Homilija na Dan branitelja Grada Petrinje 16.09.2012. Ispis E-mail
Nedjelja, 16 Rujan 2012 00:00
Share

mons. Vlado Košić, sisački biskup

HOMILIJA NA DAN BRANITELJA

Župna crkva Sv. Lovre - Petrinja, 16.IX.2012.

= 24. nedjelja k.g./B: Iz 50,5-9a; Jak 2,14-18; Mk 8,27-35

Draga braćo i sestre u Kristu Gospodinu, poštovani  predstavnici civilne vlasti – zastupnici u Hrvatskom saboru, ministre branitelja, gospođo sisačko-moslavačka županice, gospodine gradonačelniče, predstavnici Hrvatske vojske i policije, dragi hrvatski branitelji i članovi obitelji poginulih i nestalih branitelja, štovatelji Dana branitelja grada Petrinje!

Dobro je da danas Petrinja zajedno obilježava Dan sjećanja na poginule branitelje i Zaziv Duha Svetoga za djecu, učenike u petrinjskim školama koji su upravo prošli tjedan započeli školsku godinu. Djeca trebaju učiti i o svojoj povijesti, i to na temelju istinitih svjedočanstava i sjećanja na ono što je proživio ovaj grad.

Na današnji dan, 16.rujna 1991.u Petrinji je zavladao užas i tjeskoba. I sam sam bio sudionik tih događaja. Od jutra neprijateljska je vojska artiljerijom gađala sve po gradu, naši su hrabri branitelji mnogi poginuli, mnoštvo njih bilo je ranjeno, a mnogo civila i stanovnika ovoga grada zarobljeno je. Crkva sv. Lovre bila je pogođena s dva tenkovska hica u toranj, a teško – gotovo smrtno – ranjen bio je i tadanji petrinjski župnik Stjepan Levanić. Dan koji su svi, koji su ga preživjeli, zapamtili po zlu i teškom stradanju, neviđenom do tada.

Mi se toga danas, braćo i sestre, sjećamo i svake godine grad Petrinja obilježava Dane sjećanja na svoje branitelje, osobito se spominjući onih koji su svoje živote dali za slobodu ovog ponosnog grada i naše Domovine. A riječ je o preko 600 poginulih branitelja, među kojima su bili i civili, i žene i djeca – točnije, prema Petrinjskom žrtvoslovnom leksikonu koji priprema Matica hrvatska Petrinje, poginulo je 630 branitelja i civila.

Kad se mi vjernici sjećamo tih tragičnih događaja, nas to sjećanje odvede u mislima najprije k Bogu. Pitamo se, kao što smo se i tada pitali, zašto se to dogodilo našem gradu, zašto smo doživjeli tolika stradanja, rušenja crkve, ubijanje nedužnih ljudi, zašto su morali umrijeti mladi ljudi, naši prijatelji, sinovi i kćeri, braća i sestre, muževi i žene, majke i očevi pred kojima je bio život? Ostajemo na žalost bez odgovora, vjerujući da Bog jedini zna zašto je to sve moralo biti. I njemu želimo povjeriti našu poginulu braću i sestre, za njih se moliti. Njihova smrt i odlazak Bogu sve su nas, žive koji smo još ostali na zemlji, zadužili. Zadužili su nas da ih se sjećamo, da ih ne zaboravimo, kao i da govorimo mladim naraštajima što se to ovdje događalo i kako su poginuli toliki uglavnom mladi ljudi. Naime, ustali su mnogi, i danas ih je sve više, koji pripovijedaju bajke i zaluđuju ljude govoreći im neistine, želeći očito postići da se zatre spomen na te velike ljude – koji su zapravo bili oboružani jedino u velikom mjeri ljubavlju prema Domovini i željom da zaustave nasilje i brutalnost pomahnitale vojne sile koja se sručila na ovaj grad i na njegove stanovnike, na našu Hrvatsku i njezin narod, želeći ga satrti i uništiti, pobiti i prognati, spaliti mu spomen na postojanje i na njegovu kulturu. U svemu drugom bili su nedovoljno naoružani – jer rekli bismo, praćkom se ne ide na tenkove, ali – oni su upravo to učinili i dali su primjer velikog junaštva i spremnosti na žrtvu za svoje bližnje, braneći tako djecu, mlade, žene, starce, stanovnike Petrinje i Hrvatske, znajući vjerojatno da ne mogu na početku poraziti tu jaču silu, ali vjerujući da će im Bog pomoći da ju spriječe da ne počini odmah puno zla te da se taj ratni stroj barem na neko vrijeme zaustavi. To je bilo spasonosno, i možemo reći, da smo mi – koji smo u tim događajima sudjelovali – u živo iskusili kako je David pobijedio Golijata. Posve goloruk, oboružan samo vjerom da je Bog s njime taj je biblijski mladić izišao pred izazivača Golijata, puno jačeg i do zuba naoružanog vojnika. David je imao samo praćku, no kad je zazvao ime Božje te odbacio kamen, pogodio je nasilnika točno u glavu i tako ga onesposobio. Pobjeda je naime Božja, a ne ljudska. To smo i mi svi doživjeli. Doživjeli smo tako, možemo slobodno reći, čudo – da se ono što se po ljudski gledano činilo nemoguće ostvarilo kao moguće i da je slabiji pobijedio jačega, jer zapravo nije bio slabiji – bio je moralno jači jer je na njegovoj strani bila istina i pravda.

