Homilja na misi zadušnici za žrtve svih totalitarnih režima 23.08.2013. Ispis E-mail
Subota, 24 Kolovoz 2013 08:48
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilja na misi zadušnici za žrtve svih totalitarnih režima 23.08.2013.

Sisak /Katedrala, 23. kolovoza 2013.

 

Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima

Današnji dan, 23. kolovoza obilježava se kao spomendan u Republici Hrvatskoj i europski je dan sjećanja na žrtve totalitarnih diktatura u Europi u 20. stoljeću.

Spomendan potječe od Praške deklaracije o zločinima komunizma (3. lipnja 2008.), koju je između ostalih predložio i potpisao Vaclav Havel i brojni članovi Europskog parlamenta. Podsjeća na pakt Hitlera i Staljina, odnosno na 23. kolovoza 1939. godine kada je potpisan njemačko-sovjetski pakt o nenapadanju, poznat kao Sporazum Molotov-Ribbentrop, kojim je postignut javni sporazum o nenapadanju i tajni sporazum o podjeli interesnih sfera u Istočnoj Europi. U slobodnom svijetu na taj dan organizirali su se prosvjedi pod nazivom Dan crne vrpce s ciljem upoznavanja svijeta o prikrivanju zločina.

Dana 23. rujna 2008. potpisana je izjava potpore od 409 članova Europskog parlamenta za uspostavu dana sjećanja [1]. Potvrđen je točkom 15. Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2009. odlukom o proglašenju dana sjećanja na žrtve staljinizma i nacionalsocijalizma sa 533 glasova (44 protiv i 33 suzdržanih).[2] U završnom dijelu Rezolucije pozvani su parlamenti i vlade svih država članica EU, država kandidatkinja za EU kao i zemalja povezanih s Europskom unijom, na usvajanje i provedbu te Rezolucije.

Parlamentarna skupština Vijeća Europe odlučno osuđuje teška kršenja ljudskih prava koja su počinili totalitarni komunistički režimi te izražava suosjećanje, razumijevanje i priznanje za žrtve tih zločina. Skupština vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive, ili njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznavanje njihovih patnji i time Skupština poziva sve komunističke i post-komunističke stranke u svojim državama članicama, koje to još nisu učinile, da ponovno ocijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, da se jasno distanciraju od zločina totalitarnih komunističkih režima te da ih potpuno jasno osude. [3]

Obilježavanjem Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, Hrvatska se pridružila većini zemalja članica EU u kojima se, na preporuku Europskog parlamenta, potiče na promišljanje osjetljivih i kompleksnih pitanja zajedničke povijesti i njezina očuvanja kako bi sljedeće generacije mogle iz nje učiti i graditi suživot na temeljima demokracije i uvažavanja temeljnih prava.

Hrvatski sabor je 30. lipnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. (NN, 76/2006) u kojoj je navedeno da su totalitarni komunistički režimi bili, bez iznimke, označeni masovnim povredama ljudskih prava. /iz Wikipedije o današnjem datumu i Danu sjećanja žrtava totalitarnih sustava/

Evo, tako ukratko o tome što danas Hrvatska obilježava. Ja sam želio predvoditi ovu svetu Misu i to u pokorničkoj liturgijskoj boji, kojom se slavi misa za pokojne. U središtu su našeg današnjeg euharistijskog slavlja upravo žrtve.

Žrtve su to svih triju zločinačkih totalitarnih režima 20. Stoljeća – kako bi rekao veliki bl. papa Ivan Pavao II, „velikih zala“ – dakle, kako fašizma, tako nacizma i komunizma.

Kada govorimo o potrebi da jednako oplakujemo sve žrtve, tada smo svjesni da su sva ova tri režima bila zločinačka. I ne trebamo isticati ni jedan više, ni drugi manje. Mi katolici imamo žrtve koje su pale od svih tih triju velikih zala, da spomenem samo neke: sv. Terezija Benedikta Edith Stein, sestra karmelićanka, ubijena je u Auschwitzu od nacista; sv. Maksimilijan Kolbe, svećenik redovnik, ubijen je također od nacista; i mi smo spominjali naše svećenike žrtve Drugog svjetskog rata i poraća, njih 22 svećenika iz naše Biskupije – jedan od njih, Mato Kolundžić ubijen je od ustaša.

Ipak, treba reći da je ovaj dan obilježavanja žrtava totalitarnih režima za našu zemlju prigoda za suočavanje prvenstveno sa zločinima komunizma. Naime, ovaj režim još žestoko – na svoju trajnu sramotu – javno brane mnogi javni ljudi naše zemlje.

Dapače, moramo reći da se komunizam kao zločinački režim još uvijek , 23 godina nakon pada Berlinskoga zida i komunizma kao ideje u Europi, u našoj domovini Hrvatskoj, još uvijek održao, i to u veoma žilavom, premda često i lukavo skrivenom obliku.

