Homilija na proslavi 3. obljetnice uspostave Sisačke biskupije 05.12.2012. Ispis E-mail
Srijeda, 05 Prosinac 2012 00:00
Share

mons. Vlado Košić, sisački biskup

Homilija na proslavi 3. obljetnice ponovne uspostave Sisačke biskupije

Sisačka katedrala, 5. prosinca 2012.

 

/Misa za Crkvu – Misal, str. 695; Čit.: 2 Kor 4,5-15; Mt 16,13-23/

Draga braćo svećenici, braćo i sestre vjernici! Dopustite da u svoje ime i u vaše ime najprije uputim par riječi našim dragim gostima ove večeri ovdje u našem gradu hrvatskih pobjeda, kako volimo nazivati naš grad Sisak.

Veoma mi je drago što ove večeri u našoj sisačkoj katedrali mogu među nama pozdraviti drage goste, generale Antu Gotovinu i Mladena Markača! Hvala vam što ste nas počastili svojim dolaskom i tako uzveličali ovo naše slavlje – proslavu 3. obljetnice ponovne uspostave Sisačke biskupije. Ja vam u ime svih nas, svećenika i vjernika Sisačke biskupije, na tome zahvaljujem! Mi smo se molili za vas, mi smo vjerovali u vašu nevinost i u konačnu pobjedu pravde, kao što su vjerovali i to činili toliki naši znani, a još više neznani ljudi, muškarci i žene, djeca i starci, koji su mislili na vas i željeli da nam se što prije vratite. A kad je to došlo, bili smo svi u radosnom šoku – toliko je to bila jaka poruka neba, toliko je to bila velika radost. Priznajemo, nismo dovoljno vjerovali, a što smo to ipak doživjeli – smatramo čudom i milošću Božjom. Oprostite nam, draga braćo i prijatelji naši, što vam nismo znali i mogli više pomoći, što je i naša država i Crkva previše šutjela u odnosu na taj nebo vapijući križ koji se nametnuo ne samo vama nego i čitavoj našoj naciji. A vi ste nas upravo svojom tihom patnjom i izdržljivošću, svojom strpljivošću i ustrajnošću u nošenju križa poučili da se nikada ne smijemo predati i uvijek se trebamo boriti za ono što je dobro i istinito, pa ma koliko to stajalo trpljenja i žrtve. Hvala vam na tome!

Rado pozdravljam među nama večeras gospođu Đurđu Šušak, suprugu pokojnog ratnog ministra obrane gosp. Gojka Šuška, kao i gospođu Veneru Kordić, suprugu gosp. Darija Kordića, čovjeka koji je još uvijek uznik i možemo reći danas najveći hrvatski patnik – samo radi Hrvatske. Na pravdi Boga, nevin, on je osuđen i već 15 godina podnosi svoju kaznu, te ga stoga mi ga ne smijemo zaboraviti, pa molim i sve vas, braćo i sestre, uključimo ga u svoje molitve, da mu Gospodin podari snage i da izdrži u nošenju križa za sve nas i našu Domovinu kao i za Bosnu i Hercegovinu. Moramo misliti i moliti se i za gosp. Slobodana Praljka, generala HV, koji je ostao u pritvoru u Haagu, a zajedno s ostalom petoricom Hrvata optužen je u procesu koji nije samo njihov, već se tiče i sviju nas, budući da je time optužena i naša Domovina kao agresor na BIH, što je čista politička konstrukcija, samo da bi se na sve strane što više podijelila krivnja, a bez temelja, budući da su Hrvati branili i obranili i RH i BIH. K tome gen. Praljka posebno nosimo u svojim molitvama jer je on bio i direktni branitelj Siska, kao ratni zapovjednik obrane naše Sunje. Neka i njega Bog oslobodi, kao naše generale, jer je to pitanje obrane istine i pravednosti.

Bula kojom je papa Benedikt XVI. ponovno uspostavio Sisačku biskupiju, nakon što je ona zamrla i – možemo tako reći - prepustila biskupsku stolicu Zagrebu /budući da je Sisačka biskupija postojala zasigurno od 3. pa do 10. st., a od 11. stoljeća uzdigla se na ovom području Zagrebačka biskupija/, dakle, ta se bula zove po svojim prvim riječima „Antiquam fidem“. Te riječi znače „drevnu ili staru vjeru“, koju je Papa prepoznao u ovom našem narodu na prostorima koje je ponovno objedinio u Sisačku biskupiju. Doista, drevna je vjera koja krasi naše ljude, koji su na ovim područjima izdržali sve moguće ratove i nasilja, prijetnje zatora i progone, ali su opstali i danas žive u miru i slobodi. Od Avara i Franaka, pa onda u osobito krvavim ratovima od Osmanlija, zatim u strašnom Drugom svjetskom ratu pa onda ponovno u nedavnom Domovinskom ratu – ovi su krajevi pustošeni, rušene crkve, kuće i kapele, škole i bolnice, a najviše su patili ljudi koji su ubijani, ranjavani i proganjani. Sve do naših dana. Ali – izdržali smo. A tko nam je dao snagu? Vjera.

