Homilija na misi i blagoslovu spomen-ploče za vlč. Alojzija Vjekoslava Venka 23.3.2014. Ispis E-mail
Ponedjeljak, 24 Ožujak 2014 08:23
Share

Mons. Vlado Košić,

Homilija na misi i blagoslovu spomen-ploče za vlč. Alojzija Vjekoslava Venka

Hrvatska Dubica, 23. ožujka 2014. (III. NEDJ. KORIZME: Izl 17, 3-7; Rim 5, 1-2.5-8; Iv 4, 5-42)

Dragi župniče, draga braćo i sestre u vjeri!

Danas je III. nedjelja korizme, kada naša Crkva u Hrvatskoj misli i moli se za našu braću katolike i Hrvate u BIH, pa ćemo i skupljati naše priloge da bismo i time pokazali svoju solidarnost i blizinu s onima koji proživljavaju još uvijek teže posljedice rata negoli mi u RH. Pozivam vas stoga da ustrajete u molitvi za našu subraću u BIH, za njihova prava i da velikodušno darujete koliko više možete u današnju milostinju svoj dar za njih, da osjete da ih nismo zaboravili, da smo im blizu i da smo s njima.

Međutim danas je također u ovoj župi Presv. Trojstva u Hrvatskoj Dubici poseban dan jer smo prije Mise postavljenu spomen-ploču blagoslovili, a učinili smo to u spomen na svećenika, vašeg nekadašnjeg župnika Alojzija Vjekoslava Venka, koji je kao mučenik za vjeru u Krista ubijen od komunista, nakon namještenog suda 1946. godine. Bila su to naime olovna, teška vremena za Katoličku Crkvu, kada je bjesnio progon Crkve i osobito teško pogađao katoličke svećenike. U našoj Sisačkoj biskupiji željeli bismo se upravo ove godine sjetiti osobito svih žrtava Drugog svjetskog rata i poraća te popisati zaboravljene i dugo prešućivane žrtve koje je masovno posijao bezbožni komunizam. Među njima zauzima svijetlo mjesto upravo vaš dugogodišnji župnik Vjekoslav Venko (1924.-1946.), koji je nakon rata bio krivo optužen da je činio zločine, o čemu se u svojem pismu jasno očitovao nazvavši to lažima. Citiram što je napisao: „Idem mirno na sud svjestan da je sve laž. Uzdam se u  Boga i molitve svojih župljana, koji svi  mole neprestano Boga za  mene, i koji su poslali sudu predstavku s 1.200 potpisa. Međutim, zloba ljudska je veća od zlobe pakla. Štampa će pisati upravo strahote o meni, da sam ja kao katolički svećenik, a to je svrha tužbe i osude, da sam bio, kako se veli u optužbi, najgori ratni zločinac, itd. itd. Ništa nemojte vjerovati novinama, nego spremite te novine među svoje spise za kasnije svjedočanstvo. Mogu me u zatvoru i ubiti, pa reći da sam se ja sam ubio, otrovao. Lagat će! Mogu me oni i objesiti u zatvoru i reći da sam se ja sam objesio. Lagat će! Vi si ne možete predstaviti pokvarenost tih ljudi: što su oni u stanju učiniti. Ali neka, neka. Doći će sud Božji i djelo na vidjelo…“

Tako je prije svoje osude i smrti pisao župnik Venko na Duhovni stol u Zagreb. I nije se prevario. Doista je bio osuđen – najprije na 15 godina zatvora, da bi poslije žalbe ta osuda bila preinačena u smrtnu kaznu strijeljanjem, te je 9. kolovoza 1946. ta kazna i izvršena, kako je javio sisački župnik dr. Ivan Hulenić u Zagreb. Jedan izvor navodi da je strijeljan u Sisku, a drugi da je ubijen u Banskom Grabovcu. U svakom slučaju ubijen je na temelju lažnih svjedoka i morao je biti smaknut. Zašto sam tako siguran da je bio nevin? Jer je o tome, braćo i sestre, svjedočilo 1.200 vjernika i jer je tako, najčešće i bez suda, stradalo još preko 600 svećenika, što u ratu, što nakon Drugog svjetskog rata. To je naprosto bila komunistička politika prema Katoličkoj Crkvi. I zamislite, još i danas ima onih koji taj režim brane, koji dokazuju da je to bio čak humani socijalizam, itd., zavodeći ljude i želeći opravdati zločine koji su doista bili najgori u povijesti našega naroda.

No, pogledajmo što nam danas poručuje Gospodin u svojoj Riječi, da bismo tu poruku primijenili i na ubijenog župnika i mučenika Vjekoslava Venka i na nas danas.

U pustinji izraelski se narod žalio Mojsiju govoreći da je bilo bolje u ropstvu u Egiptu: »Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da žeđom pomoriš nas, našu djecu i našu stoku?« Mojsije se nato pomolio Bogu i Bog mu je dao moć da iz stijene izvede vodu da narod pije. To se čudo može činiti posve nemoguće našem ljudskom razumijevanju, budući da znamo da u pustinji nema vode. Ipak, postoje i oaze, zar ne, koje i u pustinji imaju vodu, a Bogu ništa nije nemoguće. Upravo to treba zaključiti iz ovog primjera: kada Bog vodi ljude, tada ništa nije nemoguće!

