Homilija u Požegi na svetkovinu sv . Terezije Velike 15.10.2014. Ispis E-mail
Četvrtak, 16 Listopad 2014 09:02
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na svetkovinu sv. Terezije Velike

Požega, katedrala sv. Terezije Velike 15. listopada 2014.

Čitanja: Mudr 7,7-14 (Zavapih, i primih duh mudrosti.); Rim 8,14-17.26-27 (Duh potpomaže našu nemoć.); Iv 4,5-15a (Gospodine, daj mi te vode.)
Poštovani i dragi biskupe požeški Antune, poštovani nadbiskupe đakovačko-osječki i metropolita Đuro, nadbiskupe u miru Marine, poštovani biskupe srijemski Đuro, draga braćo kanonici, svećenici, đakoni, bogoslovi, drage časne sestre, dragi ravnatelju, djelatnici i učenici Katoličke gimnazije i katoličke osnovne škole u Požegi, draga braćo i sestre!
Čestitam Vam blagdan zaštitnice Vaše Katedrale i Katoličke gimnazije sv. Terezije od Isusa, svete Terezije Velike! Čestitam Vam i početak Godine svete Terezije Avilske koju je otvorio Biskup požeški!
Drago mi je da sam s Vama i da mogu slaviti s Vama svetu misu na ovaj dan u Katedrali svete Terezije. Hvala biskupu Antunu na pozivu!
Sveta Terezija Avilska ima više lijepih darova koji nas svi mogu potaknuti na bolji kršćanski život, no mi danas ne možemo o svima razmišljati, pa bih vam ja, braćo i sestre, pokušao staviti pred oči barem tri njezine značajke koje i nama danas govore.
To su: ona je najveća katolička mističarka; ona je velika obnoviteljica ne samo karmelićanskog reda nego i čitave Crkve; ona je bila i velika patnica, žena koja je za svoju vjernost Kristu u duši teško trpjela.
Prvo, što to znači da je Terezija Velika – mističarka? Mistika je osobit izraz za otajstveni život vjernika. Mistika nije prvenstveno traženje čudesa, viđenja i velikih subjektivnih duhovnih iskustava, nego to je jednostavno život s Bogom, neprestana uronjenost u Boga i njegovu blizinu u svojem životu. U čemu je tajna te velike svetice, zaštitnice Španjolske, prve žene proglašene naučiteljicom Crkve (1970.)? Riječ je o zrelosti do koje je došla sveta Terezija u svom hodu vjere. Od svojeg djetinjstva ona je čeznula za velikim djelima, željela je biti vojnik, pa mučenica, pa pustinjak, a na kraju je otišla u redovnice. Tu je međutim provela 18 godina živeći posve obično, da bi se tek nakon tolikog vremena „probudila“ i pronašla svoj put u radikalnom vjerskom i redovničkom životu. Što je to pronašla i što je to tajna njezina mističnog puta svetosti? Odgovor je veoma jednostavan, ona nam ga sama daje u svom djelu „O knjizi života“, kada piše ovo: „Tko ima uza se Isusa kao prijatelja i plemenita vojskovođu, sve može podnijeti. On nam pomaže i jača nas. Nikada nas ne ostavlja. On je pravi i iskreni prijatelj. Vidim jasno: ako želimo ugoditi Bogu i postići velike milosti od njega, Bog hoće da to bude po presvetom čovještvu Krista koji je omilio Božjemu veličanstvu… Očito vidjeh da nam je unići na ta vrata hoćemo li da nam vrhovno B0žje veličanstvo otkrije svoja otajstva i tajna… Ovim se putem ide sigurno.“
U Evanđelju koje smo poslušali čuli smo kako je Isus susreo Samarijanku na Jakovljevu zdencu. Ona je tražila običnu vodu za piće, a Gospodin joj je ponudio i dao vodu živu, svoga Duha, svoju ljubav, darovao joj je spasenje. Taj je susret njoj promijenio život, ona je bila sposobna ne samo sama doživjeti novi početak, nego i svojim sugrađanima svjedočiti tko je Isus, o njemu govoriti, dapače k njemu dovesti druge. Samarijanka je postala evangelizator, navjestiteljica Evanđelja.
Tako i sveta Terezija, najprije je doživjela blizinu i ljubav Isusa kao najvećega svog prijatelja, s njim je bila uvijek, sve je radila s njim, a onda je započela i drugima prenositi to iskustvo.
