Homilija na festi sv. Vlaha 03.02.2014. Ispis E-mail
Ponedjeljak, 03 Veljača 2014 12:44
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na festi sv. Vlaha

Dubrovnik, 3. veljače 2014.

 

/Čitanja: I. Mudr 3,1-9; Ps 126; II. 1 Iv 5,1-5; Ev – Iv 15,18-21/

Poštovani biskupe domaćine, poštovani predsjedniče HBK, dragi nadbiskupe i metropolite splitsko-makarski, cijenjeni biskupi, provincijali, svećenici, redovnici i redovnice, poštovani gradonačelniče Dubrovnika, uvaženi civilni i vojni dužnosnici, dragi Dubrovčani, draga braćo i sestre vjernici, poštovani hodočasnici i svi sudionici ovog lijepog slavlja sv. Vlaha, zaštitnika ovoga Grada!

Festa sv. Vlaha, zaštitnika Dubrovnika, kako ju tradicionalno zovete vi, dragi Dubrovčani, kao nematerijalno dobro upisana je na UNESCO-vu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Mi se s pravom pitamo: Je li važnost ovog slavlja zbog njega samoga ili ima svoj  uzrok? Svakako najprije bijaše vjera u Isusa Krista i kršćansko čašćenje Kristovih svjedoka, među kojima je i mučenik sv. Vlaho, za kojega je on dao i svoj život, a kao posljedica te vjere je potom nastalo slavlje, ova veličanstvena festa koja se u gradu Dubrovniku održava već više od tisuću godina– točnije 1042 godine - kao vrhunski kulturni i narodni događaj. Ipak, kada se danas želimo svi mi, koji smo sudionici ove proslave, prepustiti ljepoti ovog slavlja, trebamo imati na pameti da ne bi UNESCO imao što zaštiti kao svjetsku nematerijalnu kulturnu baštinu, kada ne bi naš hrvatski narod na ovim prostorima već više od trinaest stoljeća živio svoju kršćansku katoličku vjeru. Mogli bismo dakle reći da je unošenjem u popis UNESCO-ve kulturne baštine posredno zaštićena i sama katolička vjera našega puka, budući da bez nje ne bi bilo ni ove feste, ni svega što ona sadrži i stoljećima čuva u svojoj ljepoti, raskoši i bogatstvu.

Pred našim je očima, draga braćo i sestre, poštovani sudionici ovog slavlja, sam lik sveca, biskupa i mučenika sv. Vlaha ili Blaža, parca odnosno zaštitnika grada Dubrovnika i Biskupije. Sanctus Blassius /sveti Vlaho bijaše biskup u Sebasti u Armeniji. Prvo mu je zvanje bilo liječničko, no kako bijaše dobar kršćanin i na glasu zbog pomaganja bližnjima, nakon smrti mjesnog biskupa njega izabraše za apostolskog nasljednika. On se i kao biskup osobito brinuo za siromahe i bolesnike. Premda je Milanskim ediktom 313. godine car Konstantin dao slobodu kršćanima, koje su do tada rimski carevi nemilice progonili, na Istoku je car Licinije započeo 317. godine opet jedan strašan progon kršćana. Prvi su bili na udaru pastiri, te je i biskup Vlaho bio uskoro uhićen i prisiljavan na otpad od vjere u Krista. Kako je on to odbio, mučili su ga, ne bi li ga zastrašili da promijeni svoj stav. Međutim svetac je ostao hrabar te je ustrajao do kraja. Krvnik mu je odrubio glavu. Bilo je to 317. Godine. To su kratki podaci iz životopisa sv. Vlaha, čija je glava kao relikvija 972. godine došla u Dubrovnik, čiji je on otada postao zaštitnik i moćni zagovornik. Sv. Vlaho je primjer kako vjernik ne smije pokleknuti ni pred kakvom prijetnjom, nego treba hrabro sačuvati svoju vjeru u Krista i ostati mu vjeran do smrti.

Kad tako razmišljam o mučeništvu sveca zaštitnika ovoga Grada i Biskupije, ne mogu, a da ga ne usporedim sa svetim Kvirinom, biskupom i mučenikom sisačkim (+308./309.), koji je svega desetak godina prije njega dao svoj život jednako hrabro, iz vjernosti Kristu Gospodinu.

