Stepinčevo 2014. Ispis E-mail
Ponedjeljak, 10 Veljača 2014 13:35
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Stepinčevu 2014.

Budaševo i Kutinska Slatina, 10. veljače 2014.

 

Dragi vjernici, braćo i sestre u Kristu Gospodinu!

Danas Crkva u Hrvatskoj slavi sigurno jednog od najvećih svojih sinova, mučenika i svjedoka za Isusa Krista, nadbiskupa i kardinala Svete Rimske Crkve Alojzija Stepinca.

Mnogi ga mladi nisu upoznali pa je potrebno neprestano podsjećati na vrijeme i okolnosti u kojima je živio i radio te na uzroke njegova trpljenja i mučeništva, a osobito na to  kakav je on bio čovjek, kršćanin i pastir. Stoga na početku treba kratko podsjetiti na činjenice:

Alojzije Viktor Stepinac rodio se u Brezariću, u župi Krašić, 8. svibnja 1898. od majke Barbare i oca Josipa, kao njihovo osmo dijete. Nakon osnovne škole u Krašiću, Alojzije je od 1909. sjemeništarac u Zagrebu, u Orfanotrofiju, u zgradi današnjeg KBF-a, a kad je počeo prvi svjetski rat, i on je bio mobiliziran. Bio je zarobljen na Soči od Talijana pa se već mislilo da je poginuo, ali je upućen na Solunski front. Poslije rata nije nastavio putem svećeničkog poziva jer je smatrao da je to zahtjevan put za koji nije bio siguran je li spreman. Zapravo bojao se da ne bi bio loš svećenik. Ipak dr. Josip Lončarić nije odustajao od vizije da Bog njega hoće za svećenika pa mu je pisao i pokušavao održavati u njemu želju za svećeništvom. Ipak Alojzije je nakon rata počeo 1919. studirati agronomiju, ali se uskoro, sablažnjen nemoralnošću kolega studenata, vratio 1920. kući u Krašić i tu je vodio veliko poljoprivredno imanje svoga oca. Često su ga vidjeli kako moli krunicu na kolima dok se vozio u polje. 1922.kao Domagojevac sudjelovao je na sletu katoličke slavenske mladeži u Brnu. Zaručio se 1923. s Marijom Horvat, kćerkom mjesnog učitelja. Međutim kad je trebalo konačno odlučiti hoće li se vjenčati, u njemu je pobijedio Božji poziv te je 1924. razvrgnuo zaruke i zatražio poći na teološki studij. Nadbiskup ga je poslao u Rim na Germanicum te je na Gregoriani studirao filozofiju i teologiju te i doktorirao. Bio je zaređen 1930. i slavio mladu misu u bazilici S. Maria Maggiore. Vratio se u domovinu 1931., te ga je nadbiskup Bauer imenovao svojim ceremonijarom, a odmah je bio i izabran za prvog predsjednika Caritasa za grad Zagreb. Nadbiskupom koadjutorom imenovan je i za biskupa zaređen 1934. godine, a nakon smrti nadb. Bauera 1937. Alojzije Stepinac postao je zagrebački nadbiskup. Najteže razdoblje njegove pastirske službe bio je Drugi svjetski rat. U njemu je stvorena NDH, kojoj je on kao građanin bio lojalan, ali je bio žestoki kritičar bezbožnih, osobito rasnih zakona i postupaka vlasti. On se jednako jasno i snažno protivio naciolan-socijalizmu i fašizmu, kao i bezbožnom komunizmu. Osudio je javno, u zagrebačkoj katedrali s propovjedaonice, progone Židova i rušenje zagrebačke sinagoge. Spašavao je mnoge Srbe, Židove i sve koji su bili u životnoj opasnosti neprestanim intervencijama kod ondašnjih vlasti, tako da su ga vlasti NDH smatrale neprijateljem i pokušavale ga zaustaviti. Nosio je sam dokaze o zločinima fašista u Rim Svetom Ocu Papi. Karitativno je pomagao izbjeglice i nije pitao nikoga tko je tko, vjerujući da je svaki čovjek dijete Božje. I dok su ga za vrijeme rata čak i partizani u