Čitanja današnje 24. nedjelje kroz godinu progovaraju nam upravo o toj Božjoj logici, koju ne poznaje ovaj svijet, a poznaju ju oni koji se u Boga uzdaju.

U prvom čitanju iz Proroka Izaije opisuje se Sluga Jahvin. Znamo, to je mesijanski navještaj, tekst koji predskazuje Isusa Krista i njegovu smrt. Kao da Krist govori: „ja se ne protivih niti uzmicah, leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojeg ne zaklonih od pogrda ni od pljuvanja“. Gospodin Isus znao je zašto je tako postupao u svojoj muci. Prorok daje odgovor: „Gospodin Bog mi pomaže, zato se neću smesti... znam da se neću postidjeti, blizu je onaj koji mi pravo daje.“ Nisu li i naši branitelji, braćo i sestre, upravo tako bili ponižavani, ali i čitav naš narod? I sjećam se, govorili su mi neki vjernici: Velečasni, zašto vi nas u Crkvi učite da se ne smijemo osvećivati, da ne smijemo zlo činiti, a vidite oni nama toliko zla čine? Kako da se obranimo od nasilnika, ako i mi ne posegnemo za nasiljem? Često sam slušao takve jadikovke. Ali vjerovao sam, da Bog svojih ne ostavlja, pa makar ih kuša teškim nevoljama. Bio sam recimo nazočan kad je na ovom mjestu, u bivšoj crkvi, bio sprovod – vodio ga je biskup Jezerinac – za devetero masakriranih civila. Pitali smo se: što su tim nasilnicima bili krivi starci, žene i djeca? Od ovog mjesta, nakon što je u Gornjoj Budičini bila ubijena 16-godišnja Josipa, poveli smo sprovod sa svijećama u rukama i molili za mir, za razum i pobjedu pravednosti. Ali već su bili krenuli režiseri rata i ubojice – vođeni onime koga je naš Gospodin nazvao da je „otac laži i ubojica ljudi od početka“ (Iv 8,44). Tko se ne bi bojao te tjeskobe koja se uvukla u sva srca? Sjećam se kao danas kako je u Hrastovici nakon prvih napada zavladao takav muk da sam zapisao da više ne čujem ni da ptice pjevaju. Bila je jeziva ta tišina koja nije slutila na dobro, a mi nismo znali što nas čeka i kako da se othrvamo tim prijetnjama. Mogli smo se pouzdati jedino u Boga. A on je podigao hrabre ljude, ljude koji su se poput Davida bili spremni suprotstaviti Ocu laži, ubojici ljudi, Golijatu naših dana. Poginuli su mnogi, danas ih se sjećamo, danas im zahvaljujemo na njihovoj žrtvi i želimo se nadahnuti na primjeru njihova junaštva za nove – vjerujemo, nikad više takve borbe – ali duhovne borbe protiv zla, protiv zloga, protiv laži i nepravdi. Treba nam njihove hrabrosti, treba nam te neustrašivosti i želje da se svlada zlo pa ne znam kako nam se ono činilo veliko i nepobjedivo.

