Homilija na 13. godišnjicu smrti dr.Franje Tuđmana 10.12.2012. Ispis E-mail
Ponedjeljak, 10 Prosinac 2012 00:00
Share

mons. Vlado Košić, sisački biskup

Homilija na 13. godišnjicu smrti dr. Franje Tuđmana

Sisačka katedrala, 10. prosinca 2012.

 

Draga braćo i sestre!

Danas je 13. obljetnica otkako nas je napustio jedan od najvećih sinova hrvatskoga naroda, prvi predsjednik RH dr. Franjo Tuđman. Stoga se želimo pomoliti za njegovu dušu i razmotriti pred Bogom njegov život i rad kojim je zadužio i nas i buduće hrvatske naraštaje.

Prorok Izaija kaže u današnjem čitanju: „Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava! Recite preplašenim srcima: 'Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da vas spasi!'“ (Iz 35,3-4) Ove riječi starozavjetni je prorok izrekao za svoj narod koji je u vlastitoj povijesti doživio velik preokret – što Izaija riše slikom promijenjene pustinje koja se raduje i zemlja sasušena koja kliče i cvjeta k'o ljiljan ... Može li u pustinji procvasti cvijeće, mogu li provreti potoci u zemlji bezvodnoj? Naš odgovor, koji se temelji na našem ljudskom iskustvu, kaže da je to nemoguće. Ali što je „ljudima nemoguće, nije Bogu; ta Bogu je sve moguće“, kaže Gospodin (Mk 10,27).

Kad slušamo o Isusovu čudu ozdravljenja uzetog čovjeka, koga su prijatelji donijeli na nosiljci, raskrili krov i spustili pred Isusa – budući da je Isusa okruživalo mnoštvo – i nama se čini da je to bilo nemoguće očekivati. Pa ipak, Isus „vidjevši njihovu vjeru, reče: 'Čovječe, otpušteni su ti grijesi!'“ (Lk 5,20). Kad su na te njegove riječi pismoznanci i farizeji stali mrmljati govoreći: „tko je ovaj što huli? Tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?“ (ib., 21), Isus ih poučava: „da znate: vlastan je Sin čovječji na zemlji otpuštati grijehe! Tada reče uzetome: 'Tebi zapovijedam: ustani, uzmi nosiljku i idi kući!'“ Uzeti je prohodao, uzeo svoju nosiljku i otišao, a sve je „obuzeo zanos te su slavili Boga i puni straha govorili: 'Danas vidjesmo nešto neviđeno!'“ (ib., 26)

Nešto slično dogodilo se i nama prije 22 godine. Dok su jedni govorili: prije će Sava poteći uzvodno, negoli Hrvati imati državu, jedan je čovjek bio vizionar i započeo djelo koje danas slobodno možemo nazvati čudom Božjim.

Dr. Franjo Tuđman započeo je nemoguće djelo – stvoriti samostalnu državu Hrvatsku. Pa i mnogi najoptimističniji i najdobronamjerniji nisu vjerovali da je to izvedivo, da je to moguće. Ali često se u povijesti pokazalo da su upravo takvi pothvati koji su se činili nemogući, ako su ih započimali, pripremali i vodili jake ličnosti i hrabri ljudi, završavali uspjehom.

Zapravo, bitna je samo – vjera. Kaže evanđelista da je Isus bio zadivljen vjerom onih koji su donijeli na nosiljci uzetoga. Oni su učinili nemoguće. Činilo se da nije moguće ući u kuću koja je potpuno ispunjena ljudima. I da bi svrnuli pozornost Učitelju, i da bi i u tim okolnostima doveli svoga bolesnog prijatelja pred njega, oni su se dosjetili: raskrili su krov te kuće i kroz njega su spustili svoga prijatelja pred Isusa.

Nalazimo se u Godini vjere kad razmišljamo što je sve moguće onima koji vjeruju. Gospodina Isusa jednom su zamolili učenici: „Umnoži nam vjeru!“ (Lk 17,5), a on im je rekao: „Kad biste imali vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: 'Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!' I on bi vas poslušao.“ (ib., 6)

