Homilija na Božić 2013. Ispis E-mail
Srijeda, 25 Prosinac 2013 09:07
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Božić

Sisačka katedrala, 2013.

 

Draga braćo i sestre,

Ovaj Božić slavimo u radosti, ali svjesni smo i kako je dolazak Božjega Sina k nama ljudima donio i ne male i ne lake zahtjeve pred nas ljude. Tako slušamo danas u pročitanoj Božjoj Riječi.

Zanimljivo je kako Sveto Pismo naziva Sina Božjega – vječnom Božjom Riječi. Zapravo, grčki pojam „logos“ može se prevesti s više istoznačnica. On znači: riječ, misao i smisao – a odatle potječe i izvodi se i riječ „logika“. Kad razmišljamo o prvim rečenicama Proslova ili uvoda Evanđelja po Ivanu, tada nam se nameće upravo to promatranje Sina Božjega – koji je i Božja Riječ, i Božja misao i Bog-smisao.

Kad čovjek promatra svemir i vidi što je sve Bog stvorio, ostaje zadivljen jer u stvorenjima otkriva Božju stvaralačku riječ, Božju misao i smisao svega postojanja. Očito je od kaosa samo stvaralačka misao kadra učiniti kozmos, od nereda red, od nečeg zbrkanog i besmislenog nešto lijepo i smisleno. Promatrajući toliko ništavnosti i oko nas i u nama, znamo da je samo Bog kadar iz ništavila načiniti nešto što jest, što je život, što je svjetlo. O svemu tome govori sveti evanđelista Ivan, kad kaže: „Sve po njoj (tj. po Riječi) postade i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo, i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.“ (Iv 1,3-5)

Međutim u toj povijesti Božje prisutnosti u svijetu, u njegovom stvarateljskom djelu preoblikovanja svijeta i čovjeka iz kaosa u kozmos, prijelomna je točka odnosno trenutak onaj za kojega sv. Ivan kaže: „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama.“ (ib.,14). Božja vječna Riječ, Sin Božji koji je oduvijek u Ocu, postao je čovjekom – utjelovio se, postao je nama ljudima jednak, postao je jedan od nas. I koja je temeljna razlika između vremena prije Kristova utjelovljenja i onoga poslije toga? Evanđelista kaže: „od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu.“ (ib.,16-17)

Riječ Božja je dakle puna milosti i istine, i tako nam se Bog darovao, da nam izreče samoga sebe, da nam se uprisutni u jednoga od nas, da nas obdari milošću i istinom. Najveća nam je milost dana upravo u njegovu dolasku.

No, nije dolaskom Kristovim sve riješeno. On ima biti odbačen, Krist naime „k svojima dođe, i njegovi ga ne primiše“ (ib.,11).

Braćo i sestre, mi ove godine u našoj Biskupiji obilježavamo Godinu hrvatskih mučenika. Znamo, Crkva je neprestano trpjela progone i mučeništva. Od prvih stoljeća, nakon što je sam Gospodin bio ubijen tako što su ga raspeli kao zločinca na križ, u prvim stoljećima bilo je nebrojeno mnoštvo muškaraca i žena mučeno i ubijano – samo zato što su bili kršćani. Među njima je i naš zaštitnik sv. Kvirin, sisački biskup i mučenik. Pa i poslije Milanskog edikta cara Konstantina, čiju smo 1.700-tu godišnjicu ove godine spominjali, nije nedostajalo onih svjedoka za Krista koji su morali svoju vjernost platiti visokom cijenom polaganja vlastitoga života. Ovo naše hrvatsko područje obilježila su posebno tri razdoblja teških stradanja katolika: u turskim osvajanjima, od 15.-17.st., zatim stradanje u Drugom svjetskom ratu i poslije njega, te stradanje u Domovinskom ratu. Budući da je tursko razdoblje udaljeno od nas više stoljeća, a Domovinski rat bio nedavno i u velikoj mjeri su njegove žrtve istražene, najgore je vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća koje je ostalo neistraženo i još uvijek vapije za istinom, koja je bila skrivana, prešućivana i izokretana u desetljećima strahovlade režima koji se kao totalitarni režim i ustoličio u tom ratu i nakon Drugog svjetskog rata. Valja nam se boriti za istinu jer laž o tom razdoblju duboko je ranila i narušila osjećaje poštovanja čovjeka kao Božjeg stvorenja i kao najveće vrijednosti. Naime, još je uvijek velik broj zavedenih, ali i zavodnika, koji ne prepoznaju važnost toga da se slobodno i bez straha konačno iznese istina o svim stradanjima naših ljudi u tom vremenu. Pa ako će i svi šutjeti, mi u Crkvi ne smijemo. Zato ohrabruje što smo dobili posljednjih godina proglašene blaženike mučenike iz našega naroda: bl. Alojzija Stepinca, bl. Drinske mučenice i bl. Miroslava Bulešića, čija je beatifikacija bila dar našem narodu upravo ove godine. Znamo da su oni samo, rekli bismo, predstavnici nepreglednog mnoštva onih koji su za vjeru stradali i podnijeli strašne muke te skončali svoj život na mjestima koja još i danas ne znamo. Posebno je otegotno to što su ti ratni i poratni događaji bili povezani sa smjenom političkog sustava, propašću država i uspostavom novih režima, tako da se ubojice i zločinci skrivaju iza ratnih kaotičnih događaja koje nije bilo moguće do kraja kontrolirati, a nije ih se niti željelo poslije analizirati i odijeliti dobro od zla, budući da su upravo predstavnici egzekutora zasjeli na vlast i obnašali ju gotovo pola stoljeća, utjeravši u kosti narodu strah od bilo kakve objektivne kritike. Mi smo ove godine započeli postavljati spomen-ploče našim ubijenim svećenicima, koji su ubijeni bilo na području naše Biskupije ili su bili rodom s područja naše Biskupije. Na žalost ti su naši mučenici gotovo nepoznati, a trebali bismo ih učiniti poznatima, da bismo mogli štovati njihov primjer i da bismo imali u njima zagovornike da u teškim vremenima izdržimo protivštine, kao što su to oni.

