Homilija na proslavi Dana kuće sv. Vinka Paulskog u Oborovu 27.09.2012. Ispis E-mail
Četvrtak, 27 Rujan 2012 15:46
Share

mons. Vlado Košić, sisački biskup
HOMILIJA NA BLAGDAN SV. VINKA PAULSKOG 
Oborovo, 27. rujna 2012.

 

Draga braćo i sestre,

Najprije vam svima – posebno svim stanarima i korisnicima ovog Doma sv. Vinka Paulskog, a onda dakako ravnateljici Doma i svom osoblju, te ponaosob našoj ravnateljici Caritasa Sisačke biskupije gđi Kristini RADIĆ želim i čestitam sretan današnji blagdan zaštitnika sv. Vinka!

Svi mi znamo tko je bio sv. Vinko, kako je na današnji dan, 27.rujna 1660.umro, a po svojoj zauzetoj ljubavi prema siromasima postao zaštitnik crkvenog Caritasa. Bio je on svećenik koji je dobro razumio zahtjevnost svećeničke službe – jednom je čak rekao: "Da sam tada kad sam se drznuo primiti na se svećeništvo znao što je to svećeništvo, kao što to znam danas, radije bih obrađivao zemlju nego da se učlanim u tako strašan stalež." On je osnovao i redovnice Sestre sv. Vinka – sestre Milosrdnice, kao i redovnike – lazariste, koji danas slave svoga utemeljitelja.

Mogli bismo reći da je najveća njegova zasluga, dapače revolucionarna novost koju je uveo u Crkvu, to što je spojio kontemplativno redovništvo s konkretnim služenjem potrebnoj braći i sestrama. Do njega, mogli bismo to pojednostavljeno reći, redovnici i redovnice odlazili su iz svijeta u pustinju, da bi u tišini i odijeljenosti od buke ali i problema ovoga svijeta služili Bogu. On je međutim njih vratio u svijet, i to u onaj svijet u kojemu mnoga braća i sestre pate i trebaju pomoć nas, kršćana. Posvetiti se Bogu tako od sv. Vinka više nije moguće ako se ne posvetimo i čovjeku. Zato nas primjer ovoga sveca uči da i mi u svojem životu spajamo i povezujemo molitvu i djela ljubavi, razmatranje i služenje potrebnima, samoću i zajedništvo s braćom i sestrama koji su potrebni naše ljubavi.

U prvom čitanju čuli smo riječ sv. Pavla koji Korinćanima, a i svima nama, kaže veoma izravno: „Lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog i ono što nije da uništo ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom.“ (1 Kor 1,27-29). Tko smo mi? Zašto o sebi mislimo da vrijedimo po sebi više negoli što uistinu vrijedimo? No, kako razabrati, kako saznati koliko stvarno vrijedimo? To je izrekao lijepo jedan drugi svetac, sv. Ivan Maria Vianey koji je ovako to definirao: „Ja nisam ono što o meni drugi govore da jesam; ja nisam ni ono što ja sam o sebi mislim da jesam; ja sam ono što Bog zna i misli o meni.“ A Bog nas poznaje tako da nas voli. I zato smijemo reći: mi smo ljubljena djeca Božja. Bog nas voli, pa bili mi ovakvih ili onakvih sposobnosti i značajki, on to ne gleda, njemu je važno da nas može ljubiti, i od nas ne očekuje ništa drugo, nego da ljubimo njega i jedni druge.

U Evanđelju sv. Matej prikazuje Isus kao sažalnog Učitelja: „Vidjevši mnoštvo Isus se sažali nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira.“ (Mt 9,37). Sažaliti se, imati sućuti – to je Isusov osjećaj nad onima koji su u potrebi, koji su izmučeni i koji lutaju kao ovce bez pastira. Neka i nas – osobito primjer sv. Vinka – danas potakne da budemo nalik Gospodinu, da slijedimo svoga Učitelja, da i mi budemo „radnici u njegovoj žetvi“, a to znači da propovijedamo svojim životom i djelima Kraljevstvo nebesko, svijet u kojem vlada ljubav i briga za svakoga.

Moram vam reći, braćo i sestre, da sam još pod dojmom sinoćnje tribine „Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina“ prof. dr. Josipa Jurčevića. On nam je iznio zastrašujuće podatke da je službeno verificirano preko 1.700 grobišta i jama, stratišta i masovnih grobova koje su počinili komunisti nakon Drugog svjetskog rata na području čitave bivše države. Nije međutim samo tužna ta činjenica – da postoje toliki zločini i tolika stratišta – nego još više to što se ni danas, 22 godine poslije pada tog zločinačkog režima, ne poštuju te žrtve, nego se prikrivaju i niječu. Bit će to jednom sramotna stranica povijesti naših vlasti u slobodnoj Hrvatskoj koje nisu imale osjećaja za toliku patnju i prikrivale su i prikrivaju tolike žrtve i njihove patnje.

