Homilija na đakonskom ređenju Maria Šagolja 18.10.2014. Ispis E-mail
Subota, 18 Listopad 2014 14:52
Share

MARIO ŠAGOLJ – ĐAKONSKO REĐENJE, 18.X.2014.

/blagd. Sv. Luke, ev.; Čit.: Dj 6,1-7; 2Tim 4,10-17b; Lk 10,1-9/

Dragi uskoro đakone Mario, dragi roditelji, brate i rodbino našega Maria, dragi rektore kolegija DI u kojem je boravio Mario o. Ivane Macane, dragi profesori i odgojitelji na Jordanovcu, kao i dragi župniče fra Roko i braćo franjevci, dragi generalni vikaru, ekonome i kancelaru naše Sisačke biskupije, dragi članovi našega Kaptola, dragi svećenici, drage časne sestre, poštovana i draga braćo i sestre, župljani župe sv. Josipa Radnika u Galdovu, dragi vjernici!

Okupili smo se u našoj sisačkoj katedrali da bismo sudjelovali na nesvakidašnjem slavlju podjele svetog reda đakonata. K tome, danas Crkva slavi svetog evanđelistu Luku, pisca trećeg evanđelja i Djela apostolskih. Sv. Luka nije bio jedan od dvanaestorice apostola, no bio je pomoćnik svetog apostola Pavla, njegov pratilac na misijskim putovanjima i pisac koji je, kako sam veli na početku Evanđelja, „sve pomno ispitao“ (Lk 1,3). Biblijski znalci vole ovo treće Evanđelje zvati Evanđeljem siromaha jer je sv. Luka osobito zorno i s puno osjećaja opisivao Isusove susrete sa siromasima i bolesnicima. Samo Luka ima Marijino navještenje i njezinu pjesmu „Veliča“ i Isusovo prikazanje u hramu. Zbog posebne pozornosti koju on daje Mariji, svetog Luku nazivaju i Marijinim slikarom, tako da – premda se može reći da je to, da je sv. Luka naslikao prvu ikonu Bogorodice, pobožna legenda – može se ipak reći da je on naslikao svojim perom Marijin lik. Također sv. Luka jedini ima zgode kao što su: Isusovo oživljenje mrtvog mladića iz Naina, oproštenje javnoj grešnici u kući farizeja Šimuna, prispodobu o milosrdnom Samarijancu, susret Isusa s Martom i Marijom u njihovoj kući, prispodobu o neplodnoj smokvi, o izgubljenom sinu, o nepoštenom upravitelju, o bogatašu i Lazaru, ozdravljenje deset gubavca, prispodobu o molitvi farizeja i carinika u hramu, Isusov plač nad Jeruzalemom, sv. Luka jedini ima Kristovo obećanje raja desnom razbojniku na križu, također riječ: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine“ (Lk 23,34) i riječ predanja: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ (ib.,46); jedini Luka pripovijeda o susretu dvojice učenika s uskrsnulim Kristom u Emausu.

Iz Lukina evanđelja čuli smo i današnje Gospodinove riječi: „Žetva je velika, radnika je malo.“ (Lk 10,2). Kad dakle Isus konstatira da je veliko polje rada za njegove suradnike – jer on to govori svojim apostolima i učenicima, koje, njih 72, šalje da propovijedaju Evanđelje – istodobno kaže da je malo radnika, tj. onih koji mu se odazivaju kao njegovi pomoćnici u naviještanju Radosne vijesti. Međutim, Isus ne zdvaja, ne tuguje niti ostaje u nekom pesimističnom stanju zbog toga što se ne odazivaju one koje on poziva, nego kaže učenicima, očito s velikom nadom da se stanje može promijeniti: „Molite da gospodar žetve pošalje radnika u žetvu svoju.“ (ib.) Dakle, molitva će učiniti čuda, ono što izgleda ljudima nemoguće, moguće je Bogu. I doista, on već ima 72 učenika koje šalje „kao ovce među vukove“ (ib.,3) Dakle, Isus je svjestan da svijet u kojem se on nalazi i u koji on želi unijeti svoju poruku, svoje Evanđelje, nije svijet sklon toj Radosnoj vijesti, dapače da je taj svijet toj vijesti protivan, čak i neprijateljski. Jer što su to drugo „vukovi“ u odnosu na „ovce“ nego oni koji im o glavi rade? No, još nešto pokazuje ta slika: on ne šalje svoje da se tim „vukovima“ bore njihovim sredstvima, nego on želi da oni ostanu „ovce“ tj. da budu puni blagosti, poniznosti, krotkosti, ali da budu uporni i da se ne prestraše. Naprotiv, oni trebaju – bez oslonjenosti na imetak (jer ne treba im „ni kesa ni torba“) – ustrajati naviještati svima „mir“  (ib.,5), tj. „kraljevstvo Božje“ (ib.,9).

