Homilija na Tijelovo 2014. Ispis E-mail
Četvrtak, 19 Lipanj 2014 14:23
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Tijelovo 2014.

Sisačka katedrala, 19. lipnja 2014.

Draga braćo i sestre, dragi prijatelji!

Danas proslavljamo blagdan Tijela i Krvi Kristove, i primanjem Krista prisutnog u Euharistiji želimo zadobiti snagu za naš svagdanji život u svijetu, za naš rad, za sve naše odnose koje njegujemo u bližoj i daljoj zajednici, za zadaće i trpljenja koja nam život nosi. Na taj način mi se kršćani otvaramo svijetu, pokazujući svoju osjetljivost za druge, želeći na poljima Crkve i svijeta tražiti, nalaziti i pomagati one koji su nemoćni, koji nas trebaju, koji žele riječ utjehe, kojima treba oslonac i svjetlo u životu, koji očekuju od nas doprinos za poboljšanje našega društva.

Kada danas Crkva u procesiji iznosi euharistijskog Krista na ulice i trgove gradova i sela, želi poručiti da smo mi vjernici i te kako zainteresirani za boljitak našega društva, da naša vjera ne ostaje samo unutar zidova crkve i sakristije, nego da smo, nadahnuti onim što nam daje Krist u Euharistiji, osposobljeni mijenjati ovaj svijet.

Danas nam Gospodin daje svoje ohrabrenje u Riječi koju smo čuli:

U knjizi Ponovljenog zakona (Pnz 8, 2-3.14b-16a) Mojsije opominje Židove da ih je Bog izveo iz ropstva i vodio kroz pustinju brinući se za njih. Kazuje narodu da ga je Bog „hranio manom, za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci, da ti pokaže kako čovjek ne živi samo o kruhu nego da čovjek živi o svakoj riječi što izlazi iz usta Gospodnjih“. U toj Božjoj brizi prepoznajemo već najavu Kruha s neba, tj. Krista koji nam se daje u kruhu jer on daje život svijetu.

Sv. Pavao govori Korinćanima o poruci blagovanja jednog kruha i jedne čaše: „nije li čaša blagoslovna zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi.“ (1Kor 10, 16-17) Euharistija nas ujedinjuje jer smo po Kristu koga blagujemo svi jedno njegovo tijelo. O tom jedinstvu nas kršćana ne razmišljamo dovoljno. To nije neko vanjsko jedinstvo, stvoreno po nekoj vanjskoj formi ili djelatnosti, po nekim zajedničkim interesima, ne! To je jedinstvo dar Božji, otajstvo Crkve koja je Tijelo Kristovo. Tako se naša međusobna povezanost, naše zajedništvo, pokazuje kao nešto duboko i stvarno, jer je dar Božji.

Sam Gospodin govori nam u Evanđelju: „Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan... Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke!“ (Iv 6,51-58). Sjedinjenje s Kristom u Euharistiji ulaženje je u Kristov uskrsnuli život, vječni život. Stoga je Euharistija zalog i popudbina za vječnost.

Tko dakle prima svetu Pričest, prima Krista uskrsnuloga. Ne jedemo mi meso Kristovo, nego mi se hranimo uskrslim Gospodinom, primamo njega i njegov život, život uskrsnuća.

To je tajna koja je veliko otajstvo, ali i izvor snage za velika djela kojima su kršćani pridonosili kroz povijest i danas su pozvani pridonijeti životu svijeta.

Znamo da je bl. Majka Terezija svaki dan slavila sv. Misu i primala Pričest, ostajala u klanjanju pred Presvetim da bi onda poslije toga imala snage ići svaki dan među najsiromašnije i pomagati im, donoseći im tako samoga Krista.

