Homilija na misi zadušnici za stradale Zrinjane 14.09.2014. Ispis E-mail
Nedjelja, 14 Rujan 2014 14:39
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi zadušnici za stradale Zrinjane

Sisačka katedrala, 14. rujna 2014

Poštovani gosp. Apostolski nunciju, draga braćo svećenici, poštovani preživjeli Zrinjani i potomci Zrinjana, dragi hrvatski branitelji, predstavnici hrvatskih institucija, draga braćo i sestre!

Mi se danas zbog izlijevanja rijeka Une i Maje ne nalazimo u Zrinu, ali mi smo duhom u Zrinu koji je jedna od hrvatskih svetinja i zato smo se okupili puni poštovanja prema žrtvama koje oplakujemo i za koje se molimo. Čuo sam više puta kako su Zrinjali znali reći da oni ovaj dan ne slave jer je to za njih veoma tužan dan, dan sjećanja na preko dvjesto pobijenih njihovih najmilijih. Najavljivali su se naime više puta razni pjevači, kulturno-umjetnička društva, skupine i pojedinci koji bi željeli izvesti neke pjesme, plesove ili svojim drugim doprinosom obogatiti ovaj dan. Međutim Zrinjani su im se uvijek zahvaljivati govoreći da se oni ovaj dan ne vesele, nego da plaču za svojim dragima. Doista, ovaj dan sjećanja najbolje je provesti u molitvi, šutnji i razmišljanju.

S više adresa zbog obilježavanja tragedije koja se dogodila 9. rujna 1943., a koje se ovdje sjećamo već niz godina početkom rujna, svi mi sudionici ove mise i komemoracije bili smo prozivani i etiketirani različitim pogrdnim nazivima, no mi u Zrinu i danas ovdje samo spominjemo istinit događaj, a to je tragično ubojstvo gotovo svih muškaraca Zrina, rušenje i palež kuća i čitavog mjesta i ove župe te progon preživjelih koji su do dana današnjega sprečavani vratiti se na svoje, u svoj dom pa makar i porušen i spaljen, budući da im je oduzet i nije im bio vraćen niti kao ruševina u doba komunizma, a nije im dostupan ni danas kad je postao zarasla livada ili šikara u novoj samostalnoj Hrvatskoj.

Zvao sam upravo Vas, dragi Nuncije, da se uvjerite što je doživio slavni grad Zrin, iz kojega su naši najveći hrvatski velikani obitelj Šubić-Zrinjski branili domovinu i Europu pred navalom Turaka, da je ova razorena katolička župa, jedina u Sisačkoj biskupiji bez i jednog vjernika koji danas u njemu živi ali s mnogo stotina vjernika i njihovih potomaka koji žive u Drenju i drugim mjestima Slavonije te rasuti po Americi, Kanadi i Australiji. Ova je župa doista preživjela strašnu povijesnu nepravdu, svirepa ubojstva i bezdušan progon, no koja se diže iz pepela, te ponovno vraća ljepotu, sadašnjost i budućnost. Pitate se, zašto? Zato jer ovo povijesno mjesto, naš Zrin ima dušu! Zrin nije nikad bio zaboravljen, premda je dugo bio nasilno protjerivan iz sjećanja ljudi. Zrin nije nikada bio napušten jer u svojim su ga srcima i u progonstvu nosili njegovi stanovnici, ali i svi domoljubni Hrvati jer ovo mjesto je sveto, ono je naš simbol, naša rana ali i naš ponos!

Rekoh da nas zbog ovog okupljanja neki, koji su po svojim shvaćanjima očito blizu onima koji su se u Zrinu jasno otkrili kao ubojice i zločinci, a koji se skrivaju iza parola humanosti i velikih ideja, nazivali pogrdnim imenima. Bilo je zanimljivo kako je prošli puta zbog Gvozdanskog čak i izaslanik Predsjednika Republike doživio da su ga takvi kritizirali. Nadam se da će nakon današnjeg dana izostati isprika njegova nadređenoga onima koji zagovaraju zločine a samo zato što se govori - istina.

Danas je blagdan Uzvišenja Svetog Križa. Križ Kristov, čije našašće je u svom imenu nosila i srušena crkva na čijim temeljima se ovaj dan inače okupljamo, znak je našeg spasenja. Krist je na križu pokazao najveću ljubav prema svima nama ljudima, umirući za naše spasenje.

