Homilija na đakonskom ređenju fra Mije Šarčevića 16.12.2012. Ispis E-mail
Nedjelja, 16 Prosinac 2012 00:00
Share

mons. Vlado Košić, sisački biskup

HOMILIJA NA ĐAKONSKOM REĐENJU FRA MIJE ŠARČEVIĆA

Zagreb /Dubrava, 16. prosinca 2012. (3. NEDJ. DOŠAŠĆA C)

 

Dragi ređeniče fra Mijo, mnogopoštovani oče provincijale fra Anto Logara, poštovana i draga braćo kapucini, dragi roditelji i rodbina našeg ređenika, braćo i sestre u vjeri!

Današnja se nedjelja, 3. Adventa u starini voli nazivati „Gaudete“, tj. nedjelja „Radujte se!“. Tako nas je, čuli smo, sv. Pavao u poslanici Filipljanima sve pozvao: „Braćo, radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!“ (Fil 4,4) Što bi trebao biti uzrok tolikom veselju? Sam Apostol odgovara: „Gospodin je blizu!“ (ib.,5)

Draga braćo, Gospodin je blizu – jer ga čekamo u ovom vremenu Došašća, i blagdan njegova rođenja se posve približio. Međutim, Gospodin je nama blizu zato jer je on od svoga dolaska uvijek s onima koji ga ljube, koji ga čekaju i koji nastoje s njim uvijek ostati povezani, vjerujući njegovoj riječi: „Ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta.“ (Mt 28,20)

Ipak, draga braćo i sestre, okupljeni danas u ovoj crkvi sv. Leopolda Bogdana Mandića, kapucina, u Dubravi u Zagrebu, mi smo radosni napose zato jer se danas redi za đakona mladi kapucin fra Mijo. On će po ovom svetom sakramentu koji uskoro slijedi, te po polaganju biskupovih ruku postati zaređeni službenik Crkve u prvom stupnju svećeničke službe – postat će đakon.

U Svetom pismu se već spominju đakoni, prva sedmorica već u Djelima apostolskim, budući da su apostoli trebali pomoćnike i suradnike. Tako su đakoni bili kao njihova produžena ruka, i to u prvom redu u odnosu na najpotrebnije kojima su se oni posvećivali – pomažući siromasima, bolesnima, udovicama, služeći kod stolova, brinući se jednom riječju – za Caritas. „Diakonia“ je grčka riječ koja označuje upravo „služenje“, a što je središnje djelo Caritasa. Sjetimo se sv. Stjepana, prvog mučenika za Gospodina Isusa. On je bio đakon, koji je hrabro, kako Pismo veli „pun vjere i Duha Svetoga“ (Dj 6,5) propovijedao Isusa Krista raspetoga i usrsnuloga. Zato je i stradao, jer se to nije svidjelo židovskim glavarima. Sjetimo se iz prvih vremena i đakona sv. Lovre, koji je bio na pomoć papi Sikstu II. i koji je pred suca, nakon što je ovaj od njega zatražio da mu preda blago Crkve, doveo rimsku sirotinju i rekao: „Evo blaga Crkve!“

I ti ćeš, dragi mladi brate, postati đakon da bi nosio to isto poslanje u našoj Crkvi. I ti trebaš služiti najpotrebnijima, svojom brigom i ljubavlju pomagati braći i sestrama. Pa i kada postaneš prezbiter, tj. primiš i drugi stupanj svećeničkoga reda, a i ako postaneš biskup, uvijek ostaješ – đakon. Služenje je prvi i temeljni „posao“ u svećeničkoj službi – kako to napisa Juraj Mulih, to je „posel apoštolski“, odnosno apostolsko poslanje. Bez služenja nije moguće biti dionik hijerarhijskog ili ministerijalnog svećeništva, i to bilo kojeg stupnja.

Danas je i nedjelja Caritasa,  te je i to poruka za sve nas, braćo i sestre. Ni ministerijalni svećenici ni dionici krsnog zajedničkog svećeništva, a to znači: ni jedan kršćanin pa bio on u bilo kojoj službi u Crkvi, ne može biti autentičan ako karitativno ne djeluje, tj. ako ne pomaže drugima, ako ne služi braći i sestrama. Biskup Josip Mrzljak, predsjednik Hrvatskog Caritasa, u svojoj poslanici za ovu nedjelju Caritasa, koja ima naslov „Caritas je temeljna zadaća svakog kršćanina“, citira sv. Pavla koji je napisao: „Vjera je ljubavlju djelotvorna“ (Gal 5,6). Nalazimo se u Godini vjere, koju je 11. listopada ove godine otvorio papa Benedikt XVI., u kojoj bismo trebali utvrditi i umnožiti svoju vjeru. Kako je to moguće? Evo, upravo tako: djelotvornom ljubavlju! Jer vjera je bez djela mrtva u sebi (Jak 2,17), te samo kroz ljubav ili ljubavlju i služenjem drugima postaje djelotvorna.

