnosti povjereni mladići ostvarili se kao dobri ljudi i kršćani, a ako je volja Božja i sveti svećenici.

Ljepoti misnoga slavlja pridonijeli su sjemeništarci svojim ministriranjem, a pjevanje su posebno uzveličali ostali članovi sjemenišne zajednice uz pratnju gitare i tamburice talentiranih Leona Levačića i Lovre Sušca.

Po završetku misnoga slavlja nastavilo se druženje odgojitelja, sjemeništaraca i gostujućeg župnika u sjemenišnoj blagavaonici, a novi susret ovakvog tipa zakazan je za 17. veljače iduće godine.

 

Twitter