Homilija na Cvjetnicu, Nedjelju Muke Gospodnje 13.04.2014. Ispis E-mail
Nedjelja, 13 Travanj 2014 17:42
Share

Mons. Vlado Košić. biskup sisački

Homilija na Cvjetnicu, Nedjelju Muke Gospodnje

Sisačka katedrala,  13. travnja 2014.

 

Braćo i sestre,

Nedjelja je Muke Gospodnje. Naime, danas započinjemo tjedan koji se zove Veliki tjedan i u kojem se spominjemo najvećih djela Božjih koje je sam Sin Božji, Isus Krist naš Gospodin učinio za nas ljude. To je njegovo predanje u smrt, muka i slavni križ, počivanje u grobu i radost Uskrsa. Sve ovo sadržaj je Velikog tjedna i osobito svetog Trodnevlja, koje najavljuje već današnja nedjelja. Naziv nedjelja palmi ili Cvjetnica dobila je po načinu kako su Židovi dočekali Isusa koji je ušao u Jeruzalem. Dočekali su ga s palminim granama, dočekali su ga sa cvijećem. Međutim samo nekoliko dana poslije u istom tom Jeruzalemu njegovi stanovnici se okreću protiv Isusa. Onoga koga su slavili i svečano pozdravljali riječima „Hosana Snu Davidovu! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!“ (Mt 21,9), za par dana žele vidjeti osuđena na smrt i traže od Pilata: „Neka se razapne!“ (Mt 27,22.23)

Drama je to koju proživljava Isus, ali drama je to i koju proživljavamo mi, svaki od nas, ako smo vjerni Kristu i njegovim svetim zapovijedima, ako ga slijedimo u njegovim stavovima ljubavi do kraja, ako smo spremni predati se u smrt zbog istih ideala koje je on imao i živio.

U proroštvu Izaijinom čuli smo navještaj o Mesiji koji trpi, o Sluzi Gospodnjem koji je uzeo na se grijehe naše i bio popljuvan, bio ponižen, ali koji nije uzmicao, koji „lica svojeg ne zakloni od pogrda“, jer on zna „da se neće postidjeti“ (Iz 50, 4-7). Nije lako učiniti svoje lice kao kremen, ići naprijed, slijediti svoje ideale dok ti se svi protive, dok te vrijeđaju i dok ti rade o glavi. Pa ipak, on nije htio odustati od njih, ostao je vjeran sebi. To je mogao samo u svijesti da je Bog s njim, da ga neće ostaviti, da će mu dati nagradu za njegovu ustrajnost.

Bilo je mnogo pravednika koji su patili nevini kroz povijest. I svima nam je uzor Isus Krist. Neki kažu, kako se mi ljudi smijemo uspoređivati s Isusom? To je blasfemno! Ne, draga braćo i sestre, mi se moramo uspoređivati s Isusom. On je jedina naša mjera, jedini naš uzor, jer mi smo pozvani dosegnuti „mjeru uzrasta punine Kristove“ (Ef 4,13), kako kaže sv. Pavao.

Pred našim je očima, draga braćo i sestre, danas osobito jedan svećenik koji je prije 69 godina u ovom našem Sisku doživio sudbinu Krista progonjenog i ubijenog. Bio je to kateheta, svećenik Petar Žagmeštar. U Sisku je djelovao gotovo 20 godina, točnije od 1926.-1945.godine. Najprije je bio kateheta u osnovnoj školi, a od 1939. i u gimnaziji. Osnovao je orlovsku i križarsku organizaciju, te je među mladima bio veoma omiljen, a što se – kako kaže Lojzo Buturac – „nije sviđalo komunistima. Već u svibnju 1945. odveden je u nepoznato i ubijen, a da mu se ne zna niti za grob.“ Zato, jer je bio mučenik za vjeru, postavili smo mu spomen-ploču na pastoralnom centru katedralne župe. A zamislite, ima onih koji slave taj dan kad su se „osloboditelji“ obračunavali sa svima koji su mogli smetati novom totalitarnom režimu. Zanimljivo je da su nove vlasti uhitile i ubile vlč. Žagmeštra jer im je smetao, budući da je previše privlačio mlade. Pa premda vlč. Petar Žagmeštar nije nikom učinio ništa na žao, dapače znamo da se brinuo za sirotinju, posebno za djecu koja su kao ratna siročad dovedena s Kozare i bila zbrinuta u blizini crkve, ali sve to ne samo da ništa nije pomoglo, nego čini se upravo je to bio njegov najveći „grijeh“ – jer se brinuo za djecu i mlade. Nije se on bavio politikom, ali je morao nestati! Takva je bila nova revolucionarna vlast 1945. To treba neprestano ponavljati jer još uvijek ima previše onih koji to ne žele vidjeti i koji te zločine zataškavaju i opravdavaju. A na žalost i danas se na sve načine želi otežati Crkvi sudjelovanje u odgoju djece i mladih.

