Homilija na blagdan sv. Alojzija Gonzage 21.06.2014. Ispis E-mail
Nedjelja, 22 Lipanj 2014 06:37
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilja na blagdan sv. Alojzija Gonzage i blagoslovu spomen-ploče za ubijene svećenika  Franju Modrinjaka i bogoslova Josipa Belovića (1945.)

Popovača, 21. lipnja 2014.


Draga braćo i sestre, predvođeni župnikom Matom Draganovićem, čestitam Vam blagdan nebeskoga zaštitnika vaše župe sv. Alojzija Gonzage, također čestitam i gradu Popovači, na čelu s gradonačelnikom g. Josipom Miškovićem, Dan grada!

Današnji svetac, sv. Alojzije otkako je 1591. sa samo 23 godine umro u Rimu, proglašen je uskoro svetim i zaštitnikom mladeži. On se odlikovao s tri kreposti: gajio je posebnu ljubav prema molitvi, njegovao je čistoću duše i tijela i veoma je ljubio siromašne. Upravo zato je postao tako drag i u kratko vrijeme zaštitnik za sve mlade vjernike, jer je time pokazao i put svima mladima, a i nama starijima, koji se trebamo u duši osjećati mladima čitav život. Pokazao je da je Bog prvi, da se zbog njega treba moći odreći i moći i imetka – on je naime bio iz grofovske obitelji, iz grada Castiglione, no, majka ga je kao duboka kršćanka tako odgajala da je stekao veliku ljubav prema Kristu te se sa 17 godina odrekao svojega prava na nasljedstvo i predao mlađem bratu Rudolfu markgrofiju te ušao u Družbu Isusovu, među isusovce. On je već prije odlučio živjeti bezbračno, posvetio se sav Bogu na blagdan Blagovijesti 1578. u crkvi Presv. Bogorodice u Arnu kod Firenze. I do groba je ostao vjeran svojoj odluci. Zato ga se slika uvijek s ljiljanom, znakom djevičanske čistoće. U tome je sigurno uzor svim mladima svijeta, a napose našoj kršćanskoj mladeži. Doista, velika je vrijednost biti spreman tako razumjeti ljubav da ona ne preraste nikada samo u nešto tjelesno, već da uvijek bude gospodstvo duhovnoga nad tjelesnim. Tada i tijelo ima svoj smisao, ali samo ako i kada je u službi duha i duhovnih vrijednosti. To se upravo u današnjem svijetu i modernom načinu života zaboravlja i izokreće. Tako da je današnjim mladima puno teže živjeti čisto negoli je to bilo možda u njegovo vrijeme. Ipak uvijek su bile napasti, i on je primjer da se one mogu upravo molitvom i dubokim duhovnim životom svladati i da je moguće uspostaviti prioritet duhovnog nam tjelesnim, da tjelesne želje ne zavladaju čovjekom jer to može stvarno biti pogubno za mladog čovjeka koji može na početku već svoj život upropastiti. Ako je vrijednost ljubavi na tako visokom mjestu, kako se to često i danas u javnosti, u medijima i promidžbi govori, tada bi ona trebala biti skupa roba, da se ne prodaje za sitniš! Tada se to što je toliko uzvišeno može čekati, ne mora sve biti odmah i sada. Jer je i te kako moguće da se mladi čovjek prevari pri prvom susretu, zaljubi i pokloni svoje povjerenje osobi koja ga na žalost ne voli pravom ljubavlju, nego želi samo iskoristiti za svoje ciljeve. Ako tu čovjek nije oprezan, doista može ponijeti sa sobom posljedice koje mu mogu opteretiti čitav život. U tom je smislu sv. Alojzije aktualan i veoma visok uzor za sve mlade.

