Homilija na misi zadušnici za Franka Duffa 07.11.2013. Ispis E-mail
Petak, 08 Studeni 2013 08:59
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi zadušnici za Franka Duffa

Sisačka katedrala, 7. studenog 2013. godine.

 

Sluga Božji Francis "Frank" Michael Duff rođen je 7. lipnja 1889. u Dublinu, u Irskoj, a umro na današnji dan, 7. studenoga 1980. Bio je najstariji od osmero djece iz imućne obitelji.  On je najpoznatiji po tom što se tijekom Drugog vatikanskog koncila zalagao za veću ulogu laika u Crkvi, te jer je osnovao Marijinu Legiju .

Marijina legiju Duff je osnovao 7. rujna 1921. godine. To je apostolska zajednica u službi Katoličke crkve, pod crkvenim vodstvom. Njezina svrha je dvojaka: promicati duhovni razvoj svojih članova i unapređenje vladavine Krista preko Marije. Legija djeluje diljem čitavoga svijeta.Danas ima više od 10 milijuna aktivnih i molitvenih članova diljem cijeloga svijeta. I u našoj Biskupiji imamo Marijinu legiju kao najbrojniju katoličku laičku zajednicu, i to u praktički svim dekanatima. U Sisačkoj biskupiji djeluju tri kurije (više vijeće) Marijine legije. Legionari su aktivni članovi svojih župa, nositelji molitvenih i karitativnih aktivnosti u Crkvi. Među legionarima se rađaju i duhovna zvanja, što me veseli, kao i obiteljski život koji legionari njeguju.

Danas nam Gospodin progovara u svojoj Riječi pa osluhnimo što nam on to želi reći.

U Poslanici Rimljanima sv. Pavao nam poručuje: „Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Doista, ako živimo Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li dakle ili umiremo – Gospodinovi smo.“ (Rim 14,7-8) Prelijepa je to misao koja sve nas vjernike treba osnažiti – jer nas oslobađa tjeskobne brige za nas same, za naš život i smrt, za našu sudbinu. Mogli bismo se neprestano bojati, mogli bismo stalno misliti što nam nosi sutra, hoćemo li uspjeti, hoćemo li preživjeti, hoćemo li se znati nositi s problemima pa i samom smrću kada dođe, ali – ne! To ne mora biti naša briga, barem ne briga koja bi nas trebala ispuniti strahom i tjeskobom. Ta Bog se brine za nas, mi njemu pripadamo i sve što proživljavamo, pa i sama naša smrt, pripada – njemu! Često se ova poslanica čita na sprovodima, na ispraćaju naših najmilijih prigodom njihova odlaska s ovoga svijeta.

Danas se Crkva spominje sluge Božjega Fanka Duffa, pa je i najavljena ova misa kao zadušnica za njega. Međutim, on je već kao priznati sluga Božja, što znači da je na putu proglašenja blaženim i svetim, sigurno i naš zagovornik kod Boga, ali i naš primjer koji trebamo slijediti.

Njega je veoma zanimalo kako bi vjernik laik mogao življe pridonositi crkvenom životu. On je otkrio da je to molitva i osobita povezanost s Blaženom Djevicom Marijom. To može nekom izgledati premalo, ali ako se čovjek u molitvi povezuje s Bogom, tada doista i sve više njemu pripada. Ako se utječe Mariji i nju doživljava kao svoju zagovornicu i duhovnu majku, tada treba nju i nasljedovati, što znači da se poput nje treba darivati drugima, u brizi za bližnje – kao što je ona išla pomoći svojoj rođakinji Elizabeti, kao što je ona bila uz svoga Sina koji je nju trebao ne samo u začeću, rođenju i djetinjstvu, nego i u javnom djelovanju i osobito osuđen na smrt, raspet na križu i također kao pobjednik u slavnom uskrsnuću. U svemu je tome ona sudjelovala. Sudjelovala je i u životu Crkve nakon Kristova uznesenja na nebo, moleći se zajedno s apostolima za dar Duha Svetoga. Ona i nama danas želi biti oslonac, želi da ju otkrijemo kao stalno prisutnu i u molitvi i tišini, ali i u aktivnoj brizi za naše bližnje, u ljubavi zauzetoj za Krista i Crkvu, za apostole, za sve nas.