Dragi naši generali, hvala vam što ste večeras s nama, što ste izabrali doći baš u Sisak. Mi smo s vama bili sve ove godine vašega progonstva i tamnovanja, vaših samoća i izručenosti međunarodnim igrama koje su vas uhvatile u svoje kolo želeći vas uništiti. Stradavali su s vama najviše vaši najmiliji, članovi vaših obitelji, ali i čitav naš narod. Svi smo mi patili, nad sve se nas nadvila tjeskoba i prijetnja osude. Naši zatornici, oni koji su oduvijek željeli oteti nam našu Lijepu domovinu, sve su činili da vas osude, a time i sve nas – s vječnom krivnjom da smo se domogli države na zločinu, da nove naraštaje vječno opterećuje presuda da smo mi Hrvati vječito nešto krivi.
Bogu smo vapili i uzdisali, vjerujući da nas jedino on može spasiti, a vas osloboditi i vratiti u našu Domovinu. I vjerujte, kad je sudac Meron pročitao presudu: „Generali Ante Gotovina i Mladen Markač oslobađaju se svih optužbi i proglašavaju nevini te trebaju biti odmah oslobođeni“, plakali smo od sreće i zahvaljivali Bogu. Ja sam samo ponavljao: „Bogu hvala, Bogu hvala!“ A što drugo reći, nego: ima Boga! „Bog neće dati da ikada posrne pravednik“ – kaže psalmista u 55. Psalmu. Ponavljali smo također riječi psalmiste: „Išli su, išli plačući noseći sjeme sjetveno. Vraćat će se s pjesmom noseći snoplje svoje!“ (Ps 126) Doista, vaša je patnja, dragi generali, urodila plodom koji svi moramo čuvati. I vi i čitav naš narod. Moramo i vas čuvati, jer ste nam dragocjeni. Vi ste simbol stradanja našeg naroda, ali i Božje ljubavi prema nama. Bog nas je pomilovao, Bog nam se smilovao. Baš kao što pjeva plačući svoju muku psalmista u Ps 56: „Smiluj mi se, moj Bože, jer me dušmanin hoće zgaziti, napadač me moj neprestano tlači. Dušmani moji nasrću na me, mnogo ih je koji se na me obaraju. Svevišnji, kad me strah spopadne, u te ću se uzdati. Božje obećanje slavim, u Boga ja se uzdam i neću se bojati: što mi može učiniti smrtnik? Od jutra do večeri obružuju me, svi naumi njihovi meni su na zlo. Sastaju se i vrebaju, paze mi na korake, o glavi mi rade. Plati im prema bezakonju, u gnjevu, o Bože, obori pogane! Ti izbroji dane mog progonstva, sabrao si suze moje u mijehu svom. Nije li sve zapisano u knjizi tvojoj? Moji će dušmani uzmaknuti čim te zazovem. Ovo sigurno znam: Bog je za mene! Božje obećanje slavim, u Gospodina se uzdam i neću se bojati: što mi može učiniti čovjek?

Stvarno, što može čovjek kad se Bog zauzme za svoje? Pa kolikogod trpjeli, oni koje Bog ljubi, „koji čine pravicu i istinu iz srca zbore“ (Ps 15,2) – njih će Bog zaštiti i neće dopustiti da ih ponizuju nevjernici. To se dogodilo i u ovom slučaju. Svi smo mi znali da ste vi samo branili svoje i da ste junački i hrabro izložili svoje živote da obranite stradale, da niste činili nikome zlo, da ste samo branili pravo našega naroda – kao što imaju svi narodi pravo - na svoj dom i na slobodu. Mrzitelji istine sve su htjeli izokrenuti i prikazati naš narod koji je bio toliko ranjavan, toliko ponižavan, protjeran i godinama odijeljen od doma, sve mu razoreno, toliki iznakaženi, mučke pobijeni i na prijevaru izručeni neprijateljima, po logorima, bez dostojanstva – mrzitelji istine trudili su se sve te naše žrtve prikazati ubojicama. I danas oni ne miruju i lažima se hrane i truju mlade i one koji ne znaju istinu. Ali nisu uspjeli. Istina je pobijedila, Bog je pobijedio. Vi ste, dragi naši prijatelji, heroji i osloboditelji, vratili ponos na lica našega naroda. Svojom hrabrošću zaštitili ste ljude koji su ginuli, čije su se kuće rušile, koji su bili protjerani, poniženi, u višegodišnjem progonstvu – vratili ste ih njihovim domovima! A onda su mrzitelji istine, ljuti što nisu pobijedili u nametnutom ratu, željeli pobijediti u miru i na sudu ishoditi nepravedne osude. I već se činilo da su pobijedili – ta nakon 10 godina tamnovanja – nepravomoćna je presuda bila stravična. Ali ima Boga! On nije dao da se ustoliči nepravda, da se izopačeni umovi vesele tuđoj nesreći.

