Homilija na misi zadušnici za ubijene i nestale žrtve iz „Borovo Commerca 19.11.2013. Ispis E-mail
Utorak, 19 Studeni 2013 15:57
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi zadušnici za ubijene i nestale žrtve iz „Borovo Commerca

Crkva Gospe Lurdske u Vukovaru, 19. studenoga 2013.

Poštovani i dragi župniče ove župe fra Vjenceslave Janjiću, mons. Marko Cvitkušiću, draga braćo svećenici, poštovani članovi obitelji poginulih i nestalih vukovarskih i hrvatskih branitelja, poštovana Udrugo roditelja i obitelji zarobljenih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja „Vukovarske majke“, poštovani hrvatski branitelji, poštovani nositelji raznih službi u odgovornosti za ovaj lijepi grad Vukovar i milu nam domovinu Hrvatsku, dragi vjernici!

Danas, ovdje u crkvi Gospe Fatimske u vukovarskom Borovom Naselju slavimo ovu Misu zadušnicu za sve ubijene i nestale žrtve iz nekadašnje zgrade „Borovo Commerce“-a, u kojoj je bio odjel vukovarske ratne bolnice. Misi je prethodio program odavanja počasti žrtvama pod nazivom „Žrtva Borova Naselja za Domovinu“, što ste mnogi učinili i  križnim putom – kolonom sjećanja Ulicom Blage Zadre i Trpinjskom cestom do župne crkve. No, za nas kršćane sveta Misa vrhunac je svakog pijeteta koji možemo dati našim najmilijima i izraz najveće ljubavi i brige za našu Domovinu i sve njezine stanovnike jer u njoj susrećemo samog Sina Božjega Isusa Krista, našega Gospodina, koji je za sve nas, ljude, dao svoj život na križu, a u slavlju svete Euharistije on nam u otajstvu dariva plod te žrtve, svu svoju ljubav, i kao uskrsnuli Gospodin i nama – u svojoj Riječi i u svetoj Pričesti – daje Duha Svetoga po kojemu i mi postajemo sposobni nadvladati svaku patnju, pa i samu smrt, da bismo s njime prispjeli u slavu Boga Oca, kojemu želimo i sada i uvijeke dati svaku hvalu i čast, da bismo bili zajedno, i sa svima živima i s našim preminulima i poginulima, pronositelji i dionici slave Bogu Trojedinome.

Bog nam je progovorio u svojoj Riječi.

Čuli smo u prvom čitanju, kako Židovi koje je Bog čudesno izveo iz egipatskoga ropstva mrmljaju protiv Mojsija i Arona. Zapravo bune se protiv samoga Boga jer u pustinji im je doista teško, pa se sjećaju kako su u Egiptu, premda robovi, imali pune „lonce s mesom i jeli kruha do mile volje“ (Izl 16,3). Tu njihovu muku Gospodin predusreće svojim darom prepelica i manom – koji su oni zvali „kruh s neba“, kako nam to svjedoči Evanđelje – što su ujutro mogli skupljati po pustinji. To su jeli te nisu pomrli, kako su se pribojavali. No, što je poruka ovog događaja? Narod je više negoli kruha gladan slobode. To su doduše Židovi na početku znali i borili su se za to da izađu iz zemlje ropstva, ali kad su došli u pustinju, ogladnjeli i ožednjeli, spopala ih je napast: vratiti se ponovno u ropstvo, koje im je izgledalo ljepše i bolje negoli ovakva sloboda koje su se bojali.