No, posebna je njegova odlika – ljubav prema siromasima, bolesnicima i potrebnima. Kad je naime bio na studiju u Rimu u kojem je vladala teška zarazna bolest kuga, on je obilazio nemoćnike i nosio bolesnike, te se i sam zarazio tom bolešću i zato je tako mlad i umro. Nije dočekao svećeničko ređenje, nije postao svećenik, nego samo kao redovnik isusovac završio je svoj zemaljski život. Završio ga je ljudski gledano prerano upravo jer se posvetio djelotvornoj ljubavi prema bližnjima, zbrinjavanju bolesnika. On koji je mogao biti u visokom društvu, na dvoru kao nasljednik grofovije i upravitelj tog kneževstva, danas jedne talijanske pokrajine, no on se posve ponizio, pristupao ljudima, brinuo se za njih, prao i povijao im njihove rane, pomagao ljudima. Kao naša bl. Terezija iz Calcute, u naše vrijeme.

Evo do toga da je dovela njegova pobožnost, njegova molitva, njegova ljubav prema Bogu. Dakle, ni naša vjera nas ne smije zatvarati da se samo posvetimo Bogu, nego nas mora osposobiti da možemo pristupiti potrebnim ljudima i živjeti za njih, pa i umrijeti, kako nas je to naš Gospodin naučio. A on je rekao: „Što ste god učinili jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili.“ (Mt 25,40). A tko su ta „njegova najmanja braća“? Čuli smo u Evanđelju, to su: gladni, žedni, bolesni, utamničeni, to su beskućnici, siromasi bez jela i odijela. Tko dakle takve prima i pruži im svoju milosrdnu pomoć, tko se žrtvuje za potrebne, taj svoju ljubav zapravo pruža samome Kristu.

I vlč. Franjo Modrinjak i bogoslov Josip Belović bili su žrtve za druge. Za njih smo postavili i blagoslovili danas spomen-ploče da nas podsjećaju na njihovu žrtvu. Bile su i to žrtve za bližnje. Oni su se posvetili svećeničkom pozivu. Josip Belović bio je još bogoslov, salezijanac, kad je 3.veljače 1945. poginuo u zrakoplovnom bombardiranju Popovače, putujući vlakom prema Zagrebu. Imao je tada 28 godina, i ni on nije postao svećenik, premda je tomu kao i sv. Alojzije težio. Prvo je iz Daruvara pješačio do Međurića i potom trebao iz Popovače vlakom krenuti za Zagreb, ali je taj dan – kako kaže Lojzo Buturac – vlak napao „neprijateljski zrakoplov i  u tom napadu poginuo je klerik Josip Belović. Njegov je provincijal Josip Tkalec za njega rekao: 'Bio je zreo za nebo pa ga je Bog uzeo k sebi'“. A i sam Buturac ga je poznavao i svjedoči da je bio „nešto izvanredno, nadnaravno, pravi svetac Božji.“ (L. Buturac, Ratne i poratne žrtve II. svj. rata na području Sisačke biskupije, 2013., 50).