Gospodin očito najavljuje nevolje i patnje koje će njegovi učenici morati podnositi za njegovo ime i zbog naviještanja Evanđelja. Bilo je tako kroz svu povijest Crkve, tako je i danas. No, pravi se Isusovi učenici toga ne boje, znaju da uvijek puše protivan vjetar, ali i da se usprkos tome Kristova lađa kreće naprijed.

Djela apostolska, koja je također napisao sv. Luka, govore o djelovanju prve Crkve i u 6. poglavlju izvješćuju o ustanovi i ređenju prvih sedam đakona. Očito je da je Crkva brzo rasla – samo na Pedesetnicu apostolima se pridružilo 3 tisuće novokrštenika – pa su se povećavale i obveze tako da su dvanaestorica trebala pomoć i našli su ih u sedmorici „muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti“ (Dj 6,3). U to prvo vrijeme posao je đakona, na koje su apostoli položili ruke, bio da se brinu za udovice i da služe kod stolova. Danas bismo taj posao nazvali karitativnom djelatnošću, to je briga Crkve za siromahe. Apostoli rekoše: „Nije pravo da mi napustimo Riječ Božju da bismo služili kod stolova.“ (ib.,2). Doista, đakone su postavili u red „služenja“ (diakonia), a oni su se „posvetili molitvi i posluživanju Riječi“ (ib.,4).

Ovdje treba zapaziti dvoje: prvo, služenje i posluživanje, briga za siromahe i udovice – temeljna je briga kršćana od početka, i ona je dobila i svoje institucionalno mjesto u Crkvi; te drugo, đakoni su bili uz apostole, oni su prvi ustanovljeni, prije od prezbitera, da budu na pomoć apostolima, tj. danas biskupima. Biskupi su tijekom povijesti Crkve trebali pomoć đakona na poseban način u liturgiji, tako da đakoni oduvijek naviještaju Evanđelje, dapače i da propovijedaju, te dijele sakramente krštenja i Euharistije, prisustvuju i sklapanju sakramenta ženidbe. To sve čine u ime apostola odnosno biskupa. No, kako je đakonat prvi stupanj svetoga reda, to i biskupi i prezbiteri trebaju biti svjesni da su najprije primili red diakonije tj. služenja te da nikada ne odgovaraju do kraja zadaćama svoje službe ako zanemare to temeljno i prvo poslanje svetoga reda.

Zanimljivo je primijetiti također da je prvi đakon po imenu Stjepan, za koga sv. Luka izričito napominje da je bio „muž pun vjere i Duha Svetoga“ (ib.,5). On je prvi mučenik za Gospodina, prvi koji je od njegovih učenika prolio svoju krv za Isusa. Tako đakonsko služenje već na samom svojem početku biva u Crkvi i znak osporavan, odnosno služba svjedočenja koja je povezana s trpljenjem pa čak i s davanjem života, na što na neki način treba biti spreman svaki đakon Kristove Crkve.

U poslanici Timoteju, koji dio smo poslušali, sv. Pavao svom učeniku Timoteju pripovijeda što mu se sve događa. Tako kaže da su ga svi napustili, ali dodaje: „Luka je jedini sa mnom“ (2Tim 4,11). Luka je očito bio privržen svetom Pavlu, bio mu je ljudski i prijateljski vjeran, i uz njega kada su ga svi drugi ostavili. Rekao bih, kao što đakon treba biti uz svoga biskupa. Zapravo ta Lukina blizina poticaj je svima nama da u teškoćama budemo jedni uz druge, da ostanemo zajedno i kad je to najteže i kad prijeti pogibelj, upravo tada jer to je pravi stav kršćanina.

Sakrament svetoga reda, u prvom stupnju, u đakonatu Tebi se, Mario, daje kao prva stepenica na putu prema prezbiterskom tj. svećeničkom služenju. Taj đakonat nije trajni nego u vidu priprave za prezbiterat. Baš zato shvati koliki Ti se dar daje, budi Bogu zahvalan na njemu i u svim prilikama i neprilikama života ostani vjeran onoj milosti koju Ti je Gospodin iskazao. To je izabranje, to je njegov pogled koji se zaustavio na Tebi, to je njegovo povjerenje i njegov posao koji dijeli od sada s Tobom. Mi smo poslanici Božji, u smislu da smo nositelji i Božjega poslanja i da obavljamo Božji posao. Neka Te to ispunja cijeli život, bez obzira na drugi stupanj svetoga reda koji ćeš, nadamo se sljedeće godine primiti, bez obzira na sve odgovornosti i različita mjesta djelovanja i služenja koja Ti se povjere. Uvijek je to isto služenje, uvijek isti „posao“: biti na raspolaganju ljudima da im navijestimo Boga, da ih dovedemo k Bogu, da im pomognemo da žive s Bogom i u Bogu, da budu ispunjeni ne samo u svojem tjelesnom nego prije svega u svojem duhovnom životu, bez kojega čovjek nije potpun ni sretan.

