Homilija na Tijelovo (3. lipnja 2010.) Ispis
Četvrtak, 03 Lipanj 2010 23:16
Share

Mons. dr. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Tijelovo

3. lipnja 2010.

Katedrala Uzvišenja Sv. Križa u Sisku

Dragi štovatelji Euharistije, slavitelji blagdana Tijela i Krvi Kristove!

Današnjom svetkovinom Crkva iskazuje čast Presvetom oltarskom sakramentu, tj. Gospodinu našemu Isusu Kristu koji je „vere, realiter et substantialiter – istinito, stvarno i po svojoj biti“ prisutan u euharistijskom Kruhu i Vinu. Kristova je nazočnost u presv. Euharistiji prisutnost njegove uskrsnule ljudske naravi. Euharistija jest spomen, ali takav spomen koji je ujedno spomen-čin, te ono što slavimo i sada doživljavamo: Krista koji je po svojoj ljubavi i žrtvi nazočan u svojem uskrsnulom Tijelu, živ među nama, svojim učenicima.

Dakako, Euharistija je otajstvo. Pa ipak nije to tajna koja je apsolutno nedokučiva. Svi mi imamo iskustvo prisutanosti onih koje volimo, koji su nam duhovno blizi, pa i kad nisu tjelesno i fizički s nama. Pjesnik reče: „Bože, oslobodi me daljine blizih i blizine dalekih!“ (I. Golub). Daljina i blizina nisu prvotno fizičke nego duhovne kategorije: s nekim možemo biti blizi pa dijelili nas mnogi kilometri, i obrnuto: s nekim možemo biti daleki, bez obzira što u fizičkoj blizini živimo i susrećemo se svaki dan.

O toj duhovnoj blizini, koja je jača negoli bilo koja fizička, govori i nam današnji blagdan. Pa ipak, blagdan Tijelova govori nam zapravo o potrebi za jedinstvom i duhovne i opipljive, tjelesne blizine, u kojoj je s nama želio ostati naš uskrsnuli Gospodin.

Čitanja današnjeg dana otkrivaju nam tu Tajnu.

Knjiga Postanka (Post 14,18-20) govori nam o kralju Melkisedeku – čije ime znači: Kralj pravedni. I dok su svećenici u Starom zavjetu bili pripadnici Levijeva plemena, dakle po rodu, Melkisedek je izvan te skupine, dakle po Božjoj milosti – njega Knjiga Postanka naziva jednostavno „svećenik Boga Svevišnjega“. On je slika Krista koji nije bio iz Levijeva plemena, a ipak je – kako ga naziva Poslanica Hebrejima „jedini veliki svećenik“. I dok su drugi hramski svećenici prinosili Bogu žrtve paljenice, prinosnice, okajnice, pomirnice, dakle žrtve različitih životinja, Melkisedek iznosi „kruh i vino“, koje će upravo Gospodin Isus uzeti na Oproštajnoj večeri i ostaviti svojim učenicima kao znak svoje prisutnosti. Zanimljivo je da se Melkisedeka spominje ovdje kako blagoslivlja Boga koji je Abrahamu predao u ruke njegove neprijatelje. Po ovoj svetoj hrani, koju je prinio Gospodinu i time naznačio Euharistiju koju je upravo u tim znakovima ustanovio Gospodin Isus, svaki Božji ugodnik osposobljen je za pobjedu nad neprijateljima. Koji su to naši neprijatelji? To nisu nikoji ljudi, ni jedan čovjek. Naš je neprijatelj Zli, onaj koji je otac laži, zavodnik, čovjekoubojica. Neprijatelji su nama, braćo i sestre, naše strasti, naše zle misli o drugim ljudima i o nama samima, naše predrasude. Naši su neprijatelji naš pesimizam, depresivnost, klonulost pred problemima koje mislimo da ne možemo riješiti. Prema Nouwenu, katoličkom svećeniku i teologu iz Nizozemske (+1996.), najveći je problem našeg osobnog rasta nedovoljna svijest da smo ljubljena djeca Božja. Henri Nouwen nas poziva da si često ponavljamo tu istinu, koja je u temeljima naše vjere: „Ja sam ljubljeno dijete Božje. Ja sam ljubljeni sin Božji. Ja sam ljubljena kći Božja.“