Mnogi su naši vjernici bili ubijeni samo zato što su vjerovali u Boga, što su bili katolici i Hrvati. Samo to bilo je dovoljno da budu poniženi, da ih se liši slobode, da im se izmisli nepostojeća krivnja i da ih se nemilosrdno, bilo najčešće bez suda, bilo na montiranom sudu osudi na smrt i pogubi.

Nama kršćanima nije to novost, mi znamo da je to isto doživio već naš Učitelj koji nam je poručio: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka id za mnom… mene su progonili, i vas će progoniti…“ (Mt 16,24)

Krist je bio ponižen, ali je važno uvidjeti – kako to ističe sv. Pavao  u Poslanici Filipljanima – da je on sam sebe ponizio, i to prije negoli je bio pribijen na križ. Bila je to poniznost u dolasku na ovaj svijet: on Bogu jednak, „nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom“, nego sam sebe osiromaši i ponizi, i „zato Bog njega preuzvisi“ (Fil 2, 6-11). Svaki koji Krista slijedi mora biti spreman na poniženje, dapače mora dobrovoljno prihvatiti poniženje, da bi na kraju dobio Božju nagradu. To nije lako, jer mi ne vidimo tu nagradu kad trpimo, tada samo osjećamo težinu križa, dubinu boli, ostavljenost i tjeskobu pred smrću.

Muka Gospodina našega Isusa Krista (Mt 26,14 – 27,66) govori nam o tome kako je nužno ići za Kristom koji trpi da bismo bili i s njim zajedno u proslavi.

Gospodin naš Isus Krist doživio je izdaju apostola Jude, doživio je da su se svi njegovi učenici razbježali, doživio je da ga je njegov prvi apostol Petar triput zatajio, doživio je da su protiv njega pred velikim svećenikom govorili mnogi lažni svjedoci, doživio je da su ga se odrekli članovi Velikog vijeća i da su zatražili od Pilata smrtnu kaznu, doživio je da ga je branila Pilatova žena, ali Pilat se želio svidjeti svome caru i bojao se Židova da ga ne bi tužili u Rim i da ne izgubi svoj položaj pa je osudio tog pravednika… Isus doživljava sramotnu smrt koja je bila namijenjena zločincima koje su Rimljani razapinjali na križ. Doista bio je raspet zajedno s dvojicom zločinaca. Da bi mu se narugali, stavili su mu na glavu trnovu krunu, a u ruku trsku, ogrnuli su ga u skrletnu haljinu te su mu se vojnici klanjali rugajući mu se i govoreći: „Zdravo, kralju židovski!“ (Mt 27,29)

Pilat pušta razbojnika Barabu, a Isusa osuđuje na smrt. Ta smrt nije izgledala ni malo lijepa ni romantična, bila je to surova smrt, bolna i teška. Osuđenik je morao nositi svoj križ na kojem će biti pogubljen do vrha brežuljka Kalvarije gdje je imao umrijeti.

Sjećamo se tolikih naših branitelja i civila, koji su ubijeni u Drugom svjetskom ratu, u Domovinskom ratu, u tolikim pokoljima nad našim hrvatskim narodom. Neki su si od njih morali prije smaknuća kopati grobnu jamu, a neke su ubojice bacali u prirodne jame koje su zatim zazidali. Još gore od cigle i kamena, ubojice su postavili na te grobove zid šutnje. Pa ipak, saznalo se za mnoge, a za mnoge se niti još nije saznalo, a i ne želi se saznati jer ih se nije smatralo ljudima te su se preoravala groblja, uništavali spomeni, uklanjala memorija…

Za Krista znamo: on je nevin za nas trpio. Na križu je zavapio: „Eli, eli lema sabahtani! – Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!“ (Mt 27,46) To je prvi stih 22. psalma koji na početku govori o patnji pravednika, ali završava s nadom u njegovo oslobođenje i Božju pravednost i spasenje.

Zašto je Kristova smrt spasenjska za sve ljude? Jer je to bila smrt Sina Božjega i jer je on tu dragovoljnu muku i smrt prihvatio iz ljubavi za nas, iz želje da nama ljudima posvjedoči najveću Božju ljubav: „Nitko nema veće ljubavi od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelj.“ (Iv 15,13).

I mi znamo: jedino ljubav spašava. Jedino kad se nešto trpi iz ljubavi, kad se prinosi žrtva iz ljubavi, kad se za druge nosi križ iz ljubavi – ta žrtva ima smisla i ta je žrtva blagoslov za sve.

Stoga i mi moramo osloboditi srce od svake mržnje i osvete, moramo biti svjesni da na zemlji ne možemo i ne trebamo dobiti nagradu pravednosti za svoje žrtve i trpljenja, no moramo biti ispunjeni ljubavlju da bismo mogli prihvatiti nepravde koje nam život nosi, trpljenja koja moramo i mi prinijeti s Kristom Bogu, da Bog i nama podari svoj Uskrs. Amen.

 

Twitter