U Evanđelju Gospodin nam iznosi dvije prispodobe o tome kako je Bog milosrdan, kako on nikad ne odustaje od svojih vjernih. On je poput pastira koji ostavlja 99 ovaca koje su na sigurnom i traži jednu zalutalu ovu. On je poput domaćice koja od svojih deset zlatnika jednoga, koji se izgubio traži, i kad ga nađe veseli se. Dapače, i u prvom i u drugom primjeru, Gospodin poziva sve na radost: „Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju /nađoh drahu svoju – izgubljenu.“ (Lk 15,6.9) Tu osjećamo da je Bogu stalo do toga da se radujemo kad se netko izgubljen nađe, ali s druge strane i to kako ljudima obično nije stalo do te radosti, pa ih Bog mora nagovarati: Radujte se sa mnom!

Ovdje stojimo pred vječnim pitanjem o zaslugama i o nagradi koju mi ljudi očekujemo uvijek uglavnom u razmjernosti sa zaslugama. Kod Boga nije uvijek tako, on zna i preko zasluga nagraditi. On se prvo brine za svakoga – kad bismo mi već odustali od nekoga koji stalno pravi probleme, koji nas stalno nervira i ne daje nam mira, koji je baš kao neka svojeglava ili crna ovca. Najlakše je dići ruke s takvog člana naše zajednice. Čak bismo možda i odahnuli kad takav ode: hajde samo, lakše će nam biti bez tebe, nećeš nam stalno remetiti mir i smetati nam. Ali ne! Bog razmišlja drukčije, on ostavlja sve ostale na sigurnome i posvećuje se baš ovom izgubljenom članu.

Kada Gospodin nađe takvu „ovcu izgubljenu“, on ju radostan vraća u zajednicu i poziva sve na radost. Zaključak je ovih prispodoba: „I biva na nebu veća radost zbog jednog obraćena grješnika negoli zbog devedesetidevet pravednika kojima ne treba obraćenja.“ (ib, 7)

To je drukčija logika negoli logika ovoga svijeta. Zato nam valja ući u školu Marijinu, kako je to volio reći bl. Ivan Pavao II., te s njom promatrati lice Kristovo. Krist je naš jedini učitelj i ako njega slušamo, nećemo se izgubiti. On nas uči da ne treba odustajati ni od koga, da se – poput njega – treba posvetiti svakome, pa i onome izgubljenome. Ta zar i sami nismo toliko puta bili izgubljeni! Kako bismo bili pronašli put do svjetla da nam netko nije pomogao! Upravo to se traži i od nas – da znamo drugima pomagati naći put do Krista koji je Svjetlo svijeta.

Frank Duff upravo je tako živio na zemlji, želeći da se Kristovo kraljevstvo proširi, da Krista upoznaju svi ljudi. Ići i onima za koje svijet misli da su „zadnji“, naša je zadaća. Pomagati onima najnemoćnijima bio je njegov put. Stoga i članovi Marijine legije upravo tako čine. Po njegovu primjeru uče u školi Marijinoj da bi, u molitvi našli odgovore i nadahnuća za akciju, za djelovanje – u korist čovjeka, za boljitak svijeta.

Draga braćo i sestre, kada sam u lipnju u Petrinji slavio 10.godišnjicu ponovnog pokretanja Marijine legije, rekao sam ono što bih vam i sada osobito želio istaknuti: "Obiteljski život je svetinja. Upravo u zajednici žene i muškarca, oca i majke, koji se u svojoj ljubavi posvećuju potomstvu i podižu djecu. Evo ta zajednica obitelji treba i vama biti sveta i ja vam zahvaljujem što svjedočite životom prave obiteljske vrijednosti."

Strašno je kako su se upravo u ove dane naši vladajući upregnuli u kampanju protiv naravne ustanove braka i obitelji, što je nedopustivo po međunarodnim konvencijama (Venecija, 2007.) i baš zato mi vjernici moramo sve učiniti da se zaštiti brak, kao zajednica muža i žene.

Lijepo je doista vidjeti kada i roditelji i djeca, i djedovi i bake zajedno s djecom i unucima mole krunicu, slave svetu Misu, drže se zajedno i odolijevaju silama zla koje nasreću danas osobito na svetu ustanovu braka i obitelji. Volio bih osobito vas, dragi legionari, pozvati da se uključite u ovo djelo i još više budete nositelji brige za zaštitu naših katoličkih obitelji u našoj Sisačkoj biskupiji i u čitavoj Domovini.

Sveta Marija bila je majka. Ona zna što je to obitelj. Nije taj naslov „majka“ dobila bez razloga i taj naziv nije bez značenja. Marija je majka Gospodinova, ali ona je i duhovna naša majka. Neka moli za sve naše očeve i majke, neka zagovara molitvu i rad naših legionara, neka nam isprosi sretne i blagoslovljene obitelji, neka štiti cijelu našu hrvatsku domovinu. Amen.

 

Twitter