Homilija na obilježavanju 70. obljetnice stradanja stanovnika Zrina. 15.09.2013. Ispis E-mail
Nedjelja, 15 Rujan 2013 19:17
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na obilježavanju 70. obljetnice stradanja stanovnika Zrina.

Zrin, 15. rujna 2013.

Dragi Zrinjani, poštovana braćo svećenici, mons. Marko Cvitkušiću, ravnatelju Zaklade za obnovu crkve u Zrinu, preč. Dragutine Papiću, zrinsko-gorski arhiđakone, poštovani predsjedniče UV Zaklade fra Ivice Petanjak, članovi Zaklade, gosp. župniče Stjepane Filipec, gosp. župnče iz Drenja Marko Ercegovac, draga braćo svećenici, časne sestre, bogoslovi, poštovani predstavnici Hrv. žrtvoslovnog društva – gosp. Ante Beljo, te Koordinacije udruga branitelja grada Zagreba – gosp. Ivica Matošević i gosp. Miljenko Bađun, poštovatelji hrvatskih stradanja, dragi hodočasnici, draga braćo i sestre,

Nalazimo se ovdje u Zrinu, na mjestu srušene župne crkve Našašća Svetog Križa, koja je zajedno s vjernim katoličkim hrvatskim narodom te nesretne 1943. godine doživjela uništenje.

Krenuli smo danas prema ovom mjestu od novopostavljenog Kristovog križa, koji su na prijašnjem mjestu u selu Zrin podigli sami Zrinjani i njihovi potomci – koji su poslije te tragedije nastanjeni i žive u Drenju i drugim mjestima Slavonije. Posebna hvala gosp. Ivanu Jukiću za podizanje križa!

To je velika simbolika! Prvo što se od razorene župe Zrin opet podiglo jest – raspelo, križ Kristov. A onda smo, nakon što smo se poklonili križu, pošli prema mjestu gdje je stajala do prije 70 godina crkva Našašća sv. Križa. I tu smo danas, draga braćo i sestre, prvi puta na zemlji koja je vraćena župi odnosno Sisačkoj biskupiji, jer nakon dugih pravnih borbi RH je ovo zemljište upravo prošli tjedan, točnije u četvrtak, na blagdan Imena Marijina, nama vratila, te su ponovno ove parcele na kojima stojimo naše, gdje je vjekovima bila župna crkva, i gdje su tijekom prijašnjih mjeseci arheološki istraženi temelji crkve koje možemo i vidjeti. To je novost ovogodišnje komemoracije i ove svete Mise na temeljima srušene crkve. Župa je prva osoba, doduše pravna ne i fizička, kojoj je vraćena oteta nekretnina nakon Drugog svjetskog rata u Zrinu.

U po zlu famoznoj presudi „u ime naroda“ kotarskog suda u Dvoru od 7. februara (kako piše!) 1945., kojom se „konfiskuje celikupna imovina pokretna i nepokretna svih stanovnika Zrinj, narodnih neprijatelja i to bez obzira gdje se takova nalazi imovina“, stoji i sljedeća odredba: „Ukoliko bi se naknadno ustanovilo da se pojedina lica od žitelja mjesta Zrinj nebi imala smatrati Narodnim neprijateljima postupaće se u pogledu i u smislu člana 8 pomenutog zakona t.j.vratiće im se ili naknaditi vrednost oduzete imovine odnosno u smislu člana 6 i 29 zakona o konfiskaciji ostaviće im se u koliko je nužno za uzdržavanje uže obitelji osuđenog narodnog neprijatelja.“ (D.Borovčak, Zrin, str.154) Mogli bismo dakle zaključiti kako se naknadno ustanovilo da Crkva, odnosno Sisačka biskupija i rkt. Župa Našašća Sv. Križa u Zrinu se više ne smatraju „narodnim neprijateljima“! Eto, ipak neki napredak, zar ne? Pa ako se svi udružimo i nastavimo sa zahtjevima da se i ostale Zrinjane „naknadno počne smatrati Narodnim prijateljima“, mogli bismo dobiti sve oduzeto! Nadamo se da je taj proces, premda kasno i prekasno ali ipak počeo!

