Homilija na misi i blagoslovu spomen-ploče za vlč. Ivana Butorovića 16.3.2014. Ispis E-mail
Nedjelja, 16 Ožujak 2014 18:01
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi i blagoslovu spomen-ploče za vlč. Ivana Butorovića

Pisarovinska Jamnica, 16. ožujka 2014. - 2.nedj.korizme A

 

Poštovani i dragi prijatelji, braćo i sestre u vjeri!

Danas sam među vama jer sam prije sv. Mise na župnoj kući blagoslovio novopostavljenu spomen-ploču u čast ubijenog vašeg župnika Ivana Butorovića, koji je stradao u vrtlogu Drugog svjetskog rata – ubijen 28. svibnja 1944.godine.

Ne ulazeći u razloge tog ubojstva, mi danas stojimo pred činjenicom da je jedan župnik, dakle katolički svećenik bio mučen i ubijen bez suda i bez dokazane krivnje. Baš je ovih dana, točnije u četvrtak održan u Zagrebu simpozij „Mučeništvo i mučenički tragovi kroz hrvatsku prošlost“. Na tom su skupu izlagali mnogi vrijedni predavači, kako povjesničari tako i teolozi, pravnici i drugi istraživači, čija je zajednički rezultat: u Hrvatskoj i BIH ubijeno je doista stravičan broj – preko 600 - svećenika, časnih sestara, bogoslova i sjemeništaraca, koje ne smijemo zaboraviti jer je njihovo mučeništvo sjajan dokaz njihove ljubavi prema vjeri u Krista. Bl. Ivan Pavao II. na prijelazu u 21.stoljeće zatražio je od biskupa i svih vjernika da naprave popis svojih mučenika, koji su stradali – iz mržnje na vjeru. Doista, naši svećenici – njih 22 u našoj samo Biskupiji – koji su ubijeni u Drugom svjetskom ratu i poraću mogu se sigurno pripisati tom broju svijetle vojske mučenika, koji nisu štedjeli sebe ni svoga života, već su hrabro prihvatili i smrt te tako dali lijepo svjedočanstvo svoje vjere za Krista.

Važno je pri tom znati da mi, u ovoj Godini hrvatskih mučenika u našoj Sisačkoj biskupiji, ne zazivamo nikakvu mržnju niti tražimo ikakvu osvetu zbog tih pogubljenja naših svećenika. Mi naprotiv u njima tražimo snagu da živimo novim životom, da poput njih imamo snagu prihvaćati križ i žrtvu za ideale svoje vjere, da izdržimo sva iskušenja i s Kristom, koji je također bio mučen i nevin ubijen, pobijedimo. Upravo je korizma prikladno vrijeme da razmišljamo i o Kristu i njegovoj patnji za naše spasenje, i o mučenicima koji su dali živote za Krista, i o nama koji smo pozvani njih nasljedovati. Sigurno, mi nismo slijepi i dobro znamo da su ljudi zli, da Krist nije bio ubijen zato što dobro vlada svijetom nego zlo, da naši mučenici nisu stradali od ruku svojih dobrotvora nego ubojica, a i da mi moramo nositi svoj križ zbog nerazumijevanja zlih ljudi i da smo često prepušteni sebi. Ipak mi ne želimo razmišljati o zlu niti o zlim ljudima, nego o dobru i Božjoj dobroti koja jedina spašava, a čiji su dionici bili i naši mučenici, i čiji dionici moramo biti i mi danas.

O tome nam upravo govori i današnja liturgija Riječi.

U prvom smo čitanju (Post 12, 1-4a) čuli kako je Abrahama Bog pozvao da iz svoga zavičaja pođe u novu obećanu zemlju. Tu mu Bog obećava svoju zaštitu i svoj blagoslov. I Abraham je poslušao, pošao je u zemlju koju mu je Bog pokazao. Kaže Poslanica Hebrejima: Abrahamu se to uračunalo u pravednost.

I nad nama je Božji poziv, i nas – svakoga na svoj način – Bog poziva da ostavimo stari život i pođemo u nepoznati novi život. To je važna promjena na koju svi moramo biti spremni, želimo li biti poslušni Božjoj volji. Ne znamo često što nas čeka kad se odazivamo Božjem pozivu, ali to je neophodno iskustvo, koje svi koji Bogu vjerujemo trebamo dijeliti s Abrahamom. I Abrahamu i nama, ako slušamo Božji zov i odazivamo se na nj, Bog nudi svoj blagoslov.

