Homilija na blagdan sv. Nikole Tavelića u Zagrebu Ispis E-mail
Ponedjeljak, 19 Studeni 2012 15:13
Share

mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na proslavi blagdana sv. Nikole Tavelića

Zagreb, Kustošija, 18. studeni 2012.

 

Dragi vjernici, braćo i sestre!

Najprije vam želim čestitati blagdan sv. Nikole Tavelića, zaštitnika ove župe. Također želim s vama podijeliti u ovoj sv. misi zahvalnost Bogu zbog oslobođenja naših hrvatskih generala, ali i sjećanje i molitvu za sve poginule na današnji dan prije 21 godine u našem gradu Vukovaru i u Škabrnji. Sve su to snažne odrednice o kojima danas trebamo razmišljati, zahvaljivati i moliti se.

Ipak, nama je uvijek polazište Riječ Božja. Osobito smo ohrabreni danas snažnom porukom o drugom i konačnom dolasku Krista okruženom „velikom moći i slavom“ i anđelima. On će doći ubrati plodove naših ljudskih djela, a da taj dan dolazi trebali bismo zaključiti po znakovima kao što – kaže Gospodin – kad smokva ozeleni te je svima jasno: dolazi ljeto. Tako i kad nastanu velike nevolje te se sile nebeske poljuljaju... „tako i vi, kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je, na vratima!“

Kad se govori o kraju povijesti, često se upotrebljava sintagma: Sudnji dan. Ali taj se naziv koristi i da bi se označile velike nesreće koje pogađaju ljude. Međutim, koliko god se ljudi boje tih katastrofičnih događaja, mi vjernici smo ohrabreni riječju našega Gospodina – da tada On dolazi.

Prisjetimo se, braćo i sestre, vi srednje i starije dobi – djeca, hvala Bogu to ne znaju i ne pamte – kako se nad našu Domovinu nadvio strašan rat prije 21 godinu! Mnogi su pomislili: sudnji dan je došao! Naš je narod, potaknut i demokratskim zapadnim svijetom kojemu oduvijek i pripada, odlučio zbaciti jednoumni komunistički totalitarni režim i krenuti putem demokracije. Osobno sam bio tu, u susjedstvu – kapelan u Španskom te 1990.godine kada su se održali prvi slobodni izbori, nakon što je 45 godina vladao teror bezbožnog režima, progon Crkve, ubojstva svećenika i tolikih domoljuba, nakon što je trebala biti zatrta i svaka pomisao da se smije sanjati slobodna i samostalna Hrvatska. Među tim progonjenima bio je i vaš prvi župnik, graditelj ove crkve – vlč. Vilim Cecelja. Osobno sam, upravo nakon kapelanske službe, bio imenovan za upravitelja župe u Hrastovici gdje je i on bio župnik, prije negoli je 1939. došao k vama. U Hrastovici sam našao, njegovom rukom pisanu spomenicu i mnogo lijepih događaja i inicijativa koje je pokretao, a koje je zabilježio u spomenicu. Zanimljivo je što je vlč. Vilim u emigraciji nakon Drugog svjetskog rata, kako je zapisano i u njegovoj biografiji, često govorio narodu i svojim suradnicima: Vjerujte, Hrvatska će biti slobodna, to će se sigurno dogoditi!

No, nakon iskazane volje našega naroda da želimo – kao i svi narodi svijeta – živjeti u slobodi, dogodila nam se teška agresija, pobuna dijela stanovnika Hrvatske, vođena iz Beograda i potpomognuta oružanom silom nekoć zajedničke vojske, koja je postala jednonacionalna i protuhrvatska – premda je u nazivu imala ime „narodna“.

I osobno sam doživio tu strašnu agresiju koja se sručila na našu Domovinu i na naš narod. Bio sam prognan iz nekoć Ceceljine Hrastovice, a i Petrinja je okupirana. Nadljudskim naporima naši su hrabri branitelji zaustavili sijače smrti pred Mošćenicom u kojoj sam boravio tijekom rata.

Vi i sami dobro znate i proživjeli ste nesreće i zlo onih dana. Svatko ima svoje iskustvo i ne bi bilo kraja kada bismo sve željeli čuti i sve sažeti u zaključak: našu je Domovinu pohodilo „vrijeme tjeskobe“, kako u prvom čitanju kaže prorok Danijel. Pa ipak, u vrijeme nevolje Bog nas ne zaboravlja. On je upravo tada bio s nama, kao što je to i danas, ali tada smo ga osjetili po njegovoj brizi, očinskoj ljubavi i snazi.