šumama citirali njegove govore protiv fašizma i nacizma, on je na kraju stradao od komunista koji su u jeku ratnih događaja došli na vlast i zaveli svoju diktaturu. Nadbiskup Stepinac i u tim je okolnostima nastojao normalizirati odnos s vlašću i zaštititi Crkvu i narod, ali komunisti su ga odlučili ukloniti. Pravi razlog nije bio njegovo protivljenje bezbožnom komunizmu, nego njegovo odbijanje da Crkvu u Hrvatskoj odvoji od Rima. On je zapravo mučenik jedinstva Crkve. Nadbiskup je bio prvi puta uhapšen već 17. svibnja 1945. i boravio u zatvoru do 3. lipnja, no već 4. lipnja 1945. on se sastao s Titom. Ipak napadi nisu prestajali i nikoja obećanja nisu održana, te su biskupi izdali Pastirsko pismo u rujnu 1945., u kojem su režim optužili za progon Crkve, što je bio neposredni povod za konačan napad na Nadbiskupa. Nakon bjesomučne promidžbe protiv njega u tisku 18. rujna 1946. Nadbiskup je uhićen te mu je na montiranom političkom sudu od 3.-7. listopada 1946. dana 11. listopada 1946. izrečena presuda na 16 godina oduzimanja slobode i prisilnog rada. Bio je zatvoru u Lepoglavi od 19. listopada 1946.do 5. prosinca 1951., kada je dovezen u Krašić gdje je u župnom stanu bio u kućnom pritvoru do svoje blažene smrti, 10. veljače 1960. godine. Nadbiskupu se nudio odlazak u inozemstvo, kao i to da će biti odmah pušten ako napiše molbu za pomilovanjem, što on nije prihvatio jer se nije osjećao kriv. Kada je papa Pio XII. 1952. nadbiskupa Stepinca proglasio kardinalom, jugoslavenske su vlasti prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom, a vjeronauk je bio konačno izbačen iz škola i KBF iz Zagrebačkog sveučilišta. Nakon smrti obdukcijom je dokazano da je sustavno trovan za vrijeme petogodišnjeg tamnovanja u Lepoglavi. Kao teškom bolesniku u Krašiću su mu liječnici više puta uzimali velike količine krvi, te se može reći da je ne samo bio psihički i fizički mučen, nego je i prolio krv za Krista. U vrijeme komunističke Jugoslavije velom šutnje bilo je zavijeno njegovo mučeništvo, ali premda je bila nametnuta javna šutnja o njemu, narod se molio za njega i osjećao – kako piše njegov životopisac, sada sluga Božji fra Aleksa Benigar – da je „ušutkana vjera bila glasnija od slobodne“. Kardinal Stepinac više je puta kao prorok govorio, i to je zapisao krašićki župnik Josip Vraneković u Dnevniku, da će taj bezbožni sustav sigurno propasti, premda toga on neće doživjeti. Kada je napokon pao komunizam, Hrvatski je sabor donio 14. veljače 1992. deklaraciju kojom je poništio presudu kard. Stepincu nazvavši ju „povijesnom nepravdom i uvredom hrvatskom narodu“. Bl. papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 3. listopada 1998. godine u Mariji Bistrici. Njegov je grob u zagrebačkoj katedrali, ali u novije vrijeme podignute su mnoge crkve njemu u čast. Tako i mi, u Sisačkoj biskupiji, imamo dvije župe – Budaševo i Kutinsku Slatinu – koje su posvećene bl. Alojziju Stepincu. Gotovo da nema crkve u kojoj se ne časti njegova slika jer vjernici se njemu rado utječu u zagovor, prije svega da nam izmoli kod Boga hrabrost u borbi protiv zla, u nadvladavanju nepravdi i u zaštiti našega hrvatskoga naroda. Na njegovu grobu stoje zapisane njegove riječi: „Ljubiti pravdu a mrziti nepravdu, to je moje načelo. A u ljubavi prema hrvatskome narodu ne dam se ni od koga natkriliti.“