Mi večeras slavimo našu drevnu vjeru, Biskupiju koja je postojala ovdje u Sisku u prvom tisućljeću naše kršćanske povijesti, kada je ovdje stolovao sveti naš zaštitnik biskup i mučenik Kvirin, slavimo i naših obnovljenih tri ljeta ponovnog života samostalne Biskupije, ali time slavimo zapravo našu ustrajnost u drevnoj vjeri, ustrajnost koja je i u najtežim trenucima naše povijesti darovala našem narodu, našim ljudima snagu da prežive, da se ne odreknu nade, da ne klonu duhom i da vjeruju u bolje sutra. Ta je drevna vjera i u nama, draga braćo i sestre. Mi smo baštinici svetaca, baštinici smo mučenika.

Mi smo narod pobjednika! Bog neće zaboraviti one koji se u njega uzdaju. Vi ste, dragi generali, bili poput naših slavnih Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana zatočenih u Bečkom Novom Mestu 1671. u haškom pritvoru. Nepravda je zavladala nad Hrvatskom kada su naši prvaci otišli u Beč i predali se kralju. Molio je tada zagrebački biskup Martin Borković austrijskog cara i hrvatskog kralja Leopolda da ih pomiluje, ali on ih je okrutno pogubio. Nije to bio sud pravde, bio je to sud jačega nad slabijim i nemoćnim. Pa ipak, premda je ovo izručenje sudu sličilo na to, i mogli smo očekivati najgore, to se ipak nije dogodilo. Sve se okrenulo, pravda i istina su pobijedile. Zato, „zahvaljujmo Gospodinu jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova. Neka rekne dom Izraelov: vječna je ljubav njegova! (Ps 118)

Mi Evanđelje nosimo ali u „glinenim sudovima“, kako smo čuli da kaže sv. Pavao. On to tumači tako: „da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne naša.“ I onda nas poučava kako treba kršćanski prihvaćati križ, vjerujući u pobjedu uskrsnuća: „u svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni ali ne napušteni; obarani, ali ne obarani – uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u nama očituje.“ (2 Kor 4,8-10) Čuli smo Gospodina Isusa kako oštrim riječima kori Petra: „Nosi se od mene, sotono! Jer ti nije na pameti što je Božje, već što je ljudsko!“ (Mt 16,23) To je Petar čuo zato što je pokušao odvratiti Isusa od križa govoreći mu da se to njemu ne smije dogoditi. No, Isus će pobijediti nakon što ponese križ, nakon što podnese patnju, i nakon što bude raspet. To je jedini put, braćo i sestre. To je put Crkve, to je naš put. A Gospodin nas na tom putu neće nikada ostaviti.

Čuli smo njegovo obećanje: „Ni vrata paklena neće je nadvladati.“ (ib., 18). Jer Crkva je sagrađena na stijeni, na čvrstoći vjere sv. Petra. To je naša vjera, to je vjera naših generala i branitelja, to je vjera i našega naroda. I premda nam je kroz „dolinu smrti proći, zla se ne bojimo jer Ti si s nama.“ (usp. Ps 23)

Hvala Ti, Gospodine, na našim junacima kroz čitavu našu povijest, hvala Ti na primjerima hrabrosti i podnošenja križa, hvala Ti za naše generale Antu i Mladena i njihovu borbu u ratu i miru! Hvala Ti što smo mi narod pobjednika – i naš grad Sisak, grad hrvatskih pobjeda! Samo u Tebi je naša pobjeda, pobjeda dobrote nad zlom, pobjeda istine nad lažju, pobjeda ljubavi nad mržnjom.

To je „drevna vjera“ ljudi ovoga našega kraja, to je i naša vjera, vjera naših obitelji, naših muškaraca i žena, naše djece i mladih, vjera naših bolesnika i patnika, vjera naših staraca i starica. To je vjera koju i mi želimo slijediti, da bismo i mi – preko križa – stigli u život vječni. Amen.

 

Twitter