Ne mogu ne ponoviti već po ne znam koji puta riječi kardinala Franje Kuharića: dogodilo se čudo! Čudo je bilo to što se Hrvatska obranila, a stajala je kao David nasuprot Golijata na početku te strašne agresije. Dodao  bih tome i ovo: čudo je, braćo i sestre, i ovo što se dogodilo prije dva dana u Den Haagu – da su naši generali Ante Gotovina i Mladen Markač oslobođeni svih optužbi za ratne zločine, a posebno za „udruženi zločinački poduhvat“, što je prema optužbi i prvostupanjskoj rigoroznoj presudi trebalo obilježiti našu pravednu obranu kao zločin. To bi opterećivalo i ovu djecu, koja ne znaju i ne mogu znati sve to o čemu ja sada govorim.

Dogodilo se čudo! Ljudi nisu mogli vjerovati, gledao sam suze i sam ih otirao. Kako je Bog dobar, kako voli nas Hrvate! A već su nas gotovo naši neprijatelji i izdajice svoga roda, izdajice istine i pravde – a na žalost naši najviši predstavnici – gotovo uvjerili da smo krivi. Tek su rijetki imali hrabrosti i snage govoriti suprotno. Bila je nametnuta šutnja, ali gle – Bog ne šuti, On progovara kad je najpotrebnije! Progovorio je kroz usta suda Teodora Merona: generali nisu krivi i imaju se odmah osloboditi!

Ni mi nismo krivi! Mi smo narod pobjednika, narod svetaca, heroja i velikana.

Među njima je i naš prvi proglašeni hrvatski svetac, sv. Nikola Tavelić. Išao je u Jeruzalem, zajedno s trojicom kolega franjevaca, propovijedati Isusa Krista. Razjareni muslimani osudili su ih na smrt, a kad se nisu htjeli odreći imena Isusova, sasjekli su ih i spalili!

No, njihova slavna mučenička smrt, hrabrost i ustrajnost u vjeri širila se te je – konačno 1970. Papa Pavao VI. proglasio svetim našega sv. Nikolu. Kolika je to radost bila! I sam se sjećam, bio sam prvi puta u Rimu kao dječak, polaznik 4. razreda, kada sam to doživio. Hrvatske zastave su prekrile Trg svetoga Petra, a u Damazovu dvorištu primio nas je Papa i svaki puta kad bi spomenuo „Croati“, prolamao se pljesak i zanosno je veselje obuzimalo sve prisutne.

Danas mi sv. Nikolu slavimo kada se čitava Hrvatska spominje tragedije Vukovara. I sv. Nikola bio je mučenik i grad Vukovar je mučenik. Zapravo, u njemu je bilo mnoštvo mučenika, kao i u čitavoj našoj Domovini, ali je zbog strašnog udara i bijesa neprijatelja zato što ga nije mogao brzo slomiti, zato što su se usudili toliki dragovoljci i hrabri ljudi braniti svoju Domovinu, zadobio strašne rane, bio razoren do temelja, a preko 3 tisuće stanovnika je ubijeno, mnogi su teško ranjeni, a svi preostali – čak s djecom – zarobljeni i odvedeni u logore gdje su bili mučeni i ubijani.

Pa ipak, danas se tog događaja sjećamo s ponosom. Kao i sv. Nikole, prvog proglašenog hrvatskog sveca: njihova nam je smrt, patnje i mučeništvo donijelo slobodu. Zato žrtva mučenika ne smije biti zaboravljena. Tertulijan je već rekao: Krv mučenika, sjeme kršćanstva. Poput sv. Kvirina, sisačkog biskupa i mučenika, i sv. Nikola Tavelić dao je svoj život, prolio svoju krv – za Krista. A mi?

U godini vjere – molimo za hrabrost da svoju vjeru ispovijedamo, da se ne bojimo žrtvovati za ono što je plemenito, istinito i dobro, pa će i Gospodin koji nas ljubi biti s nama i spasiti nas. On nas neprestano obasipa svojim čudesima, na kojima mu zahvaljujemo i koja su nam poticaj i zadatak da na njih odgovorimo svojim životom vjere. Amen.

 

Twitter