Danas bih želio, draga braćo i sestre, podijeli s vama nekoliko misli našega Blaženika o svetosti braka i obitelji, koju današnji svijet protivan Bogu toliko napada, a znao je i on koliko je obitelj važna i koliko ju mi vjernici moramo braniti, čuvati i promicati.

Na otvaranju Hrvatskog socijalnog tjedna, u Zagrebu 25. listopada 1937. on je rekao: „Kao što se ne može urediti kuća ako se prije ne urede njezini temelji, tako se ne može urediti ni ljudsko društvo, ako se ne urede temelji na kojima ono počiva. Temelj na kojem počivaju narod i čovječanstvo jest bez sumnje obitelj.“ (Propovijedi, govori, poruke 1934.-1940., str. 191). Da je obitelj ugrožena, vidljivo je iz Blaženikova nagovora na završetku Euharistijskog kongresa održanog u Petrinji, 15. kolovoza 1938., kada je rekao ovo: „Dragi vjernici, živimo u vremenima kad se hoće rušiti temelje ljudskog društva. Danas ostaviti Boga za mnoge znači malenkost. Kršenje moralnih zakona drži se za ništa. Još je u ona dobra stara vremena poštivanje oca i majke bilo smatrano za krepost, danas se nepoštivanje očituje na svakom koraku. Pod razornim idejama komunizma ubijaju djecu u utrobi majke. U stara vremena smatralo se za krepost ljubav prema ostalim narodima – danas se pod utjecajem bezbožnog nacionalsocijalizma smatra za krepost mrziti i proganjati svoju braću u Kristu. Doživjeli smo ta kobna vremena, a danas se i po našim selima šire te pogubne ideje koje nose propast hrvatskom narodu.“ (ib., 258). Slično je bl. Alojzije govorio i 29. listopada 1939. pred članovima Katoličke Akcije: „Žalosno gledamo kako se sva dobra ruše. Kao da je sve zahvatio razorni potres: sve se koleba i trese; nema ni u čem stalnosti. Zlo se razliljeva u daleke širine, ali se zarilo i u dubine; pokolebalo je i temelje; otrovni crv zagrizao je i korijen. Taj korijen – to je obitelj, koja je temelj naroda i kraljevstva Božjega na zemlji. Sa strahom i tugom gledamo već na tolike razvaline i ruševine naših hrvatskih obitelji… Naše obitelji treba da i opet postanu škole i vježbališta kršćanskih kreposti, osobito kreposti straha Božjega i pobožnosti. Muž i žena moraju prije svega biti svjesni dostojanstva i veličine svetoga ženidbenoga veza, a potom i preozbiljne i po vječnost odlučne odgovornosti pred Bogom Sucem; djeca moraju u roditeljima neprestano gledati zamjenike Božje… Uz strah Božji treba da kuće naših obitelji ispunja i duh tople pobožnosti, koja će se pokazati osobito u zajedničkoj molitvi… da se Isus Krist nastani u našim obiteljima!“ (ib., 341-342). Dakle, naš je Blaženik vidio prijetnje i opasnosti, znao je da je obitelj temelj društva, i zalagao se za njezino ozdravljenje da bi i pojedinci i narod imao budućnost. Na otvaranju Socijalnog tjedna 1940. rekao je: „Želim da svima bude konačno jasno, da Hrvatskoj nema budućnosti ako se cijela javnost, a specijalno naša banska vlast, svim silama i sredstvima koja joj stoje na raspolaganju ne odupre zločinima, koji pogađaju hrvatsku obitelj, makar se ti zločini vršili baš pod firmom znanosti ili socijalnih indikacija ili tobože zdravlja… Jake i sretne Hrvatske nema bez jakih, fizički i moralno zdravih i zadovoljnih hrvatskih obitelji. A tih opet neće biti bez čestitih moralno i fizički zdravih i sretnih pojedinaca, bez zdrave, brojne i valjane djece. Smatram stoga da je dužnost naše banske vlasti da svim silama spriječi ili zatre sve što, bilo preko štampe, filma, a napose preko pobačaja, zatire naše obitelji, našu mladež i konsekventno hrvatski narod. Kako god se danas viče da nam manjka kruha, vjerujem da Hrvatska može smoći kruha za svu svoju djecu, samo ako bude u njoj poštenja i straha Božjega.“ (ib., 480). Kao da je Blaženik gledao našu današnju situaciju – samo bismo umjesto tadašnje „banske vlasti“ trebali reći „hrvatska vlast“.

