Homilija na Dan Antuna i Stjepan Radića 11.06.2014. Ispis E-mail
Srijeda, 11 Lipanj 2014 13:59
Share

Mons. Vlado Košić,

Homilija na Dan Antuna i Stjepan Radića, Dan SMŽ i Dan OŠ "Braća Radić"

Martinska Ves, 11. lipnja 2014.

Poštovani gosp. dožupane sa suradnicima, poštovana gospoda župani drugih županija, gosp. predsjedniče HSS sa suradnicima, poštovana ravnateljice O.Š. „Braća Radić“ Martinska Ves, gosp. župniče, visoki gosti i svi dragi vjernici!

Danas je za opću Crkvu blagdan apostola Barnabe, a za nas okupljene ovdje u Martinskoj Vesi, Dan je rođenja naših hrvatskih prvaka braće Antuna i Stjepana Radića (Antun je rođen 11.06.1868., a Stjepan 11.06.1871.), Dan je i Sisačko-moslavačke županije te Dan O. Škole „Braća Radić“ u M. Vesi. Svima čestitam ovaj Dan!

Želio bih istaknuti nekoliko značajki koje su resile sv. Barnabu te bile također odlike naših narodnih i seljačkih vođa, braće Radića:

Prvo, Barnaba je – kako smo čuli u Djelima apostolskim – pošao po nalogu apostola iz Jeruzalema u Antiohiju. Sv. Luka izvješćuje o tome kratko ovako: „Kad on stiže i vidje milost Božju, obradova se.“ (Dj 11,23) Sjetimo se kako izvješćuje stara latinska literatura o Cezaru: „veni, vidi, vici – dođoh, vidjeh i pobijedih“. Međutim, sv. Barnaba nije bio vojskovođa da bi tako postupao; on je došao, vidio i obradovao se! Rekli bismo, Barnaba je bio čovjek radosti, koji nije uništavao ono što je našao i vidio, nego se tome radovao i – umnažao je radost vlastitim doprinosom.

I braća Antun i Stjepan Radić, poznato je, bili su mirotvorci, a ne ratnici. Nisu željeli rat, dapače, njihov je republikanizam i posljedica Prvog svjetskog rata, koji je u sva srca naših ljudi, a posebno seljaka donio čežnju da zauvijek zavlada mir, da nikad više ne bude rata. No, za taj cilj je trebalo poraditi kako na kulturno-prosvjetnom polju, što je prvenstveno zapalo Antuna Radića, premda je i on djelovao politički, odnosno na političkom-socijalno polju što je prvenstveno preuzeo Stjepan Radić, premda je i on bio i te kako istaknuti kulturni i prosvjetni radnik. Njihov je cilj bio da se stvori takav mir koji će počivati na pravednim temeljima – jer nepravde su uvijek uzrok novih nezadovoljstava i novih nemira. Zato su oni tražili za Hrvatsku i Hrvate jednaka prava kakva su u novoj Kraljevini SHS uživali Slovenci i Srbi, a to je tada značilo ostvariti republiku, koja bi bila jamstvo ravnopravnosti hrvatskoga naroda. To međutim nije bilo moguće lako postići u ondašnjim uvjetima, i zato su ta dva brata, sinovi ove zemlje i ove župe (u ovoj su župnoj crkvi bili kršteni), sinovi ovog našeg podneblja i ovih prostora, ali ujedno i vizionari svehrvatskih zahtjeva i krajeva, tražili putove pravednosti i čestitosti.

Sv. Barnaba, kako dalje piše sv. Luka: „bijaše muž čestit, pun Duha Svetoga i vjere“ (ib., 24). Čestitost je bila značajka i braće Radića, ona čestitost koja je svojstvena još uvijek našim seljacima. Zato moram reći da me smeta kad naši političari – pozdravljajući naše državljane Hrvatske – samo spominju „građane i građanke“, a zaboravljaju „seljake i seljanke“. Zapravo, što je posve čudno i neshvatljivo, riječ je o namjernom izbjegavanju naziva „Hrvati i Hrvatice“, odnosno „hrvatski narod“, što Antun i Stjepan Radić nikada nisu činili, dapače, to su im bili nazivi koje su upotrebljavali s ponosom za svoj narod, za koji su se borili!

Čestitost, odnosno poštenje, znamo nije značajka koja je danas na cijeni, no to je put iskrenih vjernika i domoljuba. Bez poštenja i nesebičnosti bolje bi bilo da se pojedinci ne laćaju posla političara i djelatnika za opće dobro. Njima bi naime zajedničko dobro trebalo biti na prvome mjestu.