Mogli bismo reći da je tako i vaš negdašnji župnik, koji je stradao prije 70 godina i danas dočekao da ga se sjećamo i postavimo mu spomen-ploču, bio spreman sve ostaviti i poći u novost koju je Bog od njega tražio. On nije znao što ga čeka kad je dolazio ovamo za župnika. To je za njega značilo na kraju podnijeti i mučeništvo i dati svoj život. Koliko smo mi spremni ići daleko u svojem svjedočanstvu za Krista? Sigurno, često ni sami ne znamo, dok ne dođu konkretni izazovi, ali važna je početna spremnost – pa što Bog da. A Bog će uvijek biti uz nas, jer on nas ljubi i spašava kao što se otac s ljubavlju brine za svoju djecu.

U drugom čitanju čuli smo sv. Pavla kako hrabri svoga učenika Timoteja: „Ljubljeni, zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje… Spasitelja našega Krista Isusa, koji obeskrijepi smrt i učini da zasja život.“ (2 Tim 1,8b-10)

Rekli bismo, teško je nekoga nagovoriti da se „zlopati“ tj. žrtvuje, da prihvati progonstvo, trpljenje i bol – ali motivacija je: za evanđelje i primjer koje Pavao pokazuje Timoteju je izvrstan, najveći mogući: sam je Spasitelj pobijedio smrt i učinio da zasja život!

Pitanje je koliko mi vjerujemo da taj paradoks i za nas vrijedi: tko želi steći život, mora ga izgubiti, i tko se žrtvuje i daje život za druge, taj život zadobiva i to za vijeke vjekova!

Današnje Evanđelje (Mt 17, 1-9) govori o Kristovom preobraženju: Isus je uzeo sa sobom Petra, Jakova i Ivana, i poveo ih na goru te  se preobrazio pred njima.

Sv. evanđelist Matej opisuje to preobraženje u tome da je Isusu „zasjalo lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost“. Zapravo, on nije mogao izreći tu ljepotu pa je posegnuo za slikama, sunca i svjetlosti. Mogli bismo reći da je Isus želio apostolima utvrditi njihovu vjeru u njega kao Sina Božjega, prije muke, raspeća na križu i smrti, što ga je uskoro čekalo. Isus je sakrio svoj božanski sjaj u liku čovjeka, toliko da je bio neprepoznatljiv, te je morao čak reći svojim učenicima: „Blago vama ako se ne sablaznite nada mnom.“ Učenici su čuli Očev glas: »Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!« Premda nikome ne govore što su na gori preobraženja doživjeli, apostoli se sjećaju tog događaja, posebno kad je Isus umro i potom treći dan uskrsnuo. Tako je očito ova zgoda za njih predoznačila sjaj Kristova uskrsnuća. Međutim da bi Krist uskrsnuo, trebao je prijeći kroz vrata smrti. Tek nakon poniženja, krive optužbe, mučeničke smrti na križu i pokopa u grob, Krist je – uskrsnuo!

Tako se to događa i nama, njegovim učenicima. I mi, poput našeg župnika mučenika Ivana Butorovića, moramo prijeći prag smrti, moramo prihvatiti muku, žrtvu i križ, da bismo prisjeli k slavi Uskrsa. To je teško, ali to je jedini put!

Kad znamo mrmljati da nam je teško, da su nas snašle nevolje, bolesti, nerazumijevanja, da nam ljudi podmeću, da su nas ostavili najbliži, da smo ostali sami na životnom putu, tada dignimo glave – ne bojmo se, to je put kojim je prošao i naš Gospodin.

Kad nas pohodi žalost i životno iskušenje, kad pomislimo da smo ostavljeni na putu života, te da nam je jedini izlaz propast, tada se radujmo jer Gospodin je rekao: „Blago vama kad vas, zbog mene, pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas. Radujte se i kličite, velika je vaša plaća na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas.“ (Mt 5,11-12)

Probrazba koju od nas očekuje Gospodin Isus jest da podignemo svoj pogled s problema i da se ne zaustavimo samo na negativnim primjerima koje život ima, već da vidimo dalje, da vidimo iznad njih i tu, u primjeru Gospodina koji je pobijedio smrt, pronađemo uporište za naš optimizam i život u kojem smo spremni i na žrtvu jer – naša je budućnost u Bogu, naš je život vječnost i naša je nagrada sam Gospodin koji nas neprestano privlači svojom milošću omogućujući da se, ne svojom nego njegovom snagom, borimo i pobijedimo svaku kušnju i grijeh, svako neprijateljstvo i zlo, svako trpljenje i križ. Jer to nam poručuje Uskrs, blagdan nad blagdanima kojem u susret idemo i koji nas treba ispuniti ne samo jedan dan nego preobraziti sav naš život, naše razmišljanje, djelovanje i svako  nastojanje.

Neka nam u tome pomogne i mučenik župnik Ivan Butorović. Amen.

 

Twitter