Povijest kršćanskog mučeništva duga je koliko i kršćanska vjera. To svjedočanstvo pod cijenu vlastita života za Isusa Krista – konstanta je u povijesti kršćanstva. Stoga bi bilo dobro promotriti neke elemente kršćanskog mučeništva. Današnja pročitana Riječ Božja govori nam o nekoliko vidova kršćanskog mučeništva:

Mučeništvo je proslava mučenika, premda se „očima bezbožničkim čini da oni umiru i njihov odlazak s ovoga svijeta kao nesreća i kao propast… ali oni su u miru, oni su zadobili dobra velika.“ (Mudr 3,2-5) To što se onima koji nemaju vjere čini, to je privid, to nije istina. Istina je da mučenici postaju svojom vjernom žrtvom za Krista trajni svjetionici za sve ljude. Ta suprotstavljenost privida i istine i danas je na djelu. Mnogi misle da je vjera ludost, no takvi se varaju jer upravo je njihovo gledanje na događaje i stvari – pričin, privid i nestvaranost.

Sveti Ivan apostol pak u svojoj poslanici govori o pobjedi. I pita: „tko to pobjeđuje svijet?“ (1Iv 5,5) Doista, bilo je i danas su mnogi samozvani pobjednici, i često se ljudi vole zvati pobjednicima, no tko je istiniti pobjednik? Je li to onaj koji druge nadvlada silom, je li to onaj koji druge nadvisuje svojim znanjem, je li to onaj kojega drugi slave? Sv. Ivan je jasan: „onaj koji vjeruje da je Isus Sin Božji“ (ib.) – on je pobjednik, a za samu pobjedu kaže: „ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša“ (ib.,4). Mučenici se uvijek najprije čine pobijeđenima, jer kad ih progonitelji ubiju, oni likuju veseleći se da su ih pobijedili. Međutim nije tako. Pravi su pobjednici upravo mučenici – jer oni su dokazali da je istina ono što ih je nosilo, ono zbog čega su ustrajali do kraja, da im je onaj u kojeg su povjerovali dao snagu – jer on je jedini pobjednik. „Sic transit gloria mundi – Tako prolazi slava svijeta“, stara je uzrečica. Svijet i njegova slava prolaze i nestaju, a trajni pobjednici su oni koji ostaju i čiji sjaj ne blijedi. Takav je i sv. Vlaho, već više od jednog tisućljeća primjer je i poticaj nama da u vjeri ustrajemo. Zato ga slavimo, zato mu se utječemo, zato smo mu zahvalni – jer on je pobjednik, i to zbog svoje vjere!

U Evanđelju nam Gospodin Isus progovara o tome da nas, ako želimo biti njegovi učenici, čekaju progoni i mržnja. Jer „nije sluga veći od svoga gospodara“ (Iv 15,20). Naime, tako su mrzili i progonili i njega jer riječ je o vječitom suprotstavljanju Boga i svijeta: „kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi.“ (ib.,19). Ali baš zato što je isto prošao sam Gospodin, ne smijemo se ni mi uplašiti te mržnje svijeta, ne smijemo ustuknuti pred njegovim prijetnjama. Hrabro propovijedati svojim životom i zalaganjem sve ono što je Kristu sveto – naša je trajna zadaća.