Vlč. Franjo /ili točnije Franc/ Modrinjak, također je poginuo na željezničkoj pruzi u Popovači. Bilo je to 30. ožujka 1945. Njega je nadbiskup Alojzije Stepinac, zajedno s još oko 300 svećenika iz Slovenije – on je bio iz Mariborske biskupije – primio u župe tada Zagrebačke nadbiskupije, da ih spasi od nacizma. Ja se sjećam kako je prije desetak godina mons. Franc Kramberger, tadašnji mariborski nadbiskup, predvodio hodočašće slovenskih svećenika u zagrebačku katedralu, da bi se na taj način zahvalili kard. Stepincu što je spasio njihove svećenike, primivši ih u Hrvatsku. Neka bude i to spomenuto ovdje, gdje je crkva koja je podignuta upravo za vrijeme službe nadbiskupa Stepinca 1937., i gdje je pod slikom sv. Alojzija otada i mala slika sada blaženog Alojzija Stepinca. Evo, i naš blaženi nadbiskup bio je, poput sv. Alojzija, čovjek koji je volio bližnje, koji je drugima pomagao. Tako je vlč. Modrinjaku 1943. dodijelio župu Žažinu, koja je sada također kao i Popovača, u Sisačkoj biskupiji. Pišu povjesničari da je vlč. Franjo Modrinjak u ime Sisačkog dekanata tog 30.ožujka 1945. pošao u Zagreb da bi iz katedrale donio blagoslovljeno ulje, jer je to bio Veliki četvrtak. Anto Baković u svojoj obimnoj knjizi „Hrvatski martirologij 20.stoljeća“, gdje nabraja životopise i donosi fotografije ukupno 663 hrvatskih mučenika, uglavnom svećenika, i to ponajviše stradalih od partizana i komunista – samo svećenika stradalo je 610 na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine, on piše: „Na povratku iz Zagreba partizanski pilot u engleskom zrakoplovu napao je… i bomba je eksplodirala i vlč. Modrinjak je poginuo od bombe. Tako je ovaj dobri i revni svećenik umro u zemlji Hrvatskoj, kojoj je posvetio posljednje godine svoga života i koju je zavolio kao svoju drugu domovinu, u kojoj počivaju njegovi zemni ostaci.“ (Nav.dj.,459). Dr. Stjepan Kožul piše: „Nakon sloma župnika Ignacija Keretića, Modrinjak je bio premješten iz Podgorača za upravitelja župe u Žažini. Bio je veliki simpatizer partizana. Poginuo je od savezničke i partizanske avijacije kod Popovače, noseći sveto ulje, po koje je otišao na Veliki četvrtak, 30. ožujka 1945. u Zagreb. Vraćao se vlakom za Sisak dužim, zaobilaznim putem, jer su partizani već digli u zrak prugu Zagreb-Sisak. Dok je u Popovači sišao s vlaka, vlak i ljudi bili su napadnuti, te je ondje poginuo od onih od kojih je toliko očekivao i imao za njih velike simpatije, te se nadao skorom povratku u rodnu Sloveniju.“ (S.Kožul, Dvadeseti spomendan smrti župnika Antuna Grahovara (1990.-2010.))

Riječ je dakle o tragičnim smrtima onih ljudi koji su svoj život posvetili za druge. I pogibali su, od sv. Alojzija Gonzage, pa do bogoslova Belovića i župnika Modrinjaka, žrtvujući se da bi pomogli drugima.

Neka nas spomen naših mučenika i osobito blagdan sv. Alojzija potakne da mislimo na naše mlade. Oni će pronaći pravi put u životu ako znaju istinu i ako imaju dobre i jake primjere koje će slijediti. Evo, istinu o Drugom svjetskom ratu još uvijek ne znaju naši mladi naraštaji jer ih se zaluđuje iskrivljenim informacijama. Tako danas nećete čuti da su partizani odnosno komunisti pobili tolike svećenike, bogoslove i časne sestre. I to su najčešće činili iz mržnje na vjeru, premda mi danas imamo pred očima dva lika koja su poginula kao žrtve nesreće, ali nesreće zbog ratnih događaja u borbi protiv okupacije, ali koji su bili istodobno i provođenje komunističke revolucije da bi se uspostavio novi totalitarni poredak, gori od prvoga. Oba su bila strašna i zločinačka, i fašizam odnosno nacizam, i komunizam. Ali tko to još danas u Hrvatskoj osuđuje komunizam? Na žalost to se zlo još i slavi.

Drugo, mladi moraju imati primjere koje mogu slijediti. Što ćete veće primjere dobrote, čistoće, ljubavi prema bližnjemu negoli što su primjeri sv. Alojzije Gonzage, blaženog Alojzija Stepinca i svećenika i bogoslova mučenika koji su svoje živote dali za druge! Njih slijedimo svi, a osobito mladi, i imat ćemo sigurnu budućnost, koja će počivati na istini i ljubavi. Amen.

 

Twitter