Prema spomenutom teologu, koji je bio i član zajednice Arka – želio bih vas povesti, draga braćo i sestre, u razmišljanje o Euharistiji i o nama koji se trebamo nadahnjivati otajstvom Euharistije. Naime, kao što nam to govori i sv. Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima – gdje opisuje događaj ustanovljenja Euharistije (1 Kor 11,23-26) – postoje četiri elementa koja su bitno povezana s ovim Otajstvom. To su: 1. uzet; 2. blagoslovljen; 3. razlomljen; i 4. dan. Kad je Gospodin Isus svojim učenicima predao Otajstvo Euharistije, učinio je upravo ove geste: „uzeo je kruh ... i čašu, odnosno kalež, vina“, podao je blagoslov – blagoslovio kruh, odnosno vino, zatim je kruh razlomio, te ga dao učenicima da ga blaguju. Zanimljivo, i u današnjem evanđeoskom odlomku iz pera sv. Luke (Lk 9,11-17), Isus to isto čini s pet kruhova i dvije ribe koje umnaža za mnoštvo koje je gladno u pustom kraju, a bilo je tu „oko pet tisuća muškaraca“. Evanđelista Luka kaže za Isusa: „On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda u nebo, blagoslovi ih i razlomi pa davaše učenicima da posluže mnoštvo.“ (Lk 9,16).

I mi smo pozvani slijediti te Isusove geste, odnosno vidjeti u njima svoju sudbinu i svoju zadaću:

Prvo, i mi smo uzeti, tj. izabrani. Isusova gesta uzimanja kruha upućuje na to da je on uzeo i nas. To pak znači da nas je izabrao. Svijet u pojmu izabranja vidi uvijek neku konkurenciju, jer netko je izabran, a netko nije, tako da se osjeća onda isključen. Nouwen o tome kaže: „Biti izabran kao ljubljeni od Boga nešto je radikalno drukčije. Umjesto isključivanja drugih, ono uključuje druge. Umjesto odbacivanja drugih, ono prihvaća druge u njihovoj jedinstvenosti. To nije natjecateljski, nego milosni izbor. Naši umovi teško shvaćaju takvu stvarnost. Možda je nikada i neće shvatiti. Možda samo naša srca to mogu postići. Svaki put kada čujemo o 'izabranim ljudima', 'izabranim talentima' ili 'izabranim prijateljima', gotovo automatski počnemo misliti na elite i nađemo se blizu osjećaju ljubomore, gnjeva ili jada. Nerijetko percepcija drugih kao izabranika vodi u agresiju, nasilje i rat. No ja te molim – kaže naš pisac – ne izruči riječ 'izabran' svijetu. Usudi se prihvatiti je kao svoju čak i kad je stalno krivo shvaćena. Moraš se držati istine da si ti izabran. Ta je istina kamen temeljac na kojemu možeš graditi život kao ljubljeni. Kad izgubiš dodir sa svojom iziabranošću, izlažeš se napasti samoodbacivanja, a ta napast potkopava mogućnost da ikada izrasteš kao ljubljeni.“ (H. Nouwen, Živjeti kao ljubljeni, KS, Zagreb 2006, str. 39-40). Moramo se, dakle, usuditi prihvatiti prvu istinu: da smo Božji izabranici čak i kad nas svijet ne izabire i kad nam želi pokvariti značenje našeg izabranja. A zašto je Krist uzeo kruh i vino? Zašto uzima, odnosno izabire nas? Svakako – s razlogom. Otkrijmo ga.

