Homilija na proslavi uvođenja vlč. Mladena Vuka u službu upravitelja župe Odra (29. kolovoza 2010.) Ispis E-mail
Nedjelja, 29 Kolovoz 2010 00:00
Share

Mons. dr. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na proslavi uvođenja vlč. Mladena Vuka u službu upravitelja župe Odra Sisačka
nedjelja, 29. kolovoza 2010.
Župa svetog Antuna u Odri Sisačkoj

Draga braćo i sestre!

Riječ Božja ove 22. nedjelje kroz crkvenu godinu govori nam o poniznosti. Čovjek treba u svom životu i u svom djelovanju biti ponizan, krotak i tada će biti prihvaćeniji od drugih, više negoli onaj koji darove dijeli, kaže prvo čitanje. „Što si veći, to se većma ponizi“ - kaže Sirah, jer tada čovjek nalazi milost u Gospodina.

Poniznost o kojoj govori ova mudrosna Knjiga Sirahova, kao i Isusovo evanđelje, koji, čuli smo kaže: „Tko se uzvisuje biti će ponižen, a tko se ponizuje biti će uzvišen“ - nisu riječi koje bi nas pozivale da se odreknemo sebe, da živimo ne priznajući niti svoje darove i da zapravo sami sebe ponižavamo. Poniznost i ponižavanje nije isto. Poniznost je zapravo priznanje istine o sebi, to što jesmo, to priznati, to zapravo spoznati nije lako, jer često slušamo od drugih i mnogo se obaziremo često na to što će drugi reći. Pa i sam Isus, sjećate se, pitao je svoje apostole: „Što kažu ljudi, tko sam ja?“

Ali premda moramo uvažavati to što drugi o nama govore, posebno mi u Crkvi koji želimo nekako djelovati na ovo društvo, želimo ga mijenjati, jer to je naše poslanje, i važno nam je kako nas se percipira, međutim, to ipak nije ono najvažnije, ono bitno.

Kao što je rekao sveti Ivan Vianney, zaštitnik župnika, kome je bila posvećena i prošla svećenička godina: „Nije važno ono što drugi govore o meni, nije važno niti što ja sam o sebi mislim, nego jedino je važno ono što Bog zna o meni.“

Stajati u svojoj istini, znači prihvaćati ono što Bog o meni zna, ono što On o meni misli. On me poznaje, i zna moje i svijetle i sjenovite strane, zna i ono što su Njegovi darovi i što je moguće razviti, ali poznaje i slabosti naše. Međutim, Bog nas uvijek tako gleda kao što majka gleda sina, kao što roditelji gledaju svoju djecu - s ljubavlju, jer želi da od nas bude nešto lijepo, a to da mi priznajemo da smo djeca, djeca Božja, evo, to je ta poniznost, to je ta malenost na koju smo pozvani.

Ako smo veliki, ako sebe napuhujemo, onda u toj oholosti ne vidimo Boga koji je velik, nego ako priznajemo svoju malenost, ako znamo da je naša istina da o Njemu ovisimo, da sami sebi nismo dosta, da ne možemo svojim silama sve, nego da trebamo Božji blagoslov, da trebamo Njegovu pomoć, da trebamo i pomoć svojih bližnjih, evo tada je to - istina i u toj istini Bog će nam dati svoju milost i tada ćemo ići putem razboritosti, kako veli Knjiga Sirahova.