„Što govore ljudi, tko sam ja?“(Mk 8,27) - čuli smo, pita Isus danas u evanđelju svoje apostole. Pita on to i mene i tebe. Ali još više želi čuti odgovor na pitanje: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ Danas bismo tako mogli analizirati govor naših medija, govor javnosti o tome tko su naši branitelji, zašto su poginuli, tko je bio na strani istine a tko na strani laži, tko na strani pravde a tko nepravde, tko na strani ljubavi a tko na strani mržnje. Mi znamo odgovor, no kao da mnogi još uvijek ne znaju. I mi znamo da ne smijemo šutjeti, a mnogi i nas promatrajući i slušajući zaključuju krivo. Procjenjuju nas, procjenjuju Crkvu kao neku povijesnu nepotrebnu zajednicu, gledaju samo naše slabosti kroz povijest i u sadašnjosti, a ne vide svece, ne vide mučenike, ne mogu proniknuti u dubinu vjere i ljubavi koju su nosili i pokazivali toliki muškarci i žene, toliki članovi Crkve. Nismo mi, članovi Crkve, sveti, mi smo grješni, svjesni smo svi toga. Ali sveta je Crkva, jer ju vodi Duh Sveti. I ona neće nikada zabludjeti, nikada ju vrata paklena neće nadvladati – to nam je obećao naš Gospodin. A on je nakon točne vjeroispovijesti Petrove – da je on Krist – Pomazanik – navijestio svoju muku, smrt i uskrsnuće. A Petar to nije razumio pa ga je pozvao na stranu i počeo odvraćati od toga da preuzme žrtvu, da bude mučen, da bude ubijen. I što je Petar čuo od svoga Učitelja? „Nosi se od mene, sotono!“ Strašne riječi, kao da se iz Isusa izlila sva ljutnja i nemoć, kao da to nije bio onaj njegov Gospodin za kojim je pošao sve ostavivši i učitelj kojega je s ljubavlju slijedio. Ali ne! Isus mu se jasno usprotivio: „nije ti na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“ I onda poučava svoje učenike: „Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“ I proglašuje paradoks koji vrijedi i vrijedit će dok je svijeta i vijeka: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.“ Tako su upravo naši branitelji učinili: izgubili su svoj život, ali su ga spasili u Bogu. I njih čeka uskrsnuće, kao što je i Krist nakon što je bio ubijen, treći dan uskrsnuo. I na nama je, braćo i sestre, da slijedimo Krista i da slijedimo primjer naših branitelja koji su se žrtvovali za nas, koji nisu štedjeli svoga života, nego su ga na ovom svijetu izgubili, da bi spasili Domovinu, da bi spasili nas, da bi po Kristu zadobili vječni život.

Kad sam i sam slušao kardinala Franju Kuharića kako je na ovom mjestu, u crkvi sv. Lovre koja je poslije srušena, na sam blagdan nebeskog zaštitnika ove crkve i grada Petrinje, 10.kolovoza 1991. rekao: „Ako tko sruši tvoju kuću ili tvoju crkvu, ti njegovu kuću i njegovu crkvu štiti i brani... ako tko ubije tvoga brata, oca, sestru, ti čuvaj život njegova brata, oca , sestre.“, činio nam se to kao glas s nekog drugog svijeta. Pa ipak, bio je to poziv samoga Krista, upravo na tragu današnjega Evanđelja – jer samo tko je spreman izgubiti, pobijedit će, a tko svim silama želi sačuvati svoj život, taj će ga izgubiti. To su ta djela, o kojima govori sv. Jakov u svojoj poslanici, bez kojih je naša vjera mrtva. Samo se djelima pokazuje vjera.

Djela naših poginulih branitelja velika su i nezaobilazna, to su djela junačka. Ne smijemo ih nijekati niti umanjivati. Ali i naša djela trebaju biti plod naše vjere. Zato smo pozvani biti ljudi i vjere i djela koja proizlaze iz naše vjere.

To molimo Gospodina za sve nas. A poginulima i pokojnima neka Gospodin udijeli vječni mir i pokoj. Amen.

 

Twitter