Homilija na postavljanju spomen-ploče na ubijenog svećenika Želimira Liku 23.02.2013. Ispis E-mail
Nedjelja, 23 Veljača 2014 19:39
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na postavljanju spomen-ploče na ubijenog svećenika Želimira Liku

Kutina, 23. VELJAČE 2014.

Sluga Božji Kardinal Franjo Kuharić spominje kako je ređen poslije Drugog svjetskog rata 15. srpnja 1945. od Kardinala Alojzija Stepinca koji je mladomisnicima rekao: „Šaljem vas u krvavu kupelj“. Bile su to, kako si sam sluga Božji tumači, proročke riječi. Naime režim koji je 1945. Došao na vlast tražio je krv svećenika, želio je uništiti vjeru i posebno se okomio na katoličke svećenike.

Dr. Stjepan Kožul, kanonik Zagrebačke nadbiskupije i povjesničar objavio je 1998. u časopisu CCP br. 41, članak „Svećenici – žrtve progona u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata“, u kojem kaže: „Krvava kupelj svećenika Zagrebačke nadbiskupije započinje 1935. godine, točnije 13. lipnja, kada je ubijen Ivanko (Janko) Vlašićak, župnik u Požeškom Brestovcu, nastavlja se 8. kolovoza smrću Janka Vedrine, župnika u Bučici, a završava 1949. godine umorstvom mladoga loborskog župnika Josipa Vedrine. To su najblistavije stranice martirologija Crkve zagrebačke, kojoj predsjeda svjedok vjere, nadbiskup Alojzije Stepinac. Tada nastupa stanka u krvavome teroru do nove svećenicke žrtve, ujesen 1990. godine, kada je u svojemu župnom stanu zaklan sa 36 rezova, mladi župnik župe sv. Marije u Sisku, Antun Grahovar. Bila je to najava novog rata i etničkog čišćenja do rijeke Kupe. Ta masovna umorstva svećenika Zagrebačke nadbiskupije zbila su se u Zapadnoj Slavoniji,

Karlovačkom kraju, u Baniji i Pounju, gdje ce 1991. godine buknuti novi rat u Hrvatskoj protiv Hrvatske. Tijekom Drugog svjetskog rata do 8. svibnja 1945. ubijena su 23 svećenika Zagrebačke nadbiskupije, a od »oslobođenja« 1945. do 1949. godine, dakle nakon rata u mirnodopskom

razdoblju, još 45 svećenika. Na planu Zagrebačke nadbiskupije, koja je 1994. godine slavila svoj jubilej, 900. Obljetnicu osnutka i postojanja, u nazočnosti sv. Oca Ivana Pavla II. koji je u toj prigodi posjetio Zagreb i Hrvatsku, nažalost nisu bile spomenute svećeničke žrtve," iako smo, uz nadbiskupa Stepinca, mogli pokazati časni vijenac mučenika - 71 ubijenog svećenika i 7 bogoslova i sjemeništaraca (od toga broja 2 su svećenika ubijena 1935., 5 svećenika je u prvim poratnim godinama umrlo u logorima, 3 su ubijena u bombardiranju, 1 zaklan 1990., a u

razdoblju od 1941. do 1949. godine izravno je ubijeno 60 svećenika)." Tako o tom razdoblju za tadašnju veliku Zagrebačku nadbiskupiju piše Kožul. Među svećenicima - žrtvama poslije Drugog svjetskog rata – on navodi, pod br. 34 i ime: „Liko Želimir – osuđen na smrt strijeljanjem 1948.“ Isti je autor održao 9. studenoga 2010. na okruglom stolu u Sisku predavanje „Dvadeseti spomen-dan smrti

župnika Antuna Grahovara (1990.-2010.)“ u kojem o našem svećeniku – mučeniku kaže ovo: „Želimir Liko (1914.-1948.), rodom iz Vinkovaca, u Kutini je bio kapelan, vojni dušobrižnik i upravitelj župske ispostave Mikleuška, gdje je štitio pravoslavne. Uspio je 1945. prijeći granicu, ali se nije osjećao krivim, pa se je vratio 1948. godine. Uhićen je, osuđen i smaknut 27. kolovoza 1948., u skupini od 40 na smrti osuđenih. Njegovi bivši župljani bili su spremni svjedočiti za njega, da ih je zaštitio u vrijeme rata, ali niša nije koristilo.“ U komunističkoj literaturi, što je očekivano, optužuje ga se da je u ratu bio njemački špijun i da se s križarima vratio da bi organizirao rušenje SFRJ. To samo znači da nije počinio nikakav zločin pa su mu morali „nešto“ pripisati i osuditi ga. No, povijest koju su pisali pobjednici nikad nije objektivna. Za nas je dovoljno to da je Želimir Liko bio svećenik, da je činio dobro, da je na sudu bez svjedoka obrane i bez prave krivice osuđen i ubijen.

To je ono što se možemo znati o svećeniku Želimiru Liki.

Ipak to – premda po obimu malo – govori puno. Govori nam kako je Želimir, kojemu smo danas mogli bismo reći o 100.godišnjici rođenja (rođen je 1914.) na župnom stanu u Kutini postavili i blagoslovili spomen-ploču, a to je u godini koju smo u našoj Biskupiji prozvali „Godinom hrvatskih mučenika“, bio svećenik, među ostalim dužnostima i kapelan u ovoj kutinskoj župi. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je vojni kapelan. Činio je dobro svima, dapače štitio je pravoslavne koje je tadanji režim progonio. Premda je otišao iz zemlje u poznatom zbjegu prema Bleiburgu, preživio je i vratio se jer se nije osjećao krivim. Tu su mu međutim sudili i usprkos svjedocima koji su željeli svjedočiti njemu u korist, osuđen je na smrt i strijeljan. Imao je svega 34 godine.