Drugo, Isus je uzevši kruh i vino izrekao nad tim darovima blagoslov. Zahvalivši Bogu za njih, zazvao je na kruh i vino blagoslov. Kao ljubljena djeca Božja i mi smo blagoslovljeni. U obredu židovskog uvođenja mladića u sinagogu, tzv. bar micva, mladićev otac kaže: „Sine, što god da ti se dogodi u životu, imao uspjeha ili ne, postao važan ili ne, bio zdrav ili ne, uvijek se prisjećaj koliko te tvoja majka i ja volimo.“... „Kakva li je milost takav blagoslov!“ (nav. dj., str. 47). „Benedictus“ doslovno znači: „onaj o kojemu se dobro govori“. Dobro govoriti o drugima neobično je važno i potrebno, osobito kad znamo kako nam je teško prihvatiti što se i o nama može ružno govoriti. Kao da ponekad više osjećamo da smo prokleti negoli blagoslovljeni. To je čini se osjećaj mnogih ljudi. „Osjećaj da smo prokleti često dolazi lakše nego osjećaj da smo blagoslovljeni. I mi možemo naći dovoljno argumenata da ga nahranimo... Pa premda možemo čuti i te glasove koji nas neprestano prekoravaju i govore nam da ništa ne vrijedimo, da smo osuđeni na propast, neuspjeh, bolest i smrt, to jednostavno nije istina! Glas da smo prokleti je laž! Mi smo blagoslovljeni, to je istina, naša istina. Ali kako čuti i osjetiti tu istinu, kad je često tako glasna laž koja nas okružuje? Prije svega, u molitvi. „Molitva je način slušanja blagoslova... Pravo je djelo molitve utihnuti i slušati glas koji govori dobro o meni.“ (nav. dj., str. 53).

Treće, što je Isus učinio s kruhom koji je uzeo i blagoslovio, bilo je da ga je razlomio. Biti razlomljen – i naša je stvarnost. „Vođe i proroci Izraela, koji su jasno izabrani i blagoslovljeni, živjeli su vrlo razlomljene živote. A ni mi, ljubljeni sinovi i kćeri Božje, također ne možemo pobjeći od razlomljenosti... Naša razlomljenost otkriva dio onoga tko smo... „Naša je razlomljenost istinski naša, ničija više. Naša je razlomljenost jednako jedinstvena kao i naša izabranost i naša blagoslovljenost... Kao ljubljeni mi smo pozvani prihvatiti svoju jedinstvenu razlomljenost jednako kao što moramo prihvatiti svoju jedinstvenu izabranost i svoju jedinstvenu blagoslovljenost.“ (nav. dj., str. 61). Kako izliječiti razlomljenost? Sami to ne možemo. Trebamo ju staviti pod blagoslov, pod Isusov blagoslov. Tada ćemo biti sposobni da nas, izabrane, blagoslovljene i razlomljene Gospodin daruje drugima.

To je četvrti aspekt života kao ljubljeni: biti darovan. „Naše je najveće ispunjenje u davanju sebe drugima.“ (nav. dj., str. 72). „Prava radost, sreća i unutrašnji mir dolaze od davanja sebe drugima. Sretan život je život za druge... No, često zaboravljamo da naš pravi dar nije toliko ono što možemo učiniti, nego ono što jesmo. Pravo pitanje nije što možemo ponuditi jedni drugima, nego što možemo biti jedni drugima...Iz toga jasno proizlazi da smo svi pozvani da postanemo jedni drugima kruh – da postanemo kruh svijeta.“ (nav. dj., str. 77.83)

Kada danas razmišljamo o tajni Euharistije i njezinom utjecaju na naš život, treba još reći da je blagdan Tijelova ustanovljen (u 13. st.) da bi se klanjanje Kristu pronijelo iz crkve u svijet. Mi želimo pokršćaniti čitav svijet prolazeći kroz trgove, ulice i parkove naših gradova i sela, noseći u procesiji Krista u Pokaznici. Želimo svima doviknuti: mi smo s Kristom došli i vama donijeti blagoslov! I i vama želimo reći da ste i vi izabrani, blagoslovljeni, da ste i razlomljeni, ali darovani jedni drugima. Zašto? Jer se prvi nama darovao naš Gospodin. On želi da se o njemu govori posvuda. On nas šalje, jer nas je kao svoje ljubljene izabrao i blagoslovio, i kao oni koji su razlomljeni – darovani smo za život svijeta, svima na posvećenje, svima da bismo bili s Kristom-kruhom života i mi kruh za život svijeta.

Molimo danas Krista Gospodina da i nas učini sposobnima prožeti svekoliki život, privatni i javni, naš rad, djelovanje i trpljenje, sve naše odnose s ljudima i nas same – Kruhom koji hrani sve ljude i čitav svijet.

Amen.