Draga braćo i sestre, i mi bismo mogli opaziti slično ponašanje u našem hrvatskom narodu. Teško smo stekli slobodu: prije 22 godine naši su mladići i djevojke, muškarci i žene, pa čak i djeca i starci, hrabro branili Domovinu, branili Vukovar, branili i moj Sisak i Petrinju, Hrvatsku Kostajnicu i Glinu, naš Gospić, Slunj, Karlovac, Dubrovnik, Zadar i Šibenik, Pakrac, Novsku, Slavonski Brod i Osijek, Vinkovce i, ponovno spominjem grad u kojem smo, grad koji bi trebao svakom hrvatskom čovjeku uvijek kad ga spomene izazvati najveće poštovanje, zahvalnost i probuditi ponos – to je Vukovar! Kako je nekoć davne 1566. moj Nikola Šubić Zrinski – kažem „moj“ jer on je rođen 1508. u Zrinu koji je u mojoj biskupiji – branio Siget i sa svojim junacima izginuo, ali i zadržao tursku silu da nije više, premda je osvojila grad, mogla oslabljena nastaviti osvajanje prema Beču, tako je i 1991. Vukovar zadržao srpsku silu da ne pokori čitavu nam domovinu Hrvatsku. Nije samo Vukovar gorio te jeseni 1991., gorjela je čitava Domovina, i to u svim nabrojenim gradovima, ali Vukovar je podnio najveću žrtvu. Pa premda je to ogromna tragedija koja je snašla ovaj grad, mi smo danas, a bit ćemo dok je svijeta i vijeka – dovijeka! – beskrajno ponosni na sve vas, dragi Vukovarci, dragi branitelji Vukovara iz čitave Hrvatske jer ste pokazali neizmjerno veliko srce, ljubav do neba za svoju Domovinu, prihvaćanje nošenja križa, spremnost na žrtvu, pa i do polaganja života za Domovinu. Stoga, i jučerašnja kolona sjećanja i ovo današnje obilježavanje žrtve Vukovara u svim našim ljudima, Hrvatima i Hrvaticama, u svim stanovnicima Lijepe naše treba probuditi želju da i mi tako ljubimo Domovinu da smo spremni za nju trpjeti – pa za nju i život dati.

A gdje smo danas, braćo  i sestre? Nikomu nije teško ustanoviti da smo danas, 22 godine od vukovarske tragedije, i 18 godina poslije oslobađanja Domovine – u pustinji, u teškoj pustinji i duha i volje i nevolje. Kao da vidim Hrvate kako oni mrmljaju ne protiv Mojsija i Arona, već protiv Boga, koji nas je doduše izveo čudesno iz ropstva jugoslavensko-komunističkoga, ali mi još nismo udahnuli punim plućima slobodu za koju su poginuli najbolji naši sinovi i kćeri, tako da mnogi – i obični mali ljudi, štono se veli, i ljudi na položajima – čeznu za „loncima egipatskim“ tj. za prije dvadeset godina propalom zajednicom umjetnoga „bratstva i jedinstva svih naroda i narodnosti“. Bog nam daje znakove svoje ljubavi i spašava da ne izginemo u toj pustinji, koju mnogi svim sredstvima šire i nastoje rasprostraniti što više ubacujući u duše ljudi još više nemira, tjeskobe i strepnji, ali mi još nismo izašli iz nje. Naša zemlja obećanja, zemlja spokoja u kojoj „teče med i mlijeko“ nikako da nam se ukaže, nikako da u nju stignemo. Možda bi bilo dobro podsjetiti kako je izabrani židovski narod iz Egipta morao kroz pustinju hodati punih 40 godina! Bog nije dozvolio da ljudi ropskih navika i ropskoga mentaliteta uđu u zemlju obećanja. Koliko još Hrvatima treba da već jednom raskrste s ropskom prošlošću i počnu svoj život, i kao pojedinci i kao zajednica, graditi na novim temeljima slobode i neovisnosti – i to ne tek od natruha raznih ideologija, nego prije svega na temeljima unutarnje slobode i unutarnje čistoće duše? Kako je lijepa rečenica koju je rekao ovih dana general Ante Gotovina, na pitanje kako mu izgleda ova godina slobode: „Ja sam uvijek bio slobodan“! Božji ljudi su uvijek slobodni, uvijek uspravni, svjesni da samo čine što je njihova dužnost, u čistoći savjesti i u miru duše ne daju se pokolebati ni u kakvim vanjskim nevoljama. Ako je prošlo 20 godina, u usporedbi sa Židovima, čini se da treba proći još toliko vremena, da bismo konačno došli u neko normalno stanje slobode i mira, lišeno laži i zavođenja, krivih obećanja i neispunjenih želja. Mnogi se doista naši ljudi još uvijek okreću radije gledajući prema ropstvu negoli prema slobodi. Mi, dakako, kao vjernici moramo gledati prema svima s ljubavlju, mi moramo širiti prostore opraštanja i pomirenja, ali uvijek me ispunja čuđenjem kad nam o tome govore oni koji ne vjeruju, poučavajući nas vjernike što bismo i kako to trebali činiti. Znam, svakako, ovo: opraštati nas je učio naš Gospodin, i to moramo, pa ne znam koliko veliku uvredu nam drugi nanijeli, ali nitko, a najmanje naš Gospodin, ne traži da kao nojevi zabijemo glavu u pijesak i ne vidimo istinu. Ta on je rekao: „Istina će vas osloboditi!“ (Iv 8,32) Pa bila ne znam kako teška i tvrda istina, ona je temelj svake obnove. Nju moramo moći vidjeti i Hrvati i Srbi u Vukovaru, Francuzi i Nijemci, članovi EU i UN-a! Svi! Bez istine neće biti sreće ni napretka, ni iskrenog oprosta ni trajnog pomirenja. I veoma je važno da se upravo tako ujedinimo i oni koji su trpjeli zlo i oni koji su ga činili: da svi priznamo stvarnu i jednu jedinu dogođenu istinu! Nema više istina, istina je samo jedna!