Stoga smo zahvalni Bogu na tome na početku blagoslovili ove temelje crkve kao novo gradilište, zazvavši Božji blagoslov na buduću gradnju koja ovdje uskoro ima započeti. Nismo postavili kamen temeljac, jer donijet ćemo ovamo kamen koji je 2011. u Zagrebu blagoslovio sam papa, tada Benedikt XVI.

Sve su to znakovi koji nas pridižu, koji nam ulijevaju nadu da će Zrin ponovno zadobiti svoje mjesto koje mu pripada na duhovnoj, kulturnoj i nacionalnoj karti Hrvatske. On je naime opustošen, ali nije uništen. Još je tu Stari grad grofova Zrinskih, još je tu kapela sv. Marije Magdalene, sad selo ima i križ kao i nekad, a započinje se i gradnja župne crkve. Ove godine spominjemo se i 505. godišnjice rođenja Nikole Šubića Zrinskog, prozvanog Sigetski, koji je rođen ovdje u Zrinu 1508., a poginuo u slavnoj obrani Sigeta 1566. Jesmo li mi svjesni da je sve to baština koja obvezuje? I ne samo nas koji smo se danas ovdje okupili, nego to je sveta baština koja obvezuje sve Hrvate katolike, ma gdje bili. Stoga bih želio da se oko Zrina okupi čitava naša domovina Hrvatska, i to kako vjernici u našoj zemlji, tako i svi domoljubni Hrvati koji žive diljem čitavoga svijeta. Potrebno je sanjati da će ovo povijesno mjesto oživjeti, da će Zrin zadobiti ponovno veće značenje, jer Zrin to zaslužuje, zaslužuje da postane čak jedan duhovni i nacionalni centar, gdje bismo dolazili barem nekoliko puta godišnje: tako smo se prvi puta ove godine ovdje okupili i na blagdan župe – Našašće sv. Križa, 3. svibnja, a svakako će se ovamo dolaziti i dalje na dan stradanja – u nedjelju poslije Male Gospe, budući da se tragedija u Zrinu zbila 9. rujna 1943.

Što se tada dogodilo?

Svima nama je to vjerujem poznato, ali još uvijek je premali broj onih koji to znaju. Zato bismo trebali sve učiniti da se taj događaj obznani svima, da ga prenose svi mediji, da o tome uče djeca u školama, da se održavaju o njemu simpoziji, da na godišnjice ove tragedije ovamo dolaze najviši državni predstavnici naše Domovine.

Sigurno najbolje progovaraju o strašnim događajima tih zlih dana za Zrin sami Zrinjani. Posebna hvala gosp. Damiru Borovčaku koji je za današnji dan uspio napisati knjigu „Zrin 70 godina poslije komunističkog genocida ili zločinački 'antifašizam' protiv hrvatskog pučanstva“. Treba neprestano širiti istinu, i to svim sredstvima jer – prešućivanje istine i laž se veoma nasilno nameću.

Što kaže gosp. Stjepan Petanjak, što gosp. Andrija Feketić -  nadam se da ćete svi pročitati, i o tome svima govoriti. Njihova svjedočanstva, objavljena u spomenutoj knjizi gosp. Borovčaka, nesumnjivo kazuju tko je prouzročio toliko stradanje, ubojstvo gotovo trećine mještana i potpuno opustošenje čitave jedne župe, župe Zrin. O tome imamo i pismena svjedočanstva samih počinitelja, koji se hvale da su oni spalili Zrin. Tko je to? Tzv. narodnooslobodilačka vojska. A danas, 70 godina nakon tog pokolja i uništenja, još uvijek neki se usuđuju hvaliti komuniste! Čitao jedan meni poznat starac knjigu gospodina Lojze Buturca o žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća, u kojoj autor opisuje zločine partizana, među kojima i ubijena 22 svećenika s područja naše današnje Sisačke biskupije, pa mi kaže: „Kako se gosp. Buturac usudi tako pisati?“  - A ja njemu odgovorio: „Zašto se ne bi usudio pisati istinu? Zar se ne bi trebalo upravo obrnuto pitati: kako se to još i danas neki usude skrivati istinu, govoriti laži i braniti zločince?“