Pogledajte samo, draga braćo i sestre! Rekoh, od naših 22 svećenika koji su stradali u Drugom svjetskom ratu i poraću jedan je ubijen od ustaša. A tko je ubio njih 21? Bili su to upravo komunisti. Ali dok naši državni poglavari svake godine redovito odlaze – i to čitav državni vrh – na strašno stratište i mjesto velikog zločina Jasenovac, nitko od njih ne dolazi na obilježavanje tragedije u Bleiburgu i na križnom putu, a i tu je na žalost omjer žrtava otprilike, kao i ubijenih naših svećenika: 20 prema 1! Pa ako već ne žele u treću nedjelju svibnja poći u drugu državu, u Austriju, gdje je to ubijanje počelo, zašto ne dođu u Macelj, gdje se svake godine obilježava druge nedjelje lipnja mučenje i ubijanje civila i zarobljenika, među kojima i 16 svećenika? Ili zašto nitko ne dolazi u naš Zrin, gdje ćemo ove godine obilježiti 70.godišnjicu pokolja nad katolicima, doslovno uništenje župe i progon onih koji su preživjeli, tako da se ni do dana današnjega nitko od njih nije vratio – a nema ni kamo, jer je sva imovina svim stanovnicima Zrina oduzeta kao „neprijateljima naroda“ i ta sramotna odluka vrijedi još i danas, i poštuje ju i ova država, tako da nikom ne vraća oteto!? Nije li to krvarina, kako bi reklo Evanđelje – imovina stečena na krvi pobijenih? I mi vapimo već godinama  - i nikom ništa! I to sve vlasti koje se mijenjaju tako ostavljaju, čuvajući stanje koje je rezultat zločina!

Da je u našoj zemlji taj režim još uvijek žilav i na djelu u mislima, glavama, odlukama i postupcima tolikih koji vladaju i imaju različite odgovornosti u našoj Domovini, ne svjedoče li samo sljedeće činjenice:

  1. Ukinuto je pokroviteljstvo Hrvatskoga sabora nad najvećom tragedijom koja je zadesila hrvatski narod, u čitavoj njegovoj povijesti, nad Bleiburgom – prošle godine, od aktualne vlasti;
  2. Ukinut je Ured za istraživanja žrtava komunizma – prošle godine, od aktualne vlasti;
  3. Pred sam ulazak u EU, točnije na posljednjoj sjednici Hrvatskoga sabora donesen je zakon kojim se onemogućuje suradnja s pravosudnim tijelima EU, premda je u 23. Pristupnom poglavlju to prije zajamčeno, naime postupanje prema tzv. europskom uhidbenom nalogu, a zašto? Da bi se zaštitilo komunističke ubojice koji su diljem Europe i svijeta u vremenu nakon Drugog svjetskog rata bezdušno pobili 67 Hrvata; i to je djelo aktualne vlasti;
  4. Nikako da se preimenuju trgovi i ulice koji nose ime diktatora i zločinca, predsjednika Partije i bivše države, maršala koji je bez savjesti dao pobiti više stotina tisuća Hrvata; to je djelo koje je prijašnja vlast zadržala, premda na veliko protivljenje i akcije tzv. udruge Krug za trg;
  5. Nikako da se odbace simboli komunizma – kao što su se odbacili simboli nacizma, fašizma i ustaštva, a pod tom istom zvijezdom počinjali su se zločini ne samo u Drugom svjetskom ratu i poraću protiv našeg hrvatskog naroda, nego se pod tom zvijezdom rušio i Vukovar, i Petrinja, i naš Sisak!
  6. A što se dogodilo u našoj Županiji, prošle godine? Na Banskom Grabovcu se podigao spomenik četničkom ustanku protiv trojice Hrvata, koji su tamo bili na službi i koji nisu bili niti vojnici niti fašisti. To smo mi svi platili jer je spomenik podignula SMŽ, a pod pokroviteljstvom predsjednika Republike! Koji paradoks! Jednako kao i podizanje spomenika u Srbu, gdje se dogodio pokolj nad Hrvatima, ali se i dalje slavi tzv. antifašistički ustanak.