Dakle, sv. Terezija postala je velika obnoviteljica. Organizirala je samostane redovnica po Španjolskoj tako što je uvodila stroga pravila i brinula se da se ona provode. Imala je ta žena nešto vojničko u sebi, zato su ju i španjolski vojnici izabrali za svoju zaštitnicu. Bilo je to zanimljivo vrijeme u kojem je živjela naša svetica. Rodila se tek nekoliko godina nakon otkrića Amerike – točnije rodila se 1515., zato je proglašena njezina Godina jer će sljedeće godine biti točno 500 godina otada, a Ameriku je Kristofor Kolumbo otkrio 1492., dakle 23 godina prije njezina rođenja te je otada, osobito iz Španjolske, krenula kolonizacija tog Novog svijeta. Tada počinje velik razvoj kako Europe, tako i Amerike. Osim toga, Gutemberg je bio otkrio tiskarski stroj te je 1455. tiskao prvu knjigu, tj. latinsku Bibliju. Do 1500. godine nastale su inkunabule, knjige prvotiska koje su osobito vrijedne jer su raritet, tj. rijetkost odnosno dragocjenost.  Tako se prijelaz iz 15. u 16. stoljeće smatra i prijelazom iz srednjeg u novi vijek. To dakle znači da se svijet u to vrijeme i kulturno veoma unaprijedio. No, dolaze i veliki problemi. Naime, samo 2 godine nakon rođenja sv. Terezije u Avili, točnije 1517., Martin Luther započinje svoj pokret reformacije koji dovodi do velikog zapadnog crkvenog raskola, naime odlazak nekad većinskih katoličkih zemalja na sjeveru Europe u protestantizam. Dakako, taj se potres u Crkvi dogodio jer su se kršćani, a osobito pastiri, uspavali, često su bili zabavljeni više svjetovnim brigama nego željom da žive i propovijedaju Evanđelje. Zbog toga se u to vrijeme javljaju i jaki pojedinci koji – neki na pravi, drugi na pogrešan način – žele popraviti to stanje. Sv. Terezija, zajedno sa sv. Ivanom od Križa, sv. Ignacijem Loyolskim, sv. Karlom Boromejskim i drugim velikanima Crkve tu reformu, koju je Crkva trebala, izvode iznutra, dok Luther odlazi iz Crkve i djeluje ubuduće, kao i njegovi sljedbenici, izvan Crkve.
K tome zanimljiva je činjenica da je sv. Terezija Avilska umrla u noći od 4. na 15. listopada 1582. godine, upravo u času kad je papa Grgur XIII. uveo promjenu u kalendaru, oduzimajući 10 dana – naime, poslije četvrtka 4. listopada 1582. slijedio je petak 15. listopada. Danas je ta razlika između gregorijanskog i julijanskog kalendara 13 dana. Ova znakovitost ukazuje također na novost koju označuje u Crkvi obnova koju je započela sv. Terezija. S njom je započelo dakle nešto novo.
Što to znači obnoviti Crkvu iznutra?
To zapravo znači vratiti je njezinom izvoru koji je samo i jedino Isus Krist. A to je moguće učiniti u poznatom diptihu koji izriče staro pravilo: „ORA ET LABORA – moli i radi!“ To je oživotvorila upravo sv. Terezija. Sav njezin svijet bio je Bog. Zato je i mogla reći onu poznatu rečenicu koja ju nekako i karakterizira, a koja glasi: „Solo Dios basta – samo Bog je dovoljan!“ Ona je s Bogom neprestano razgovarala, i to gledajući ga u Isusu Kristu – čovjeku. Kad joj je bilo teško, gledala je Krista na križu i poistovjećivala se s njim; kad joj je bilo lijepo, razmatrala je – štoviše motrila je - Krista proslavljenoga u nebeskoj slavi i bila jedno s njim. To je i naš put. To je mistika, o kojoj je govorio pok. teolog Karl Rahner, naime, da kršćani budućnosti ili će biti mistici ili ih neće biti. Misterij, otajstvo ime je za život vjernika s Bogom i u Bogu. Sveta Terezija taj je misterij „živjeti u Bogu“ živjela „en Hristo – u Kristu“.
K tome, ona je uz kontemplaciju bila silno aktivna, toliko da su je njezine sestre, ali i drugi vjernici s kojima je surađivala – biskupi, razni plemići dobrotvori i drugi – jedva uspijevali, ili bolje reći: nisu uspijevali slijediti. Ona je osnovala velik broj karmelićanskih samostana – neprestano je putovala da utvrdi i organizira život redovnica u Karmelima diljem Španjolske. No, u tišini svoje sobe u samostanu ona je neumorno intelektualno radila, tj. pisala i tako smo dobili velik broj duhovnih knjiga, od kojih su najpoznatije: autobiografsko djelo Knjiga života, knjigu Put k savršenosti, zatim najpoznatije njezino mistično djelo Zamak duše (Unutarnji dvorac), te Knjiga osnutaka.