Na žalost mi živimo u recidivu komunizma. U ovih 70 godina nakon zločina nad Zrinom posljednjih 23 godine živimo u državi Hrvatskoj, no kako to da se ni u ovih posljednjih godina nije ništa promijenilo, odnosno da se jednako sa strahom, jednako bez prava poniženih, protjeranih i obespravljenih Zrinjana i danas živi, kao i u onih prvih 47 godina? Jesu li to samo nove haljine, a bez novog sadržaja? Je li ova država doista hrvatska ili je i dalje – kao i ona bivša – protuhrvatska? To su prevažna pitanja, jer se radi o pravednosti za kojom vape toliki u ovoj našoj Domovini! Kako to da naša zemlja zakone EU, premda ih je potpisala, ne poštuje, dok istodobno silom nameće provođenje internih zakona – protiv kojih već tjednima protestira čitava braniteljska populacija i svi domoljubni „građani i građanke ove zemlje“? Kako to da se u ovoj državi još uvijek prava svih drugih više poštuju negoli prava hrvatskoga naroda? Zar Hrvati ni u svojoj zemlji nisu zaštićeni? Jesu li zato pali toliki domoljubi, jesu li zato poginuli toliki branitelji?

Kad čovjek sluša naše medije – od kojih su javni, dakle oni koje svi mi plaćamo i koji bi trebali odražavati svekoliku javnost, a ne samo stavove pojedinih, i to često manjinskih skupina u našem društvu – kao da smo se vratili u najgore doba komunizma! Kad čovjek sluša naše političare, oni se toliko trude opravdati komuniste, pa počinili oni i najgore moguće zločine, da čovjeku dođe pitanje, jesmo li se mi zapravo ujedinili s Europskom unijom ili sa Sjevernom Korejom?

Nikad nisu prijelazna vremena bila laka. Ali zato nam trebaju jasni kompasi, da čitav narod ne odluta u propast idući za slijepim vođama, jer doista – kako piše u Bečkom Novom Mjestu, doduše podrugljivo i posve neprimjenjivo, za naše velikaše bana Petra Zrinskoga i Frana Krstu Frankopana – „kad slijepac slijepca vodi, oboje padaju u jamu“.

Jedan od jasnih kompasa – kako ga je nazvao prigodom beatifikacije 1998. u Mariji Bistrici papa bl. Ivan Pavao II. – je bl. Alojzije kardinal Stepinac. On je 1957. godine u pismu mladomisnicima, među kojima je bio i prof. Ivan Golub, napisao i ove riječi: „Budite ponosni da vas je Bog odabrao za najsvetiju službu u najtežem progonstvu svete Crkve, što ga do sada poznaje povijest.“ (I.Golub, Običan čovjek, str.125). On je dakle komunizam u Hrvatskoj nazvao najtežim progonstvom Crkve ikada u povijesti! Pa kad to još uvijek neki osporavaju, zar nisu direktno protiv našeg Blaženika? Ili su slijepi ili zli.