Čitanje iz Poslanice Hebrejima govori o tome kako su i Židovi, dakle Hebreji koji su prihvatili Isusa Krista, imali napast da se vrate u stari Savez, Mojsijev, a ne da prihvaćaju Isusov Savez, jer to je jedan novi život, jedna novost koju je Isus donio. Zato ih mora sveti pisac Poslanice ohrabrivati: „Niste vi pristupili Savezu koji je bio na Sinaju, gdje je bila grmljavina, gdje su oci željeli da ne slušaju Božju riječ, nego vi ste pristupili gradu Boga živoga, nebeskom Jeruzalemu, dapače, Crkvi prvorođenaca, i samom posredniku novoga Saveza - Isusu.“

Evo, Njega gledati, to je i nama najvažnije. I mi znamo da je zapravo s Isusom došao novi svijet, novi Savez i mi smo dionici te milosti, te novosti, te radosti, koju nam je Isus darovao da živimo novim životom, da taj Savez bude savršeniji negoli što je bio onaj starozavjetni, Mojsijev, jer je ono bilo zapravo vrijeme straha, gdje se pred Bogom čovjek u drhtanju pojavljivao moleći Ga da mu se smiluje, a po Isusu Kristu mi znamo da je u Njegovoj krvi sklopljen novi, neprolazni, trajni Savez koji ne zahtijeva od nas više strah i drhtanje, nego - ljubav.

Ljubav i zajedništvo.

O tom zajedništvu govori Isus i u prispodobi prigodom posjeta jednom farizejskom prvaku. Evo to je zajedništvo kod stola, to je česta slika i nebeskog zajedništva. Isus govori više puta da će sjesti sa svojim prijateljima za nebeski stol, da će to biti nebeska gozba, radost vječnosti u Očevu domu, a slika te večere, radosti i toga zajedništva ovdje na zemlji je upravo - oko euharistijskog stola, ovdje u Crkvi gdje se okupljamo oko stola Božje riječi i oko stola euharistije gdje nas sam Gospodin uskrsnuli svojim tijelom i krvlju hrani.

To je ta svadba na koju smo svi pozvani, međutim, kaže Isus: Ne gurajte se da zauzmete prva mjesta, nego radije sjednite na zadnja, pa će vam biti čast kada vas domaćin pozove da sjednete naprijed.

Mi često mislimo ljudskim, zemaljskim razmišljanjima o tomu, kako su to i apostoli činili, čak i na dan Uzašašća kada su pitali Gospodina: „Tko će biti prvi u Tvom kraljevstvu? Smijemo li mi sjesti Tebi zdesna i slijeva?“ Htjeli su se nekako natjecati za neke položaje, za neke zemaljske prednosti, povlastice, privilegije, a Gospodin zna da je već najveći privilegij zapravo - biti s Njime, i ne treba međusobnog natjecanja, međusobnog suparništva.

Svi smo mi pred Bogom jednaki, svi smo mi Njegova djeca i zato smo međusobno braća i sestre i prijatelji.

I na toj gozbi, na gozbi Božje ljubavi, na euharistiji, mi se učimo poštivati svakog čovjeka, učimo se osobito osjetljivosti za siromahe, da ne izostavimo one koji su u većoj potrebi, koji su oko nas potrebni naše ljubavi jer su ili osamljeni ili bolesni ili siromašni. Isus kaže domaćinu da kada priređuje gozbu, da ne poziva onih koji bi mu mogli uzvratiti, jer je bolje ako učini dobro onima koji mu ne mogu uzvratiti budući da će mu tada uzvratiti sam Gospodin.

A zar nije to baš euharistijska gozba, nije li to taj stol za kojeg mi dolazimo, ne zato što nam se tu može uzvratiti, nego Bog nam dariva samoga sebe badava, i to nas uči da i mi možemo jedni druge darivati i da smo pozvani na to da ne mislimo po onoj logici – „Dajem, koliko ti meni daš. Hoću, ako i ti meni uzvratiš. Biti ću ti prijatelj, ako si i ti meni.“ - nego da se učimo bezuvjetnoj ljubavi i bezuvjetnom darivanju znajući da smo već obdareni, pa onda nam ne treba veća milost negoli što je - ljubav Božja.