Sv. Ivan Krstitelj je, čuli smo u Evanđelju, krstio mnoge koji su mu dolazili u pustinju te ih poučavao što im je činiti. Dolazili su mu i carinici i vojnici, i svima je davao pouku kako da drugima pomažu i služe. Na pitanje: „Što nam je, dakle, činiti?“ on im odgovaraše: „Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako.“ (Lk 3,10-11) Baš su sve to djela Caritasa, djela kojima se pokazuje naša vjera. No, ljubav prema bližnjima ima puno mogućnosti.

Jednu drugu mogućnost kako svjedočiti svoju ljubav prema bližnjima pokazao nam je Ivan Krstitelj kad je jasno poručio onima koji su ga pitali je li on možda Krist: „Ja vas, istina, vodom krstim, ali dolazi jači od mene, komu ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.“ (Lk 3,16) To znači da Ivan nije zlorabio svoju – da tako danas kažemo – popularnost. Nije se pravio da je ono što nije. Znao je svoje granice i jasno ih pokazao. Dapače, smatrao se nedostojan da Kristu bude sluga ili rob koji odrješuje sandale. „On treba da raste, a ja da se umanjujem.“ (Iv 3,30), rekao je Ivan. To je i za nas velika pouka, dragi ređeniče, draga braćo i sestre. Nikada ne smijemo zaboraviti da smo mi samo glasnici, sluge i propovjednici Krista. Mi nismo mesije. Mesija je samo jedan – Isus iz Nazareta. I to je iskazivanje bratske ljubavi, jer ako svojoj braći i sestrama govorimo istinu, pomažemo im razumjeti život, nas i same sebe. I upoznati Krista.

Danas je na žalost mnogo onih koji ne govore ljudima istinu. Oni su zavodnici ljudi, oni na žalost ljudima govore ono što ljudi žele čuti, ali im time ne pomažu, već ih naprotiv vode u propast. Nije lako danas biti prorok. A upravo se to očekuje od Božjih glasnika i navjestitelja Evanđelja, tj. radosne vijesti. Ivana je njegov dosljedan proročki govor odveo u mučeništvo. Usprotivio se kralju i zato je stradao. Upravo stoga, on ostaje primjer hrabrosti. Nije ni pred kim pokleknuo, nije se nikoga uplašio. Ni kralja premda je imao vlast i moć da ga ubije, no on je bio Božji glasnik i zato je bio donositelj pravde koja je jača od svake zemaljske vlasti. Često zemaljski vlastodršci zaboravljaju da oni nisu postavljeni od naroda da bi narod njima služio, već da su izabrani na visoke službe da budu na pomoć i napredak svome narodu. Kako se često to jednostavno zamijeni! Ti ne smiješ biti takav, dragi naš uskoro đakone! Ni mi ne smijemo biti takvi, nitko, ni biskup, ni svećenik, ni vjernik u bilo kojem statusu. Naše nije gospodovati, naše je poslanje služiti. Svjedočiti znači čitavim životom govoriti istinu, drugima služiti i čak prihvaćati žrtvu za dobro drugoga. Na kraju to je svjedočenje -mučeništvo /martyrium.

U knjizi proroka Sofonije pozvani smo na radost. Tu se spominje „Kći sionska“, „Kći jeruzalemska“. Najprije tom se riječju imenuje Božji narod, Izrael. A onda i novi Božji narod, Crkva. Međutim od starine taj se naziv primjenjivao i na Mariju, koja je „tip Crkve“ (LG). Kao što je Marija rodivši Spasitelja svijetu donijela najveću radost, tako smo i mi, Crkva, pozvani donositi svijetu Krista i njime obradovati mnoge.

Neka najprije nama, neka najprije Tebi, dragi ređeniče, Krist bude radost života, da bismo ga onda i drugima, odnosno svim svojim bližnjima koje ćemo susretati, pokazivali kao napoželjnijeg i najdražeg prijatelja, Učitelja i Gospodina. Amen.

 

Twitter