Drugi jedan putokaz jest uskoro, tj. za nepuna dva tjedna, blaženi Miroslav Bulešić, mladi svećenik – tek s navršenih 27 godina – ubijen od komunista poslije rata, točnije 24. kolovoza 1947. u Lanišću u Istri. Takvi su hrabri svjedoci vjere naši svjetionici, oni najbolje govore koliko je doista strašan i bezdušan bio taj sustav koji je brutalno ubijao i zatirao vjeru, vjernike i pastire, namećući silom klanjanje „zlatnoj teladi“, tj. nepostojećim krivim bogovima pred kojima su svi trebali pasti u prah i pepeo. A ti „zlatni telci“ bili su samo ljudi, dapače ono najgore od ljudi. Međutim, posijao je taj bezdušni režim – za koji bl. kardinal Alojzije rekao da je prouzročio najteži progon Crkve u njenoj povijesti (!) – toliko straha u duše našega puka da se ljudi i danas boje o tome govoriti, još uvijek s pravom svjesni da to zlo nije uklonjeno s lica zemlje. Dapače, dok god i jedan – a osobito visoki dužnosti ove zemlje – brani taj režim, te veliča i štiti počinitelje ubojstava u ime te ideologije, očito smo još daleko od katarze koja nam je kao narodu i društvu toliko potrebna.

U prvom čitanju baš o tome govori danas pročitana Riječ Božja. Mojsije bijaše na Sinaju, a narod se odmetnuo od štovanja pravoga Boga te je načinio zlatno tele i klanjao mu se govoreći: „ovo je bog tvoj koji te izveo iz zemlje egipatske!“ Kolika „zlatna telad“ i u našem narodu! Kolika zavođenja nevinih, kolike laži i obmane! Ali – doći će dani, kad se naime navrše „dani pogana“, kad se ispuni mjera zlodjela, kad se ogrezne u vlastitoj ironiji kada će, u dan onaj, svim licemjerima i zavodnicima, svim slatkorječivim izdajicama istine, Bog biti sudac! Ne ljudi, ne mi, ne mrtvi Zrinjani, ni mrtvi Vukovarci, ne. Sudit će svima Bog, da, svima! I nitko neće moći pobjeći od njegova pogleda, od njegova suda. Međutim, što do tada, zar nikad neće naši Zrinjani, naši Hrvati iz Pounja, naši stradalnici Domovinskog rata, zar nikad neće obespravljeni Hrvati, oni koji su gladni i žedni pravednosti, pa ni u svojoj domovini, doživjeti pravdu?

Hoće, u to moramo svi vjerovati, ali – to je moguće jedino u Bogu. Zato duboko osjećam kako je nužno neprestano pozivati narod na obraćenje Bogu, ni na što drugo! Samo Bog može mijenjati ljudska srca i samo on je kadar učiniti da, ispravljajući nepravde sami ne prouzročimo nove i  još gore nepravde!

Zato Bog, na Mojsijevu molbu, nije kaznio nevjerne Židove, nije ih uništio zbog idolatrije, krivoboštva. On ne želi ničijega uništenja, nego obraćenja! A mi smo, braćo i sestre, pozvani biti molitelji poput Mojsija. I zagovaratelji pred Bogom čak i onih koji su u zabludi, onih koji griješe, onih koji se klanjaju zlatnoj teladi, onima koji nas vode u propast. Molimo Gospodina da ih ne kazni, već da ih obrati! Čuda su moguća, vjerujte, već dolaze.

Sv. Pavao je upravo primjer takvog čudesnog obrata. On u poslanici svome učeniku Timoteju priznaje svoje lutanje, ispovijeda se i kaže: bio sam „hulitelj, progonitelj i nasilnik“, ali je pomilovan – jer je, kaže, to činio „u neznanju i nevjeri“. Danas bismo mogli tim Pavlovim samooptužbama dodali i suvremene: agnostik, ateist, antiteist, pripadnik manjinskih protuobiteljskih skupina, medijski plaćenik, širitelj lošeg glasa o Crkvi, zluradi fanatik, mrzitelj vjere, neokomunist, itd. Ali – Bog je Pavla dotaknuo i on se obratio, i spoznao da je to činio „u neznanju i nevjeru“. Dakle, potrebno je prosvjetljivati ljude, otvarati im oči za istinu – da ne budu u neznanju, i moliti se za njih – da prime dar vjere. Tada će se moći obratiti, tada će spoznati pravi put i slijediti ga, poput sv. Pavla, koji priznaje da je Krist došao spasiti grješnike, od kojih je – kaže – prvi bio on.