U poslanici Efežanima sv. Pavao nas poziva na jedinstvo i ljubav. Jedino ujedinjeni u istini možemo živjeti u ljubavi (usp. Ef 4,1-6). Najprije mi, katolici i Hrvati, jedni s drugima, a onda i s drugim vjernicima i narodima. Nakon prekrasnih poticaja o jedinstvu i ljubavi sv. Pavao progovara u ovom čitanju i o poganima koji žive „u ispraznosti pameti, zamračena uma, udaljeni od života Božjega, sve zbog neznanja koje je u njima“ (Ef 4,17-18), ali dodaje i: „zbog okorjelosti srca njihova“ (Ef 4,18). Tvrdoća odnosno okorjelost srca znači inat, ustrajnost u svome, bez obzira na argumente, vlastito viđenje stvari premda su svi razlozi na suprotnoj strani. Ustrajati u tvrdnji da je tama svjetlo, a svjetlo tama – tvrdoća je, okorjelost srca. To je pogansko a ne kršćansko gledanje. Molimo Gospodina da nas i sve ljude od takvog stava oslobodi.

Isus nam u Evanđelju pristupa kao uskrsnuli Pobjednik. Dok su učenici još tužni i ne shvaćajući što se to dogodilo odlaze iz Jeruzalema, on im se pridružuje na putu. „Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima“ (Lk 24,16), tvrdi evanđelist Luka. Premda oni ne vide dobro, misle da Gospodin ne razumije stvari pa ga nazivaju strancem kad mu kažu: „Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?“ (ib., 18) Tu vidimo tu izvrnutu optiku, krivo gledanje na stvari. Oni ne znaju, ali – nisu tvrda srca, daju se poučiti. I Gospodin ih poučava. Polako, ali u njima sve više gori srce, sve više se u njima budi nada, oni su sve radosniji, oni – vjeruju. Ali do vjere su došli tako što su najprije iznijeli svoju tugu, ali i potom svoja razočaranja, svoju nemoć – i nevjeru tako da ih Isus mora ukoriti: „o bezumni i srca spora da ne vjerujete!“ (ib., 25) i onda slijedi najvažnija riječ Gospodinova: „nije li trebalo da Krist sve to pretrpi i tako uđe u svoju slavu!?“ (ib., 26). U tim je riječima sažet sav smisao koji Gospodin vidi, a oni ne vide, ali po njegovom kazivanju i njegovoj blizini, po njegovoj ljubavi i na kraju – po daru presvete Euharistije, u lomljenju kruha, njima se otvaraju oči! Oni vjeruju, oni su sad promijenjeni, oni od klonulih ljudi koji odlaze iz Jeruzalema sada postaju poletni ljudi koji trče natrag u Jeruzalem.

I mi braćo i sestre, spoznajmo: „nije li trebalo“ da se sve to dogodi? Sva ta i poniženja, i progonstvo, i strah, toliki zločini i zlodjela – razaranje duša i mučenja tijela, rušenja crkava i kuća? Tako je Krist bio raspet i umro. U Vukovaru. Ali je i uskrsnuo, i u Vukovaru i u Hrvatskoj. Tu istinu uvidimo i ponosno živimo. Novi. Uskrsnuli. Amen.

 

Twitter