U poslanici Filipljanima sv. Pavao kaže: „Krist Isus: trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti,  smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ. I svaki će jezik priznati: »Isus Krist jest Gospodin!« - na slavu Boga Oca.“ (Fil 2,6-11)

Braćo i sestre, Isus naš Gospodin bio je za ljudsko gledanje ponižen, pribijen na križ, kako kaže Vjerovanje, „raspet, umro i pokopan“. Za ljudske oči, za židovsko shvaćanje toga doba bila je to najgora kazna i najveće poniženje – umrijeti kao zločinac, raspet od Rimljana na križ. Pa ipak, on koji je – kako veli sv. Pavao – bio jednak Bogu, nije se grčevito pozivao na tu jednakost nego je sam sebe lišio slave i izvanjskog božanskog sjaja: postao je čovjekom, ponizio se, dapače, postao je kao najgori od ljudi, pribijen na križ. A onda slijedi obrat: „zato ga Bog preuzvisi!“ Upravo zbog te njegove spremnosti na poniženje Bog ga je nagradio, uskrisio ga je i dao mu čast da se svaki čovjek treba njemu pokloniti, bio on na nebu, na zemlji ili u podzemlju!

Tako mi, braćo i sestre, promatramo i poniženje Zrina: taj slavni grad Zrinjskih, taj bedem kršćanstva i našeg hrvatskog ponosa u obrani vjere i Domovine, ponižen je i bio bačen u prah i pepeo! Ante Milinović, povjesničar, navodi da je do tog 9.  rujna 1943. ubijeno čak 55 a samog tog dana 152 Zrinjana (među kojima je bilo i djece, čak tri dojenčadi, najmlađa Ana Krivošić bila je stara samo 15 dana!), ukupno dakle 207 civilnih žrtava. Do kraja Drugog svjetskog rata i u vremenu poslije rata na Križnom putu i kasnije, ubijeno je još 84, sveukupno 291 Zrinjanin. Od gotovo 900 stanovnika prije rata ta je ratna tragedija, dakle, učinila da je svaki treći Zrinjanin bio ubijen, a preostali, uglavnom žene i djeca, prognani sa svojih djedovskih ognjišta koja su ostala ruševine, spaljene i uskoro zarasle u korov i prerasle u šikaru i šumu, a preživjelima i potomcima nije bio dopušten povratak, niti im je do danas išta vraćeno! Nije li to poniženje nad poniženjem, nepravda velika da viče do neba! Ali baš zato što su Zrinjani podnijeli i podnose tako veliku nepravdu, mora se dogoditi i uzvišenje Zrina! Danas nam je došao vidati rane sam poslanik Svetog Oca Pape. Želio je doći u Zrin! Zrin jest, bit će i ostati vjekovna hrvatska svetinja, naša rana ali i naš ponos, gdje se moramo svi koji smo katolici i pripadnici hrvatskoga roda zavjetovati Bogu da ćemo sve učiniti da Zrinu vratimo njegovo značenje, njegovu crkvu Našašća svetoga Križa, njegove središnje mjesto u memoriji naše povijesti i zbog toga i sadašnjosti i budućnosti. Naime, Isus reče: „Tko se ponizuje, bit će uzvišen, a tko se uzvisuje, bit će ponižen!“ Mislim da te riječi bez sumnje treba primijeniti na Zrin i njegove stanovnike, na katolike koji su, premda civili, bili ovdje pobijeni i protjerani, a neprijatelji koji su likovali da su uspjeli poraženi su, i  dok se danas mi okupljamo i oplakujemo mrtve, znamo da su te nevine žrtve pobjednici i da na njihovom podnesenom križu i mi trebamo graditi našu Domovinu, a oni koji su rušili Zrin i Hrvatsku sve više trebaju postati margina i biti odbačeni iz naše povijesti.

U Evanđelju po sv. Ivanu čuli smo Isusove riječi: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.« (Iv 3,16-17)

Kad razmišljamo kako je to Bog ljubav (usp. 1 Iv 4,16), onda se pitamo gdje to možemo vidjeti, kako iskusiti Boga kao ljubav? Isus nam odgovara, da je Bog tako ljubio svijet da je dao svoga Sina za nas! Doista, Isus Sin Božji najveći je izraz Božje ljubavi, da bismo ga upoznali i slijedili, te i sami pošli za njim i bili dionici života vječnoga i spasenja svijeta.

U tom kontekstu ljubav prema Isusovoj mjeri znači radije se dati raspeti nego druge razapinjati, radije umrijeti i biti ubijen, nego druge ubijati, radije trpjeti nepravdu nego je drugima nanositi! Takva ljubav, ljubav na Isusov način i po njegovoj mjeri, donosi život, zatvara vrata mržnji i otvara vrata ljubavi i životu. Takvo postupanje prema drugima, pa i prema neprijateljima, mora biti lišeno bilo kakve želje za osvetom, to je Isusov put i naš put u život.

Zato, premda mi danas oplakujemo ubijene u Zrinu, vjerujemo da je njihova žrtva zalog naše budućnosti i života, primjer kršćanskog trpljenja u hodu za Kristom koji je bio raspet, ali koji je uskrsnuo, te da i njima i nama on daje budućnost. Budućnost upravo zato što mi biramo put ljubavi a ne mržnje, put milosrđa i opraštanja, a ne osvete, put života a ne smrti. Amen.

 

Twitter