Papa Franjo u svojoj apostolskoj pobudnici „Evangelii Gaudium – Radost Evanđelja“ kaže: „Iziđimo, dakle, iziđimo i pružimo svima život Isusa Krista. Ponovit ću i ovdje za čitavu Crvu ono što sam mnogo puta rekao svećenicima i vjernicima laicima iz Buenos Airesa: Draža mi je Crkva koja je doživjela nezgodu, koja je ranjena i prljava zato što je izišla na ulice, nego Crkva koja je bolesna zbog zatvorenosti i komocije hvatanja za vlastite sigurnosti… Ako u nama nešto mora probuditi sveti nemir i zaokupiti našu savjest, onda je to činjenica da naša braća žive bez snage, svjetla i utjehe prijateljstva s Isusom Kristom, bez vjerničke zajednice koja ih prihvaća, bez smisla i cilja u životu. Nadam se da nas mnogo više nego strah da ćemo pogriješiti pokreće strah od zatvaranja u strukture koje nam daju lažni osjećaj sigurnosti, u norme koje nas pretvaraju u neumoljive suce, u navike u kojima se osjećamo mirni, dok je vani gladno mnoštvo, a Isus nam bez prestanka ponavlja: 'Podajte im vi jesti!'(Mk 6,37)“ (EG 49)

Naš papa Franjo često govori o tome da je potrebno bez straha izići u javnost, suočiti se s problemima ovoga svijeta i pomoći ljudima našega vremena koji treba svjetla, utjehe i mira. On nas poziva na misionarsko nastojanje, dapače misionarski polet: „Duhom ispunjeni evangelizatori jesu blagovjesnici koji mole i rade. S gledišta evangelizacije ne koriste ni mistična shvaćanja bez socijalnog i misijskog zauzimanja, ni rasprave i socijalne i pastoralne prakse u kojima nema duhovnosti koja može promijeniti srce… Potrebno je uvijek njegovati jedan unutarnji prostor koji daje kršćanski smisao zauzimanju i djelovanju. Bez dužih trenutaka klanjanja, molitvenog susreta s Božjom riječju, iskrenog dijaloga s Gospodinom, naše zadaće lako postaju besmislene; gubimo snagu zbog umora i teškoća i naš se žar gasi. Crkva ima prijeku potrebu za dubokim dahom molitve i neizmjerno me veseli što je sve više zajednica posvećenih molitvi i zagovoru, molitvenom čitanju Svetog pisma, trajnomu euharistijskom klanjanju.“ (EG, 262)

Papa izričito kaže: „Nitko ne može tražiti od nas da prognamo religiju na unutarnje svetište osobnog života, bez ikakvog utjecaja na život društva i naroda, ne vodeći brigu o zdravlju institucija građanskog društva, bez prava da dadnemo svoje mišljenje o događajima koji se tiču građana. Tko si se usudio zatvoriti u crkvu i ušutkati poruku svetog Franje Asiškog i blažene Terezije iz Calcute? Oni sami to nikada ne bi prihvatili. Istinska vjera – koja nije nikada lagodna i individualistička – uvijek podrazumijeva duboku želju za promjenom svijeta, prenošenjem vrednota, da iza sebe ostavimo donekle bolji svijet nego što smo ga našli… Zemlja je naš zajednički dom i svi smo braća. Premda je 'pravedno uređenje društva i države središnja zadaća politike', Crkva 'ne smije ostati na margini u borbi za pravednost'. Svi kršćani, uključujući i pastire, pozvani su pobrinuti se za izgradnju boljeg svijeta. To je tako jer je socijalna misao Crkve u prvom redu pozitivna: daje prijedloge, zalaže se za promjene i u tome smislu ne prestaje biti znakom nade koja izvire iz srca Isusa Krista, punog ljubavi.“ (EG 183)

Upravo je to, braćo i sestre, središnja poruka Tijelova. Krista moramo unositi u društvo, u sve segmente društvenog života: i u pojedinačni i u obiteljski život, u školstvo, prosvjetu, znanost, kulturu, u zdravstvo, u svijet rada, u politiku i u svekoliki život koji treba biti prožet evanđeljem da Krist Kralj živi, vlada i kraljuje uvijeke! Amen.

 

Twitter