Stoga, naš vapaj nije nijekanje zločina fašizma ni nacizma, nipošto! Zlo je zlo, i treba ga u svakom slučaju odbaciti, učiti mlade naraštaje da je to nešto strašno, i pomoći čitavom društvu da ono dobro vidi što je što, da uvidi zločinačke režime i zločince i da odbaci zlo. No, dok se taj proces uglavnom dogodio, s obzirom na fašizam i nacizam, i ne dogodila se više nikad ta zla, dotle se – doduše na perfidan način – i dalje zagovora komunizam, zločini se ne samo ne progone, nego niti ne istražuju, ukidaju se obljetnice, zataškava istina i govore neprestane laži. Na žalost, treba jasno reći, „istina“ koju smo moja generacija i tolike, koje su se školovale u doba između Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata, nije objektivna već „istina koju pišu pobjednici“, a to znači parcijalna, u kojoj se preuveličavaju zasluge pobjednika, a prezire sve što su učinili poraženi, proglašujući ih u svemu zločincima. A stvarna istina je negdje na sredini.

Zapravo, silno bih želio da se ni mi u Crkvi ne moramo baviti tim povijesnim temama, kao i uopće u našem društvu, da konačno svi ti događaji odu u povijest, a mi se više možemo posvetiti sadašnjosti i budućnosti. Međutim, to nije moguće dok god se podupiru laži, dok god se iskrivljuje istina, dok god se ne osudi jednako i komunizam, kao što su osuđeni i drugi zločinački sustavi.

I dok nema u društvu te volje da se suoči s istinom o ukupnosti zla režima koji je pobio najviše naših ljudi, koji je čak prouzročio silne patnje ali i stvorio hrabre svjedoke vjere i kršćanske mučenike, mi u Crkvi nećemo prestati o tome govoriti. Mi uvijek moramo biti glas obespravljenih, usta onih koji su ušutkana, poziv da se ne zaboravi one koji su uklonjeni nasilno kojima je onemogućeno da se brane.

Vizija koju ja imam je pomirenje naše Hrvatske, sloga i jedinstvo oko pitanja prošlosti, poštovanje svih žrtava jednako, a ne isticanje samo jednih, a guranje drugih u zaborav.

Kad obilazim Austriju, Njemačku, Italiju, tada često vidim pred crkvom, najčešće, ili u crkvi – a gotovo da nema crkve, gdje to nisam vidio u navedenim zemljama – ploče s imenima poginulih u Prvom i u Drugom svjetskom ratu. I to je u redu za sve narode, svi oni oplakuju i sjećaju se u molitvama svojih poginulih. Zar su to neki nacisti, ti popisani poginuli iz dotičnih mjesta gdje su njihova imena? Ne zna se, ali ako i jesu bili u vojskama tih režima, tko zna jesu li to bili dobrovoljno, jesu li bili mobilizirani dakle prisiljeni i u kojim su okolnostima ubijeni. No, oni su sada mrtvi, a živi ih se sjećaju i pamte njihova imena i mole se za njih. To je jednostavno neka potrebna razina civiliziranosti, humanosti, a za nas kršćane – zahtjev vjere.

U našoj zemlji postoje samo spomen-ploče iz Domovinskog rata, kao i ploče na kojima su popisani pripadnici poginulih partizana, no Hrvata koji su poginuli bilo u ratu bilo poslije Drugog svjetskog rata gotovo da nigdje nema. Npr. u šumi Brezovici gdje je masovna grobnica s 5 tisuća, ili u G. Čemernici gdje je navodno čak do 15 tisuća leševa nema ni ploče ni križa, nikakvog spomena! Kako to, pitamo se?

Sutra je, na blagdan sv. Bartola, 66.godišnjica ubojstva mladog svećenika Miroslava Bulešića, koje se dogodilo u Istri, točnije u Lanišću 1947. Njega će Sveta Stolica 28.rujna ove godine proglasiti blaženikom. On je mučenik za vjeru. I mnogo je upravo takvih žrtava komunizma, kao naš bl. Alojzije Stepinac i tolike stotine svećenika koje su pobili. Sam je kardinal Stepinac rekao u obrani na svom sudu: „Pobili ste previše svećenika i to vam hrvatski narod neće zaboraviti!“

Ne treba nam mržnja, ne želimo ju i ne smijemo misliti zle misli ni o kome; ne sjećamo se mi žrtava - mučenika za vjeru da bismo budili osjećaje protiv ubojica, ne! Mi smo kršćani i mi se moramo moliti ne samo za prijatelje nego i za neprijatelje! Mi želimo da se svima prizna istina, da se možemo moliti za sve žrtve jednako, da naša država ne brane nikoje zločine, da osudi komunizam i odrekne ga se, da u našoj zemlji ni jedna stranka ne bude više „partija“, da se odbaci diktatora i zvijezdu kao simbol zločina, da se zapravo ne veliča ni jedna zločinačka ideologija, da se nitko ne skriva iza zločinaca, da vidimo svi prije svega žrtve, a to su ljudi, naši djedovi, bake, naši očevi i majke, naša braća i sestre, koji su podnijeli teška mučenja i za mir koje molimo da im Bog udijeli vječni pokoj, a našoj Domovini vremeniti mir i svaki napredak. Amen.

 

Twitter