Povijest mučeništva na našim prostorima: ubijanje katolika iz mržnje na vjeru (in odio fidei) – rekao bih da su to bili i jesu progoni u pet velikih kruga, tj.: u Rimskom carstvu; za turskih osvajanja; u i poslije Drugog svjetskog rata; za vrijeme Domovinskog rata i - danas. Za rimsku epohu znamo – u njoj su na našim prostorima dali svoje živote za Krista: Solinski mučenici – među kojima sv. Duje, biskup; Istarski mučenici – među kojima sv. Mavro, biskup; Srijemski mučenici – među kojima biskup sv. Irenej i đakon sv. Dimitrije; u Sisku – sv. Kvirin. Za vrijeme turskih osvajanja mnogi su naši ljudi, i to upravo kao mučenici svoje vjere u Krista, bili ubijeni, teško mučeni; trajao je taj progon više stoljeća – najviše od 15.-17.; a onda u XX. stoljeću dva svjetska rata, od kojih je Drugi bio osobito krvav i za naš hrvatski narod zatornički: u njemu je bjesnio obračun svih triju najstrašnijih totalitarizama, koji su uopće poznati u ljudskoj povijesti – te su upravo na ovim našim hrvatskim prostorima prouzročili strašna ubijanja, patnje i razaranja. U tim je ratnim i poratnim godinama pobijeno samo katoličkih svećenika više od 600. Među njima su i sedmorica mučki ubijenih svećenika iz Dubrovnika na otoku Daksi, gdje su partizani pobili 53 istaknuta građanina, civila Hrvata, bez ikakvog suđenja. Kada govorimo o najnovijim vremenima mučeništva, svima nam je u sjećanju Domovinski rat i junačka obrana ovoga Grada i juga naše Domovine Hrvatske. Zaštita sv. Vlaha, kojemu ste se vi, dragi Dubrovčani, utjecali, pokazala se ponovno na djelu. No, vi ste također – poput svoga parca – morali proći mučeništvo. A danas? I danas se progone kršćani, ne samo na Bliskom istoku, nego i u Hrvatskoj. Vrijednosti za koje su kršćani tijekom svoje više od dva tisućljeća duge povijesti bili spremni umirati, i danas su – i to u slobodnoj Hrvatskoj – ugrožene. Sjetimo se samo bezočnih napada na svetost obitelji, kako od aktualnih nositelja vlasti, tako i od državnih medija.

Motivacija kršćanskog mučeništva bila je i ostala: samo ljubav. Ne bi naime nitko mogao postati svecem mučenikom za Krista, kada bi imao i malo mržnje u srcu prema bilo kome. Čak i svoje mučitelje kršćanski su mučenici blagoslivljali, spremno su im opraštali i za njih se – poput Spasitelja i prvog njegova mučenika sv. Stjepana – molili.

Ove godine Dubrovnik i Dubrovačka biskupija domaćin su Susreta hrvatske katoličke mladeži. Već unaprijed čestitam i biskupu Mati i čitavoj Biskupiji na tom događaju koji će se zbiti 26. i 27. travnja ove 2014. godine. Geslo koje ste izabrali korespondira s natpisom na dubrovačkoj povijesnoj zastavi, naime „LIBERTAS – sloboda“, a glasi: „Na slobodu pozvani“ (Gal 5,13). Riječ je to sv. Pavla. A riječi sv. Ivana „U svjetlosti hodimo“ (1 Iv 1,7) bile su geslo prošlog SHKM, koji se prije dvije godine održao u mojemu Sisku. Ove dvije riječi su povezane: nema naime prave i istinske slobode, na koju nas poziva i koju nam omogućuje Krist Gospodin, ako ne slijedimo njega, koji je svjetlost svijeta, ako s njime ne hodimo, ako njega kao svoga Učitelja ne slušamo. On je rekao: „Ja sam svjetlost svijeta. Tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života.“ (Iv 8,12), kao i ovo: „Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni.“ (Iv 8,36). Sloboda od grijeha prava je sloboda. A grijeh je tama, što znači da je sloboda upravo u hodu u svjetlosti.

- Sloboda je čežnja svih ljudi, svih naroda kroz cijelu povijest svijeta. Međutim nakon što su u 2o. stoljeću na sceni bili totalitarni i zločinački režimi: komunizam, nacizam i fašizam, u 21. stoljeću na žalost, premda gotovo neprimjetno, sve više svijetom vlada novi zločinački totalitarizam - neoliberalni globalizam. I dok su se u prva tri totalitarizma flagrantno zatirale ljudske slobode, dotle se u ovom posljednjem, aktualnom totalitarizmu u ime slobode tlače ne samo pojedinci nego i čitavi narodi. Većinu se žrtvuje za pojedinca, a manjine tlače velik broj ljudi. Zanimljivo, Krist Gospodin išao je suprotnim putem: on, pojedinac, žrtvovao se sam za zajednicu.