Nadbiskup Stepinac često je govorio o potrebi da se obnove naše hrvatske katoličke obitelji. U nagovoru predstavnicima Katoličke akcije 22. lipnja 1941. je rekao: „Obiteljski život mora biti prožet Duhom Božjim. Oko toga nastojte! Duh Božji u sve obitelji, da djeca budu prava kršćanska, da muž i žena žive katoličkim životom. Hrvatska obitelj mora biti odraz nazaretske obitelji! I kad to postignemo, onda možemo biti uvjereni da će Hrvatska biti sretna.“ (Propovijedi, govori, poruke 1941.-1946., str. 27). Prava obitelji branio je i kada je bila riječ o mješovitim obiteljima, koje su zbog rasnih zakona u NDH, vlasti razdvajale. Na dan ustoličenja pape Pija XII., 14.ožujka 1943. on kaže: „Papinstvo stoji danas kao čvrsti zid i na obranu obitelji i obiteljskog ognjišta. Što to znači, razumjeti može samo onaj koji ima prilike gledati suze onih kojima prijeti pogibelj da im bude razoreno obiteljsko ognjište. Mi smo prošli puta imali više puta prilike da gledamo te suze i da saslušamo uzdahe i ozbiljnih muževa i vapaje bespomoćnih žena, kojima prijeti slična pogibelj samo zato jer se njihovo obiteljsko svetište ne poklapa s teorijama rasizma. Mi kao predstavnici Crkve nismo mogli ni smjeli šutjeti, a da ne zatajimo svoje službe, već smo morali ponoviti riječi samoga Isusa Krista: Što je Bog sastavio čovjek neka ne rastavlja! (Mt 19,6)“… (ib., 148) Ratni su događaji bili teški, ali on je znao prodornim okom uočiti bit problema. Akademskoj mladeži 28. ožujka 1943. rekao je: „Sigurno je, da danas teško osjećamo nestašicu odjevnih predmeta. Teško osjećamo nestašicu hrane. Teško osjećamo nestašicu stanova. Silno osjećamo potrebu mira. Ali vjerujte mi… ničega ne sjećamo tako teško kao nestašicu dobrih valjanih ljudi. Jer kad bi svi ljudi bili valjani kako treba, brzo bi jenjala kriza prehrane…, kriza stanova…, brzo bi osjetili izobilje odjevnih predmeta. Nije problem materija, nego je problem čovjek!“ (ib., 150).

U Drugoj poslanici Korinćanima sv. Pavao piše da „kao što su obilate patnje Kristove u nama, ako je po Kristu obilata i utjeha naša… znamo: kao što ste zajedničar patnje, tako ste i utjehe“ (2 Kor 1,5.7) Naša je slava, kaže sv. Pavao, „svjedočanstvo naše savjesti“ (ib.,12). Mučenik bl. Alojzije imao je, kako je više puta posvjedočio na sramotnom suđenju, čistu savjest: „moja je savjest mirna“, ponovio je nekoliko puta. Premda čiste savjesti, bio je opterećen krivim optužbama i izdržao je – bio je patnik ali i dionik Kristove utjehe.

To je i naš put. Čiste savjesti, služiti Bogu i ljudima, ljubiti domovinu, pomagati svima i boriti se za kršćanske vrijednosti u društvu. Znamo da to nije danas moderno i tko hoće slijediti Krista, mora biti spreman i na trpljenje, ali – vjerujemo – ono vodi pobjedi uskrsnuća. Zato je „stamena nada naša“ (ib.,7).

Gospodin naš Isus Krist nije došao na svijet da mu ovdje bude ugodno, da prođe zemljom u lagodnosti života, nego je znao da ga čeka križ i trpljenje. Pa ipak, to je on zvao časom proslave: „Došao je čas da se proslavi Sin čovječji.“ (Iv 12,23). Proslava dolazi nakon umiranja: “ako pšenično zrno ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.“ (ib.,24). Molim Gospodina da znamo, poput bl. Alojzija i tolikih svetaca mučenika, prihvatiti svoje umiranje, gubitak ovoga života, da bismo stekli život vječni. Proslava imena Božjega je u tome da se znamo za njega i za dobro žrtvovati, ne misleći na sebe i svoj život. Jedino tako, kaže Gospodin, moguće je sačuvati život, i to za vječnost.

Molimo Te, Gospodine, daj nama, i osobito našim hrvatskim katoličkim obiteljima snage da se odupremo navalama zloga, modi ovoga svijeta, razdorima i međusobnim dijeljenjima. Molimo Te, sačuvaj naše obitelji u miru i ljubavi, učini ih domom molitve, oazom pobožnosti, svetištem života i prihvaćanjem brojnog potomstva. Po zagovoru bl. Alojzija Stepinca udijeli nama svima, a osobito našim obiteljima, da se ne bojimo nikakvih prijetnji, da ustrajemo u svjedočanstvu za Tebe i Tvoje kraljevstvo, pa makar i sav svijet bio protiv nas. Prosvijetli svojim Svetim Duhom one koji su odgovorni za naše hrvatsko društvo, da donose takve zakone kojima će štititi život od začeća do prirodne smrti, da se zauzimaju za ono što je dobro za naš hrvatski narod, da se ne stide svoga imena, da nas – nakon tolikih žrtava za Domovinu – ne zadesi tiha okupacija zla i tuđih zlonamjernih interesa. Molimo Te, Gospodine, učini da naše obitelji napreduju, da svi imaju posla, i da poštenjem zarađuju svih kruh za sebe i svoje obitelji, da u našim obiteljima bude više rođenih nego umrlih, da se ne ugasi nada u srcima naših ljudi, da mladi imaju budućnosti, da nam sretna bude Domovina Hrvatska! Amen.

 

Twitter