Imali smo sreću živjeti s velikim ljudima, ljudima koji su vjerovali u slobodu svoga naroda i izborili ju. Čitajući Osobni dnevnik Franje Tuđmana neprestano sam nailazio na njegove brojne susrete s kardinalom Franjom Kuharićem. Često spominje da je bio „kod Imenjaka“ (npr. I,328.406, III,266). Tuđman se prisjeća riječi velikih hrvatskih umova, te spominje Stipicu Radića koji reče: „Ima ljudi, ali čovjeka nema!“ I još prije njega Oca Domovine koji je zapisao: „Hrvatskoj treba muževa i značajeva. Najviše me zapravo zaprepašćuje odsutnost intelektualno-moralne, da ne velim domoljubne, odgovornosti.“ (I,201) On se često divi i s odobravanjem spominje kako je hrabro kardinal Kuharić ustajao u obranu istine, nasuprot laži koje su sijali neprijatelji Katoličke Crkve i hrvatskoga naroda. Samo da spomenem primjer kad je „nadbiskup Kuharić oštro opovrgnuo lažno i klevetničko pisanje i propagandu da su časne sestre zlostavljale djecu u 'logoru' Jastrebarsko u II. svj.ratu, koji nije bio logor već Dom.“ Tuđman zaključuje: „To služi trovanju mladeži mržnjom.“ (I,203) Osvrćući se na pastirsko pismo hrvatskih biskupa „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“ iz 1976., F. Tuđman je zapisao: „I to pokazuje kako je djelatnost Crkve i u ovo doba (osobito) od neosporno golemog nacionalnog i moralnog značenja. Valjalo bi o tom ozbiljno i kritički raspravljati, baš u vrijeme kad je nedvojbeno da sveukupno – i naše i svjetsko – društvo proživljava moralnu krizu u rastrojstvu svih vrijednosti.“ (I,249) Ovaj komentar o moralnoj krizi u kojoj se uništavaju sve vrijednosti kao da je pisan za naše dane! Valja jasno reći: Tuđman je poštovao i cijenio ulogu Crkve u našem društvu, što mnogima danas nedostaje. Zašto? Jer nije bio političar za svoje interese, već nacionalni vođa koji se borio za dobro čitavoga naroda!  Znakovito mi je njegovo upozorenje – u času kad se pita što neki događaj crkvene naravi znači: „Valja čuti Kuharića!“ (I,410) Tu se vidi koliko je bilo veliko njegovo povjerenje u kardinala Franju Kuharića. Rekao bih da je i u mnogim drugim pitanjima upravo ta rečenica znakovita za Tuđmana, a trebala bi mislim biti i danas nama: Valja čuti Kuharića!

No, danas se nalazimo u eri tzv. detuđmanizacije koju su zdušno zadnjih godina, počam od njegove smrti, provodili naši narodni vođe. Cilj im je bio uništiti visoke ideale koje je prvi Predsjednik postavio pred naciju. Cilj im je bio nametnuti krivnju našem narodu što je stvorio s njim svoju samostalnu državu. U medijima nismo mogli ništa drugo čuti nego samo o tzv. zločinima Hrvata nad drugima, pa se naš pravedni obrambeni rat najedanput „pretvorio“ u nešto čega se treba stidjeti, a branitelji su prikazivani svi odreda koji su svojim životima obranili našu Domovinu kao zločinci. Hoće li pravorijek od 16. studenoga ove godine to promijeniti, hoćemo li kao narod progledati? I kad će se već jednom naći pravo mjesto, koje pripada prvom Predsjedniku, u našoj javnosti, u stavovima naših narodnih predstavnika, u ponosu nacije?

Recimo još ovo: kako to da danas na grobu Franje Tuđmana, uz obitelj i prijatelje, te stranačke kolege, nije bio nitko od državnoga vodstva? Je li naša država nečija privatna stvar ili su njezine institucije dužne poštovati one koji su ih stvorili? Rade li one svoj posao i s kojom svrhom?

Kad promatramo život i djelo pokojnog Predsjednika, morali bismo biti ponosni što smo ga imali, i zahvaliti dragom Bogu što mu je dao snage, hrabrosti i mudrosti da smo se kao narod oslobodili i dobili Domovinu. Ima na žalost još uvijek previše onih koji našu Domovinu ne vole, ali mi, kršćani, trebamo biti domoljubi. Mi trebamo pokazivati primjerom kako se voli svoj narod i zemlja koju nam je Bog dao.

Iskreno molimo da Gospodin pokojnom Predsjedniku Franji podari vječni život kao nagradu za njegovu žrtvu, ljubav prema Domovini i našem narodu, da naše današnje i buduće narodne vođe osnaži njegovom hrabrošću i mudrošću, a sve nas ojača da uvijek vjerujemo u pobjedu dobra, kako god se to činilo nemoguće, da svjedočimo istinu, da se zalažemo za vrijednosti domoljublja, poštovanja naših velikana te da se žrtvujemo za dobro svih svojih bližnjih. Amen.

 

Twitter