To očituje njezinu mudrost – o kojoj govori današnje prvo čitanje, i zato je s pravom zadobila naslov „crkvene naučiteljice“. Riječi knjige Mudrosti mogu se u potpunosti primijeniti na sv. Tereziju, to kao da ona govori: „Pomolih se i razbor dobih; zavapih, i primih duh mudrosti. Zavoljeh je više nego žezla i prijestolja, i ništa ne cijenih bogatstvo u usporedbi s njom. Nisam je htjela uspoređivati ni s draguljima, jer je sve zlato pred njom kao malo pijeska, a srebro je prema njoj kao blato. Ljubila sam je više od zdravlja i ljepote, i zavoljela više od svjetlosti, jer njezin sjaj bez prestanka svijetli.“
Patnje sv. Terezije od Isusa bile su više duhovne negoli fizičke naravi. Kad je s 20 godina ušla u karmelski samostan, nije se u potpunosti predavala redovničkom životu i Božjoj ljubavi, nego je najprije svemu pristupala formalistički sve dok jednom prilikom nije pronašla jedan kip teško izranjenog Krista, koji ju je se toliko dojmio da se od tada njezin duhovni život potpuno promijenio. A znala je biti u takvoj muci da je gotovo izgledala danima kao u komi. Ipak, uvijek se pridizala i dalje borila. Možda je to upravo najbolje što ju izriče: ona je neumorni borac. Bila je vrlo snažnog karaktera, čvrste volje i radosna duha. Sama je svoj život doživljavala kao trajnu borbu sa svojim slabostima. Kao što i sv. Pavao, čuli smo, kaže u poslanici: „Duh potpomaže našu nemoć.“ Dakle, moramo biti svi svjesni svoje krhkosti i svojih slabosti. No, usprkos tomu znamo da ćemo, kao i sv. Terezija, pobijediti ako nas vodi Duh Kristov, ako se oslanjamo na onoga koji je „Pobjednik nad smrću“ (Otk ), na našega Gospodina Isusa Krista.
Sv. Terezija od Isusa je u Požegi i zaštitnica klasične gimnazije. Ona, naučiteljica Crkve, ima što reći i mladima naših dana. Mislim da su sve njezine karakteristike, također i ove tri spomenute – naime, da je bila mistik, obnoviteljica i da je znala nositi križ – dobra pouka i poruka i za naše mlade gimnazijalce. Bez Boga – ništa, što bi rekao sluga Božji kard. Franjo Kuharić: „Ako je Bog na prvom mjestu, sve je na svom mjestu; a ako Bog nije na prvom mjestu, ništa nije na svom mjestu.“ I mi moramo neprestano rasti, obnavljati se, i pojedinci i Crkva, za koju je već odavno rečeno: Ecclesia semper reformanda – Crkva se mora uvijek obnavljati! Mladima jedino mislim da se ne sviđa trpljenje, oni s pravom žele sve gledati s nadom, oni su po prirodi optimisti. Ali bila je to i sv. Terezija, i baš zato je znala da i trpljenje ima u ostvarenju tog cilja svoje mjesto. Trpljenje nije cilj, ali je nužno sredstvo.
I kad gledamo danas našu Hrvatsku i kad smo neprestano bombardirani vijestima beznađa i loših prognoza, kad nam se nameće nemoć i pokuša se mlade odvratiti od života u Lijepoj našoj, nudeći im med i mlijeko bilo gdje, samo da to ne bude u Domovini, tada se mi kršćani moramo pobuniti! Također kad nam se sve čini da naša Hrvatska ostane vjekovni rob „crvene“ internacionale, udbaškog podzemlja, kad se manipulira istinom o povijesti i nameće crnilo i crvenilo našoj budućnosti, mi se moramo pobuniti! Kad se kaže da je ovako kako jest najbolje što može biti i kako nema nade, kad se ne dopuštaju promjene na bolje, kad se guši sila slobodarskog i domoljubnog osjećaja u našem narodu i u našoj mladosti, tada se mi kršćani moramo pobuniti!
Sv. Tereziju Avilsku u njeno doba opisao je jedan visoki crkveni dostojanstvenik kao »neposlušnu skitnicu«. Dakle, i ona se bunila. I mi budimo svjesni da vrhunce duhovnog života i sjedinjenje s Bogom, kao cilj svoga života, možemo postići samo ako se borimo na zemlji za ono što je dobro, a pobunimo se protiv laži, nepravdi i zla.
Sveta Terezijo, moli za mlade Požege i našega naroda!
Sveta Terezijo, moli za Požegu i Požešku biskupiju!

 

Sveta Terezijo, moli za naš hrvatski narod! Amen.

 

 
  • AntiquamFidemweb-1.jpg
  • AntiquamFidemweb.jpg

Twitter