Dakako, to pretpostavlja i zahtijeva mnoge žrtve. Već sam rekao da je đakonat, kao i prezbiterat, ali i svako kršćansko poslanje povezano sa žrtvom, s mučeništvom. Prvi je đakon Stjepan bio prvi mučenik Kristov, ta Krist je poslao svoje učenike u svijet „kao ovce među vukove“ (Lk 10,3).

Mi smo proslavili ove godine završetak Godine hrvatskih mučenika u Sisačkoj biskupiji. Dvadeset dvojica svećenika i jedan bogoslov bili su tijekom ili poslije Drugog svjetskog rata ubijeni s područja ili na području sadašnje naše Biskupije. K tome u Domovinskom ratu ubijen je jedan i teško ranjen još jedan svećenik.

Citirat ću jednog svećenika koji je zadovoljan svojim zvanjem u 82.godini života, premda je u vojnom pritvoru nakon 72 dana samice osuđen na 6 godina robije kao „državni neprijatelj“, samo zato što je rekao da zagrebački nadbiskup Stepinac nevin i nepravedno osuđen, također jer je tvrdio da su prijelaz pravoslavaca u katoličku vjeru svećenici provodili na njihovu molbu da ih spase, zatim jer je prosvjedovao što mu je oficir psovao Boga rekavši da bi za Boga i život dao, a niječno odgovorio da to ne bi učinio za socijalizam, te da postoje različite teorije je li maršal Hrvat ili ne, kao i na kraju da će se taj politički sustav kad-tad promijeniti. Zbog namještene optužbe osuđen je tijekom zatvora na 18-mjesečnu samicu, tijekom koje je sto dana noćio na daskama samo s jednim pokrivačem i pola kg kruha dnevno u prostoriji bez grijanja. A kad su ga tijekom tog mučenja pitali zašto ne napusti svećeničko zvanje i bude pomilovan, on je uzastopno odgovarao: o tome uopće ne razmišljam. Dakle, on sada u starosti kaže: „Najvažnije je u svakome zvanju, a posebice iz moje životne situacije i motrišta – u svećeničkome i redovničkome, ostati vjeran i dosljedan. Dakle, nema tih primamljivih ovozemaljskih ponuda ili nepovoljnih okolnosti koje mogu opravdati izdaju poslanja, kojega nam je sam Bog u svojem promislu namijenio.“ (v. Čutura (ur.), Kako je lijepo biti svećenik. Svjedočanstva radosti i nade, GK, Zagreb 2010., str. 79).

Obredi ređenja su veoma znakoviti: bitni je čin - polaganje biskupovih ruku na glavu ređenika. Taj čin označuje od davnine predanje Duha Svetoga. Biskup se u šutnji moli, a moli se s njime i cijela zajednica. Duh Sveti ispunja ređenika da bi ga osposobio za služenje koje mu Crkva povjerava.

Zatim tu je – predavanje Evanđelistara što znači da će đakon imati ovlast naviještati i tumačiti Božju Riječ. Zanimljivo je poslušati riječi koje taj čin prate: što čitaš, vjeruj; što vjeruješ, živi; što živiš, to i druge uči.

Oblačenje štole na jedno rame i odijevanje dalmatike – misno su ruho namijenjeno đakonu. Njemu ne pripada svećenička štola, preko oba ramena, nego samo na jedno – kao da to želi reći da nema punu ovlast svetog reda, a ni misno ruho nije misnica nego nekako skraćeno. Jest misno, ali ipak nije misnikovo. Tako i đakon, posebno koji ide prema svećeništvu, treba znati da služi u liturgiji Božjem narodu, ali ne može predvoditi Euharistiju.

Neka nas sve, braćo i sestre, ispuni radost zbog posebnog Božjeg dara kojim Gospodin danas dariva našeg Maria. Mi smo svjedoci tog velikog milosnog darivanja i nutarnje promjene koju izvodi Duh Sveti.

Zazovimo bl. Alojzija Stepinca, bl. Miroslava Bulešića, sv. Nikolu Tavelića i sv. Marka Križevčanina, blažene Drinske mučenice i tolike svećenike, časne sestre, bogoslove i vjernike laike mučenike i žrtve nasilja samo zato što su bili vjerni svome zvanju i Božjem poslanju.

Svi sveti hrvatski mučenici, molite za Maria i za sve naše kandidate za svećeništvo!

Sveti Luka evanđelista, na Tvoj blagdan molimo Te zagovaraj za našeg novog suradnika i navjestitelja Evanđelja i za sve koji imaju udjela u crkvenom naviještanju Radosne vijesti!

Gospodine, molimo Te da budemo vjerni, da budemo uvijek Tvoji i da služimo svojoj braći i sestrama da Tebe slijede. Amen.

 
  • AntiquamFidemweb-1.jpg
  • AntiquamFidemweb.jpg

Twitter