„Obliti privatorum, publica curate!“ – stoji na ulazu u Knežev dvor u Dubrovniku. Taj je naziv sve članove malog i velikog Vijeća pozivao da ulazeći u dvorane gdje se odlučuje o sadašnjosti i budućnosti grada i Republike, ostave svoje privatne interese i poslove, a brinu se za javne tj. zajedničke. Ta se opomena i danas jasno postavlja svima i nije prestala biti aktualna ni danas, kad se možda i više nego ikada osjeća ta napetost i podjela na privatno i javno. Zašto se obradovao sv. Barnaba? Jer je vidio da se zajednica Crkve u Antiohiji izgrađuje u dobrom duhu, da raste brojem članova i da napreduje u zajedništvu. Zar se nisu i naši prvaci Antun i Stjepan radovali upravo zajedničkom napretku, narodnom napretku i za svoj hrvatski narod se i žrtvovali, Stjepan čak davši i život za Domovinu!

Treća je značajka sv. Barnabe bila ta što je pozvao sv. Pavla, odnosno hebrejski Savla tj. Saula, da se pridruži apostolskom poslu, naviještanju Evanđelja. Naime, Pavao se poslije obraćenja povukao u svoj rodni Tarz, a Barnaba ga je pronašao i doveo braći u Antiohiju, gdje su se izgrađivali godinu dana u zajedništvu i poučavanju braće, tako da su se tu učenici najprije prozvali „kršćanima“ (ib., 25-26). Pavao je dakako nadvisio u tom poslanju Barnabu, ali Barnaba ostaje zauvijek zaslužan zato što je pozvao i doveo Pavla natrag u zajednicu. On je imao oko, osjećaj za pravi izbor i hrabrost da taj korak napravi. Nije mu bilo lako, jer su prema Pavlu kršćani još osjećali nepovjerenje, ta bio je to njihov prijašnji progonitelj, no on ih je razuvjerio i dao je povjerenje obraćeniku, i to se stostruko isplatilo.

Mogli bismo reći da je tako i stariji brat Antun pozvao svoga mlađeg brata Stjepana da ga slijedi u radu za narod. I Stjepan je nadvisio brata Antuna, no Antun je ostao zaslužan što je pridružio svog mlađeg brata tom važnom djelovanju za narodno dobro.

Ponekad je teško imati povjerenja u mlađe, ponekad je lakše sve pokretati sam i misliti da će najbolje biti ako se svuda može čovjek baš osobno pojaviti i sve sam voditi što mu je na srcu. No, imati povjerenje u suradnike velika je stvar, jer samo zajedno moguće je učiniti velike stvari za zajedničko dobro. Naime, narod i treba slijediti one koji primjerom pokazuju da su spremni biti zajedno s drugima, da su sposobni ne bježati u samoću i izolaciju, nego preuzeti odgovornost za zajednicu, da su se sposobni udruživati i podmetnuti leđa te u teškim okolnostima djelovati zajedno s drugima na dobro sviju.

To su znali upravo veliki ljudi. Stoga danas s pravom imamo pred očima ovu dvojicu hrvatskih velikana, njihove napore i žrtvu za naš narod, jer su se znali s vjerom u Boga i s vjerom u hrvatski narod žrtvovati za druge.

Kao da današnje Evanđelje (Mt 10, 7-13) govori ne samo o apostolskom službi naviještanja Radosne vijesti nego i o djelovanju za zajedničko dobro, žrtvu za narod kakvu su preuzeli i naši narodni tribuni Radići. Gospodin kaže: „Besplatno primiste, besplatno dajte!“ Nije li tako i sa svima koji svoje talente i sposobnosti ulažu za dobro drugih? Nisu takvi zainteresirani za vlastitu dobit, nego njima je na srcu korist onih kojima služe. A znaju da je njihova plaća upravo u tome što poluče uspjeh u srcima onih kojima donose riječi mira i pravednosti, kojima svjedoče svoje uvjerenje o potrebi čestitosti i duhovnoga napretka, tako da im nikakva materijalna nagrada ne može pribaviti tolike utjehe i radosti koliko svijest da su izgradili u dušama svojih sunarodnjaka i ljudi općenito one vrijednosti i položili one temelje koji će moći odolijevati svim nedaćama, da bi narodna zajednica imala sigurnu budućnost.

Sveti Barnaba, moli za nas! Sveti Martine, zaštitniče ove župe, moli za Antuna i Stjepana Radića! Svi sveti, osobito hrvatski mučenici i sveci, molite za naš hrvatski narod i za našu budućnost za koju su živjeli i žrtvovali se naši narodni prvaci. Amen.

 

Twitter