Možda će netko primijetiti kako je ovakav govor na Božić pretežak, jer Božić je ipak blagdan najvećeg veselja, neizmjerne radosti i blagdan mira koji dodiruje sva kršćanska srca i donosi svima toliko potrebnu utjehu. Međutim, znamo da Sin Božji nije postao čovjekom da taj svoj dolazak pretvori u neki bajkovit događaj – premda se tako često prikazuje – nego je njegov dolazak već od početka bio nagovještaj trpljenja i mučeništva, ali za nas, za sve ljude. Ne kaže li evanđelista Ivan: „svijet po njemu posta, i svijet ga ne upozna.“ (ib.,10)? Krist Gospodin nije bio dobrodošao u Betlehemu, rođen je i položen na slamu u jasle, u jednoj pastirskoj štali, ubrzo potom progoni ga kralj Herod te Marija s Josipom moraju bježati u inozemstvo, u Egipat, da bi spasili dijete. A Mariji je kod prikazanja Isusa u Hramu starac Šimun prorekao da će joj dušu probosti mač boli (Lk 2,35). Naše prelijepe božićne pjesme prepune su već tog navještaja patnje i trpljenja što ga je za nas preuzeo Sin Božji postavši čovjekom: „on za nas trpi čim se rodi“ – pjeva pjesma Kyrie eleison. A pjesma Radujte se, narodi kaže: „Vidi Božje otajstvo u podrtoj štalici. I tko trpi uboštvo na toj tvrdoj slamici.“

I kada molimo molitvu Anđeo Gospodnji, izgovaramo kao središnji dio upravo riječi iz današnjega Evanđelja: I Riječ je tijelom postala, i prebivala među nama; a u završnoj molitvi „Milost tvoju molimo, Gospodine“ kažemo: „mi, koji smo po anđelovu navještenju spoznali utjelovljenje Krista, Sina tvoga, po muci njegovoj i križu k slavi uskrsnuća privedeni budemo.“

Mogli bismo čak reći da je Sin Božji postao čovjekom – da bi mogao u ljudskom tijelu preuzeti trpljenje i smrt za nas ljude, kako kaže i Vjerovanje: „radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao je s nebesa“. U tom smislu možemo razmišljati kako je Božić već početak muke Isusove i konačne uskrsne pobjede.

Pitamo se, kako to da je Krist došao u liku čovjeka – da trpi, da bude mučen, da umre za nas? Nije li to nešto najstrašnije – biti mučen i ubijen? Nije li ljudski i posve razumljivo da svaki čovjek bježi od smrti i da ne srlja sam u mučeništvo? Pa i sam naš Gospodin rekao je da iz grada, u kojem nas progone, odemo u drugi grad. I kada je sam bio suočen s prijetnjom smrti, u Getsemanskom vrtu on moli: „Oče moj, ako nije moguće da me mimoiđe ova čaša da je ne pijem, budi volja tvoja!“ (Mt 26,42).

Ljudski gledano, treba otkloniti trpljenje koje možemo izbjeći. Ali u prihvaćanju trpljenja koje nam je on pokazao, mi vidimo više negoli ljudsku reakciju, u tome vidimo najveću moguću ljubav koja je ikada bila na zemlji, prema samoj njegovoj riječi: „Nitko nema veće ljubavi od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ (Iv 15,13)

U tom smislu Božić nije tek neki jeftini blagdan koji uveseljava tmurnu svakodnevicu, da donese bar malo neke topline i mira, da bar jedan dan ljudi budu dobri jedni drugima – a već sutradan da sve krene po starom. Ne! Božić je donio trajnu radost, jer je u svom dolasku Sin Božji već prihvatio i trpljenje za nas, da bi ljudima pokazao najveću moguću Božju ljubav i da bi i nas ohrabrio da se ne bojimo trpljenja, da ništa nećemo izgubiti ako smo uz njega, jer on pobjeđuje svako zlo, pa i samu smrt. I to je ta pobjeda, koja je već započela na Božić, a dovršava se Uskrsom, i njegovim i konačno našim.

Važno je pri tom uvidjeti kako je kršćansko mučeništvo svjedočanstvo ljubavi za Krista, stoga nije moguće da bi ijedan kršćanski mučenik mrzio svoje mučitelje, pa čak i ljutio se na njih. Uvijek su kršćanski mučenici opraštali svojim ubojicama, bez mržnje i osvete molili su se za njih, kao sv. Stjepan koga Crkva sutra slavi, a koji je molio za svoje ubojice: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!“ (Dj 7,60).

Kriste, Gospodine, vječna Božja Riječ, misao i smisao svega što postoji, koji jedini od kaosa stvaraš kozmos, koji si i zato došao da nas uvedeš u vječnu harmoniju i život sklada čovjeka i Boga te čovjeka i čovjeka, ohrabri naša slaba srca da se obasjana svjetlom i radošću zbog Tvoga dolaska ne boje prihvatiti križeve života i da ih nosimo s ljubavlju, znajući da tako i mi slijedimo Tvoj primjer najveće ljubavi. Amen.

 

Twitter