Pitam se, draga braćo i sestre, kako je moguće da čovjek bude toliko neosjetljiv na patnje svojih bližnjih? A činjenica je da je tako. Živimo naime u društvu koje ne pokazuje ljude koji pate, koje svoje lice odvraća od bijede, bolesti, tuge i patnje naših članova. Pogledajmo samo promidžbene programe svih medija pa ćemo vidjeti kako se propagira samo zdravlje i ljepota, sport i mladost, a malo – gotovo nimalo – mjesta se ne posvećuje onima koji su u potrebi. To je sindrom bijega, odnosno to pokazuje da čovjek današnjice nije  spreman suočiti se sa stvarnošću kakva ona jest, nego želi vidjeti samo njezino lijepo lice. I to „lijepo“ na žalost ne otkriva kao Božji dar, nego sam želi odrediti. A definira ga kao ono što ne uznemiruje, kao ono što daje ugodu, kao ono što ne traži dublje zalaganje niti ikakvi bilo duhovni, bilo psihički, bilo fizički napor. Međutim, lijepo je ono što Bog proglašava lijepim a ne čovjek, jer on je umjetnik koji stvara svijet, prirodu, životinje i ljude. Umjetnik ne pridaje pozornost onome što promatrači žele ili smatraju vrijednim, već onome što on smatra uzvišenim. A za Boga Umjetnika svaki je život, svako biće, a posebno svaki čovjek – najljepši njegov plod, njegova umjetnina, njegova kreacija. To je međutim doista ponekad toliko u raskoraku s ljudskim očekivanjima da se oni čak ne snalaze pred radom njegovih ruku, odvraćaju pogled, traže samo neke njegove plodove, a druge zanemaruju i odbacuju.

Kršćanin je pred tajnom života uvijek zadivljen, braćo i sestre. I pred bijedom ovoga svijeta, pred bolešću, pred ljudskom patnjom zastaje i ne bježi. Osjeća da treba poštovati svakog čovjeka jednako, svako biće voljeti – jer ljubi ga njegov stvoritelj i Otac, voli ga Bog koji mu je jednako kao i svakom drugome darovao život. Osim toga kršćanin ne stoji samo u stavu zahvaljivanja i poštovanja pred svakim čovjekom, nego onome koji je u potrebi priskače u pomoć. Poput milosrdnoga Samarijanca, poput Šimuna Cirenca, poput svete Veronike – mi smo pozvani nositi „terete jedni drugima“, biti bližnji u pravom smislu te riječi tj. blizu onima koji nas trebaju. Onda ćemo osjetiti – poput sv. Vinka Paulskoga i bl. Majke Terezije – kako ne samo možemo biti korisni, nego i kako nas Isus, koji pati u našoj braći i sestrama, zahvalno gleda i kako nas to služenje i ta bratska djelotvorna ljubav čini više ljudima, izgrađuje u svjedoke Isusa Krista.

Pronašao sam ovu molitvu, koju mole članovi Udruge sv. Vinka Paulskoga, pa ju i mi u srcu izmolimo, slušajući moje riječi:

DOBRI SPASITELJU ISUSE KRISTE,
TI SI U CRKVI SVOJOJ PODIGAO SV. VINKA PAULSKOG,
KAO REVNOG APOSTOLA TVOJE MILOSRDNE LJUBAVI.
POTAKNI I NAS DA BISMO MOGLI ISKAZATI VELIKODUŠNU I NESEBIČNU LJUBAV SVIMA KOJE SUSREĆEMO, A NAROČITO ONIMA KOJI SU POTREBNI NAŠE POMOĆI. PODJELI TU MILOST TI KOJI S OCEM I DUHOM SVETIM ŽIVIŠ I KRALJUJEŠ U VIJEKE VJEKOVA AMEN.

GOSPODINE, UČINI ME DOBRIM PRIJATELJEM SVIH, UČINI DA MOJA OSOBA ZRAČI POVJERENJEM: ONIMA KOJI PATE I ŽALE SE, ONIMA KOJI TRAŽE SVJETLOST DALEKO OD TEBE, ONIMA KOJI ŽELE POČETI, A NE ZNAJU KAKO, ONIMA KOJI SE ŽELE NEKOME POVJERITI A NE OSJEĆAJU SE SPOSOBNI. GOSPODINE, POMOZI MI, DA NE PROĐEM BLIZU NEKOGA
S LICEM BEZ OSJEĆAJA, SA ZATVORENIM SRCEM, UBRZANIM KORAKOM,
GOSPODINE, POMOZI MI DA ODMAH OSJETIM: ZA ONE KOJI SU KRAJ MENE, ZA ONE KOJI SU ZABRINUTI I IZGUBLJENI, ZA ONE KOJI PATE U SEBI, ZA ONE KOJI SE OSJEĆAJU OSAMLJENI NE SVOJOM VOLJOM.
GOSPODINE, DAJ MI TAJ DAR, DA MOGU IĆI USUSRET SRCIMA.
GOSPODINE, OSLOBODI ME SEBIČNOSTI, DA TI MOGU SLUŽITI,DA TE MOGU LJUBITI, DA TE MOGU OSJETITI U SVAKOM BRATU I SESTRI KOJE SUSRETNEM. Amen.

 
  • AntiquamFidemweb-1.jpg
  • AntiquamFidemweb.jpg

Twitter