Nije li tako bilo i u duši našeg mučenika župnika Vjekoslava, kada se pitao što će biti s njim, pred krvožednim neprijateljima, koji su žeđali njegovu smrt? Pitao se: je li me Bog ostavio, hoće li me zaštiti ili me je prepustio njihovom bijesu i mržnji? Sigurno mu nije bilo lako, ali ta njegova žrtva zalog je novog života, njegova nevinost uzrokovala je da – premda je cijena bila visoka i teška – mi danas imamo slobodu, mi smo sinovi i kćeri mira i možemo živjeti u Hrvatskoj koja treba znati cijeniti svoje mučenike i velikane, te koja ne smije dopustiti nikada više takav progon Crkve i takve rane na tijelu našeg naroda.

U Poslanici Rimljanima sv. Pavao govori o tome kako je Duh Sveti darovan nama ljudima, poput vode koja se razlijeva, ali ne po žednim ustima, nego našim srcima: „ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan“. Doista, mi ljudi kao duhovna bića žedniji smo ljubavi negoli vode, nama je važnije sretno živjeti negoli samo biološki i fizički živjeti. Kad bismo živjeli poput cvijeta ili životinje, bili bismo živi, ali ne bismo ljudski ispunjeno živjeli. Jedino nas dar Božje ljubavi čini ljudskim bićima, i zato nam je potreban Duh Sveti, Duh Božje ljubavi.

Jesmo li svjesni, braćo i sestre, da je mučeništvo moguće jedino iz ljubavi i da tu ljubav daruje ljudima samo i jedino Bog? Ne bi mogao naime nitko biti kršćanski mučenik, kada ne bi u srcu imao ljubavi, i to kako prema Bogu, tako i prema ljudima, pa čak i prema svojim neprijateljima. Takav je upravo bio i mučenik Venko. I izdržao je kušnje smrti i nadvladao mučeništvo snagom Duha Svetoga.

U evanđelju Isus daje Samarijanki vodu živu. Ona ne razumije jer misli da najprije on od nje traži vodu s Jakovljeva zdenca, a onda da joj nudi tu istu vodu, no on kaže: "Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: 'Daj mi piti', ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive." Voda živa upravo je Duh Sveti. Isus taži pravu duboku žeđ, on daje ono što jedino usrećuje, spoznaju vlastite grješnosti i obraćenje srca, mogućnost novoga života!

Naš mučenik župnik Venko dobro je poznavao Gospodina Isusa i naviještao je njegovo Evanđelje. Nikome se nije zamjerio, nikoga mrzio, dapače svima je dobro činio – o čemu svjedoče i njegovi župljani, ne njih tek nekoliko, nego velik broj! – ali ipak je osuđen na prividnom sudu, na namještenom sudu, na diktiranom komunističkom sudu – na smrt! Ništa nije bio kriv, bio je kriv samo jedno: bio je katolički svećenik! On je davao vodu živu, milost Krista Gospodina, njegova Duha Svetoga svima – pa ipak je, kao i njegov i naš Učitelj Isus, bio osuđen nevin i ubijen.

Što sve to nama govori, što nama poručuje i današnja Riječ Božja, današnja nedjelja, i primjer mučenika Venka?

Najprije da je potrebno osobno poznavati Isusa Krista, da bismo od njega primili dar vječnoga života, Duha Svetoga. Tako su naime i Samarijanci rekli kada su na riječ svoje sumještanke upoznali Isusa: "Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta." Drugo, potrebno je dobro činiti svima, da svi to vide i da slave Oca našega nebeskoga, premda za to ne smijemo očekivati niti tražiti nagradu na zemlji, dapače moramo biti svjesni da nas često ljudi neće razumjeti nego odbacivati, pa čak i nevine osuđivati. No to je put našega Spasitelja, i toga se ne smijemo bojati. On je s nama, on kojemu je moguće i nemoguće, koji i u najsušnijoj pustinji života može dati vodu živu, ne tek kratko osvježenje nego svoga Svetog Duha, trajno ispunjenje naše najdublje čežnje za srećom, mir i radost i – vječnost.
Zato smo danas zahvalni našem mučeniku Vjekoslavu Venku. On je samo jedan od nas, jedan od Kristovih svjedoka. Nadamo se da je tako teško vrijeme u kojem je on živio zauvijek prošlost, ali na žalost i danas su kršćani progonjeni i mučeni po čitavom svijetu.

Jučer je u našem Velikom Kaptolu u Sisku bila dr. Gudrun Kugler, direktorica Instituta netolerancije i diskriminacije protiv kršćana u Europi iz Beča. Ona je navela više aktualnih primjera teških napada na vjernike katolike u Europi. Na žalost ateizam je sve agresivniji, lobiji koji su protiv kršćanskih vrijednosti – osobito protiv dostojanstva ljudske osobe i protiv obitelji i kršćanskog morala – sve su brutalniji i nasilniji. Ipak mi se ne bojimo, jer znamo:

Lijepo je biti Kristov učenik, za to su dali živote toliki najbolji sinovi i kćeri naše Crkve i naroda, te ćemo i mi rado slijediti primjere vjere da bismo i sami dali svjedočanstvo sadašnjim i budućim naraštajima da je Krist naš Gospodin i Spasitelj.

Amen.

 

Twitter