Ovaj životopis veoma nalikuje martirologiju bl. Alojzija Stepinca. I on je osuđen, samo ne na smrt nego na 16-godišnju robiju. Namješten sudski proces, ništa neobično za tadanju vlast. A možemo pretpostaviti da je svećenik Želimir mogao znati da je ta nova komunistička vlast progonila i ubijala vjernike, svećenike i biskupe Katoličke crkve. Pa ipak je iz inozemstva došao sigurno svjestan rizika. Ali došao je. I bio – ubijen.

Nas međutim danas zanima, zašto su ljudi spremni – s jedne strane, žrtvovati se za druge, pa i pod cijenu vlastita trpljenja i smrti, a s druge strane, ubijati neistomišljenike, dapače one koji vjeruju u Krista i propovijedaju ga?

Na to je pitanje teško odgovoriti. Pokušajmo to, razmišljajući o danas pročitanoj Božjoj riječi.

U prvom čitanju Bog po Mojsiju govori svojem narodu: „Sveti budite jer ja sam svet, Bog vaš!“ I Bog tumači što to znači svetost: „Ne mrzi brata svoga u svom srcu… ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!“ (Lev 19,1-2.18) Bogu je dakle važno voljeti ljude, činiti dobro svojim bližnjima – kao što činimo dobro sami sebi, kao što želimo sebi dobro, tako trebamo željeti i to činiti i svojim bližnjima. To Bog od nas očekuje, tako ćemo biti njemu slični – koji je svet.

Uvijek mi je zanimljiv tekst iz Prve poslanice sv. Pavla Korinćanima 3. poglavlje, 16. redak, jer taj je natpis, na latinskom bio napisan na staroj, srušenoj crkvi sv. Lovre u Petrinji, ali je nađen i premda sastavljen od više dijelova, na kamenoj ploči obnovljen stoji i sada, a glasi: „Si quis autem hoc templum Dei violaverit, disperdet illum Deus“ – što znači: Ako pak tko razori ovaj hram Božji, njega će uništiti Bog. Zapravo bi točnije prevodeći s latinskoga taj tekst trebao glasiti: Ako pak tko razori ovaj Božji hram, njega će raspršiti Bog. A taj su hram Božji razorili 1991., i ja sam gledao kako su 1995.ti ljudi bili raspršeni, kako su u tužnoj koloni napuštali Petrinju. Ja sam bio tamo ratni župnik pa me to uvijek potrese. No Bog zna što je Pavao htio reći. On je prvenstveno želio poručit kako je svaki čovjek – dijete Božje, a kršćanin još i više - hram Duha Svetoga. I Pavao upozorava kako nitko nema pravo uništiti čovjeka, svoga bližnjega, kako ga ne smije mrziti, a kamoli ubiti! Jer ako tko dirne čovjeka, koji je Božji hram, toga će čovjeka-ubojicu, zavodnika i zatornika sam Bog kazniti!

Iz životopisa svećenika Želimira znamo da je svoje bližnje spašavao, da im je pomagao i – zato su željeli svjedočiti njemu u korist na montiranom sudu. Međutim, on koji je činio drugim ljudima dobro, bio je ubijen od drugih ljudi. Dakle, ovi ubojice bili su razaratelji Božjeg hrama. I što su oni doživjeli? Možda nisu odmah primili svoju plaću, ali – konačno je propao taj bezbožni sustav, i oni su prokazani kao neljudi, vrijedni prezira i osuđeni, a njihova žrtva, svećenik Želimir i toliki drugi koje su oni bezdušno ubijali, zasvijetlili su nam kao sjajne zvijezde i svojom žrtvom pokazuju mnogima put kroz život.

U Evanđelju Gospodin Isus nas uči kako on traži veću ljubav negoli je to bilo prije. Prije je zakon dopuštao osvetu i mržnju na neprijatelje, a Isus kaže: „Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub. A ja vam kažem: Ne opirite se zlomu! Pljusne li te tko  desnom obrazu, okreni mu i drugi… ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima… Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!“ (Mt 5,38-39.44-45)

Kristov učenik treba biti svjestan da na zemlji neće zadobiti pravednu zadovoljštinu, premda za pravednošću mora gladovati i žeđati (usp. Mt 5,6), tako da se od njega uvijek traži više davati nego primati. Nije lako druge razumjeti i dati im ono što očekuju, a bez želje da za njihov nepravedan odnos prema nama ne zazivamo ni Božju osvetu niti im se sami želimo osvetiti. Dapače, ako se možemo za one koji nam nanose zlo moliti, tada smo istom pravi učenici Kristovi.

Takvi su bili svi mučenici. Vjerujemo da i mučeništvo svećenika, nekadašnjeg kutinskoga kapelana Želimira Like, neće biti bez ploda, da će njegova žrtva uroditi novim svećeničkim zvanjima ovdje u Kutini i u našoj Biskupiji i domovini Hrvatskoj. Molimo Gospodina da budu izvor blagoslova sve žrtve naših vjernika, svećenika i laika, redovnika i redovnica, molimo da žrtve i suze naših majki i očeva, naše djece i svih koji trpe, osobito bolesnika, naših osramoćenih branitelja i zapostavljenih domoljuba – da ta njihova žrtva donese obilat, stostruki plod ljubavi, dobrote, mira i svakog dobra, za naš narod i našu Crkvu – sada i uvijeke. Amen.

 

Twitter