- Ovdje je dobro citirati papu Franju, kojeg – usput budi rečeno – najveći protivnici katoličke Crkve i današnji progonitelji vjere prividno uzdižu u nebesa, ali ga ne žele niti poslušati niti slijediti jer on uči sasvim suprotno njihovim željama i stavovima. U najnovijoj apostolskoj pobudnici „Evangelii Gaudium – Radost Evanđelja“ Papa izriče proročki čvrstih četiri „Ne“: „1. Ne ekonomiji isključivanja; 2. Ne novom idolopoklonstvu novca; 3. Ne novcu koji vlada umjesto da služi; 4. Ne socijalnoj nejednakosti koja rađa nasilje“ (EG 53-60). Kako će naime doći do oslobođenja ljudi, kako pojedinaca tako i naroda, ako se ne postigne sloboda od svakog ropstva koje želi ovladati ljudima? Nasuprot kulture odbacivanja i „globalizma ravnodušnosti“ – kako to on naziva - papa Franjo traži kulturu prihvaćanja i solidarnosti. Papa jasno kaže da je danas „siromaštvo u svijetu skandal“. Naime, novi totalitarizam stvara jednako brojne, ako ne i brojnije, žrtve negoli prijašnja tri totalitarizma. Kao što su brojna, stravična i osuđujuća djela totalitarnih režima 20. stoljeća – o čemu nam govore milijuni njihovih žrtava – tako i današnji totalitarizam koji je vođen ideologijom isključivanja, tj. odbacivanja onih koji misle drukčije te indiferentizmom prema svima koji su vođeni ljubavlju, kako prema Bogu tako i prema čovjeku – koji npr. u našem slučaju prezire Vukovarce koji samo traže poštovanje žrtava, koje su spasile Hrvatsku. No, nije li još veći zločin istinu proglašavati lažju, a laž istinom? To su suvremeni progoni našeg vjerničkog hrvatskog puka koji su čak možda i gori od svih dosadašnjih ratova – koje smo s Božjom pomoću i zagovorom naših svetih zaštitnika preživjeli – jer sad novi totalitarizam, koji je perfidan i skriva se iza humanosti i napretka, mladima zatvara horizonte nade, tjera ih iz Domovine koju se nemilice rasprodaje te umjesto da Hrvati budu svoji na svome, postaju robovi u vlastitoj zemlji kojom vladaju tuđinci.

Moguće je mučeništvo odjednom, polaganje života u jednom trenutku, kako je to učinio sv. Vlaho, zaštitnik i parac ovoga Grada. Međutim još je češće i gotovo neizbježno ono koje nije samo pridržano pojedinim članovima Crkve, nego se traži od svih – kao neprestano mučeništvo, trajna žrtva.

Kad se pitamo: koje mučeništvo trpe danas u Hrvatskoj vjernici katolici, kao i svi građani, odgovor je: to je siromaštvo, odnosno osiromašivanje koje je rezultat lošega razvoja; to su nepravde, koje su uzrok današnje bijede. Siromaštvo može biti izvanjska bijeda, neimaština i bolest, ali ono drugo je još teže, a riječ je o duhovnom siromaštvu. Siromasi su i progonjeni, oni koji trpe nepravde. Mogli bismo slobodno reći da je danas u Hrvatskoj na djelu prije svega siromaštvo duha, siromaštvo slobode i siromaštvo ljubavi. Naš se narod danas osiromašuje ne tek stravičnim pljačkama društvene tj. zajedničke imovine koja završava u privatnim džepovima, nego – što je još sto puta gore – krađom i zatiranjem duhovnih vrijednosti koje se danomice obezvrjeđuju i tako se ljudima oduzima ne samo ponos nego i temelj, dapače sam smisao njihova života. Sve ovo je zapravo posljedica nereda u ljudskim dušama, egoizma koji je usmjeren na sebe samoga i jedino na vlastitu dobrobit. Ne radi se danas više samo o predstavnicima vlasti koji bi morali zaboraviti svoje i posvetiti se zajedničkim dobrima – kako to lijepo piše na Kneževu dvoru, što je citirao uskoro sveti Papa Ivan Pavao II., hodočasnik u ovaj Grad 2003.: „Obliti privatorum publica curate – zaboravite svoje stvari i brinite se za zajedničke!“ Očito je da danas ovo načelo trebaju slijedi svi, i to ne samo kada uđu u javni prostor borbe za zajedničke interese, nego i kada se brinu za vlastiti život i napredak. Naime, nije moguće napredovati ako naš bližnji nazaduje, tako da je ova maksima potrebna svima i uvijek.

Nije li upravo sv. Vlaho, biskup i mučenik, oživotvorio ovo načelo, žrtvujući sebe i vlastito dobro – svoj život – za druge, za primjer vjernosti Kristu i njegovoj Crkvi?

Neka nas on sve zagovara i vodi na našim životnim putovima i  na svim životnim iskušenjima, da s njim budemo i mi pobjednici. Amen.

 

Twitter