Upravo to zajedništvo promiče župa. Župa je osnovna zajednica u crkvenoj strukturi i to od starine, i zato je važno da postoje župne zajednice, koje su teritorijalne, jer premda mi danas živimo u internetskoj civilizaciji gdje se nekako ljudi povezuju i s kontinenta na kontinent, ipak zajedno žive na jednom prostoru i tu se najbolje poznaju i tu su upućeni da ako su kršćani, to svoje kršćanstvo i tu svoju vjeru žive u jednoj zajednici. Zato se utvrđuju i župe, zato je osnovana i vaša župa, najprije kao kvazi-župa, a od danas i kao samostalna župa.

Ona je možda manja župa, ali je zato lijepa, možete se svi međusobno poznavati, tu ima sada po novoj odredbi granica pet naselja, pa evo u njima ćete se okupljati i to predvođeni vašim novim župnikom. On je znak jedinstva, da vas sve povezuje, da se svi s njime zajedno uputite putem svog kršćanskog života. On će organizirati i euharistijska slavlja i slavlja sakramenata i poučavati će djecu i mlade, pripremati za sakramente, on će biti s vama i u radosti krštenja djece i u žalosti kada budu sprovodi. On će se moliti za vas.

A vi budite njemu suradnici. Danas, u ovom društvu nije moguće, kao što je to možda bilo prije, da župnik samo zapovijeda i onda ga svi slušaju. Sigurno, on je najodgovorniji, ali mu je zapravo potreban, osobito jedan krug suradnika, a na neki način su to svi župljani koji trebaju biti na raspolaganju župniku, da pod njegovim vodstvom i oni sami predlažu, a onda i provode, osobito u vijećima, ali i drugim zajednicama koje su potrebne - zajednice mladih, zajednice obitelji, pjevački zborovi, molitvene zajednice, caritas, sve su to važne zajednice - onda su kao dijelovi, kako se to već izrazio i papa Benedikt XVI. u jednoj svojoj knjizi kao kardinal Ratzinger - da župa treba biti „zajednica zajednica“. Dakle, u pluralu, dakle to je jedna zajednica, ali ima još mnogo zajednica u njoj koje se međusobno povezuju i sve su one župa, ali svaka pridonosi pojedinačnom životu i jednom aspektu djelovanja i napretka ukupne župne zajednice.

Želim vam od srca da to živite, da budete svjesni, radosni što ste u župnoj zajednici, da gradite svoju Crkvu, izgrađujete, prije svega u ljubavi, svoje odnose i svoju aktivnost na duhovnom području. Imate dva bogoslova, to je lijepo i, ako Bog da, sljedeće godine imat ćete mladu misu, pa onda opet sljedeće godine. Evo Janka i Damira. Molite se za njih i za duhovna zvanja. Vi premda još niste bili župa, već ste imali dva bogoslova, pa neka to bude među prvim radostima radost proslave mladih misa u vašoj župi. Neka to bude i početak, daj Bože, da svake godine bude u vašoj maloj župi, koja će vjerojatno i rasti jer je prigradska župa Sisku, novih zvanja.

Molite se za nas svećenike, molite se za duhovna zvanja da se odlučuju mladi poći u crkvenu službu, služiti svojim bližnjima, služiti zajednici vjernika, jer je to potrebno, ali dakako u ispravnoj nakani i u onom ozračju Duha Svetoga koje nam je potrebno da bismo u poniznosti, ne u nadmetanju, nego u služenju izgrađivali Crkvu Božju.

Neka bude blagoslovljen ovaj početak, neka ga Gospodin svojom milošću zalije, kao što je i uoči ove nedjelje pala obilna kiša, a ipak je danas granulo lijepo sunce, neka tako Božja milost zalije i ovo naše djelo i Gospodin blagoslovi ovaj početak. Svaki je početak po sebi, kažu, težak, ali je početak i - zanimljiv, jer ima uvijek nekih novih mogućnosti i zato se tome radujemo.

I ja se radujem s vama. Neka i vaš župnik Mladen vas vodi u takvom ozračju ljubavi i zajedništva, na izgradnju svima vama, na izgradnju Crkve, na izgradnju vaše župe. Amen.

Ispovjedimo svoju vjeru - Vjerujem …

 

Twitter