Kako od grješnika može postati pravednik, govori nam danas i Krist Gospodin u Evanđelju. On pripovijeda kako je pastiru velika radost ako mu se posreći pronaći izgubljenu ovcu, dapače, više se veseli jednoj izgubljenoj koja je nađena nego onim devedeset i devet koje nisu ni odlutale. Tako je, kaže, i u nebu: „biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grješnika“ (Lk 15,10).

Mogli bismo i mi reći danas: bit će zbog opet sagrađene župne crkve u Zrinu veća radost u našoj Sisačkoj biskupiji, negoli zbog  drugih 6o-tak župnih crkava koje su čitave. Kad obnovimo crkvu, ali i kad se vrate okućnice i imovina Zrinjanima kojima je njihova djedovina nasilno oteta, kad stanemo ponovno na svoje, bit će to radost veća negoli kad se ne treba boriti za svoje, kad je samo po sebi razumljivo da imamo kuću, stan, dvorište ili imanje, koje nam nije ni bilo oduzeto.

Neće biti ova borba lagana, pogotovo što se mi ne borimo samo protiv bezdušnog sustava – koji je na žalost, i nakon što je prije 23 godine preminuo, još uvijek prisutan – nego je najteža naša borba, vjerujte mi, protiv nas samih. To je borba protiv naših predrasuda da se ništa i tako više ne može, da je i tako sve propalo, da je Zrin mrtav, da je u konačnici i Hrvatska mrtva. Zamislite, rekao mi je nedavno jedan bivši visoki dužnosnik, kako smo mi Hrvati dobili rat, ali smo izgubili državu. Nisam se s time složio, protestirao sam. Pitanje je, koliko nas ima, koji ne vjerujemo da je tako kako vidimo i slušamo da jest, koji vjerujemo da je tako kako ćemo se mi truditi da bude, da je na nama da probudimo pozaspale naše snage, da ne klone naša duša, da se ne odreknemo nikada nade, premda je vidljivo da je puno toga propalo, da je puno toga drukčije i da nije moguće vratiti prošlost da ponovno bude sve kako je bilo. Međutim, vjerujemo li mi da može biti i bolje negoli je bilo?

Je li Hrvatska spremna vjerovati da je Zrin potrebno obnoviti, da je to naš biser narodni i vjerski, naše dragocjeno nacionalno blago? Ako smo mogli obnoviti crkve u Hrastovici, Petrinji, Viduševcu, u Glini, Bučici, Maji i Čuntiću, u Kostajnici i Dubici, u Topuskom, Divuši i Gvozdanskom, i uskoro u Gori, ako smo popravili porušene kuće i podigli spaljena sela i čitave gradove, poput Vukovara, Petrinje i Gline, zar sumnjamo da možemo podići i Hrvatsku? Zar nije to naša dužnost, naš sveti zavjet, i to – zbog naših mrtvih, zbog onih koji ovdje možda uza zidine ovih crkvenih temelja na kojima stojimo počivaju, a pobijeni su te 1943. ili koju godinu prije ili kasnije?

Dugujemo li to mi njima i – sebi? I – želimo li se boriti sa sobom, s vlastitim nevjerama da je i nemoguće moguće?

Najteža je bitka borba sa samim sobom. Jesmo li tu kadri s vjerom u Boga i njegovu trajnu prisutnost, ljubav i pomoć, razuvjeriti sami sebe i sve koji sumnjaju da će dobro pobijediti, da ne smijemo dopustiti da zlo zakraljuje?

Neka nam u tome pomogne zagovor svetoga Kvirina, našeg biskupijskog zaštitnika, neka nas zagovaraju naši blaženi mučenici Alojzije Stepinac i Miroslav Bulešić, neka nas prate naši poginuli, nestali, naši djedovi, očevi, braća i sestre, naši branitelji – od turskih, komunističkih i srpskih osvajača – koji su hrabro darivali i svoje živote, da bismo mi danas bili ovdje, da bismo imali vjere i da nam nikada, baš nikada ne klone nada. Amen.

 

Twitter