Homilija na 15. godišnjici smrti Franje Tuđmana Ispis E-mail
Četvrtak, 11 Prosinac 2014 09:00
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi za Franju Tuđmana - 15. godišnjica smrti

Crkva Sv. Mati Slobode, Zagreb, 10. prosinca 2014.

Poštovana i draga gospođo Ankice Tuđman, poštovani članovi obitelji Tuđman, dragi hrvatski generali i svi hrvatski branitelji, ratni invalidi, članovi obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, gospodo političari – g. Karamarko sa suradnicima, dragi prijatelji i poštovatelji pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, braćo i sestre!

Danas smo u ovoj crkvi Svete Mati Slobode okupljeni na misu zadušnicu za predsjednika Franju Tuđmana o 15. obljetnici njegove smrti. Molimo mu od Gospodina, koji mu je darovao život i dao mu važnu zadaću da je ispuni na zemlji te ga pozvao k sebi, da ga nagradi za sve dobro što je učinio i prema svojoj supruzi, djeci i svojoj obitelji, a osobito prema čitavom našem hrvatskom narodu, za koji je živio, trpio i borio se čitav život. Mislim da je simbolično i to što smo se na ovu spomen-misu sabrali upravo u ovoj crkvi, koja nosi naslov „Mati Slobode“ kao drugo ime za Mariju po kojoj je došao Spasitelj, koji nam je svima donio pravu, nutarnju slobodu, a mi smo kao narod izborili svoju slobodu upravo pod vodstvom Franje Tuđmana, za koga se danas ovdje molimo. Ovdje je također na jednom mjestu popis svih koji su poginuli za Hrvatsku u Domovinskom ratu te i na taj način izričemo da je i predsjednik Franjo zajedno s njima dao život svoj za Domovinu.

Prorok Izaija govori nam u prvom čitanju koja je uloga Božja u ljudskim povijesnim zbivanjima: „Gospodin je Bog vječni, krajeva zemaljskih stvoritelj. On se ne umara, ne sustaje, i um je njegov neizmjerljiv. Umornome snagu daje, jača nemoćnoga. Mladići se more i malakšu, iznemogli, momci posrću. Al' onima što se u Gospodina uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se.“ (Iz 40,25-31) Doista, tko je taj koji daje čovjeku da – premda je umoran i nemoćan – posjeduje jakost i ne umara se? Dok se čak i mladići more i posrću, onome koji se u Gospodina uzda „snaga se obnavlja“. Izaija to kaže u slici: „oni trče i ne sustaju, hode i ne more se“.

Volim razmišljati o predsjedniku Tuđmanu stavljajući ga uz bok s kardinalom Kuharićem. Dva Franje, dva diva: Tuđman kao politički vođa hrvatskoga naroda, a Kuharić kao duhovni vođa vjernika u hrvatskom narodu. Nisu slučajno njihove biste u svečanom atriju Hrvatskoga sabora.

U obimnom „Osobnom dnevniku“ Franje Tuđmana u tri sveska (VL 2011.) jedno od najčešćih imena brojnih ljudi s kojima se susretao i koje spominje ime je Franje Kuharića, koga on još zove i „Imenjak, Imenjaković, Prvostolnik i Stožernički“ – ukupno čak 124 puta (46+52+26). A radi se o razdoblju od 1973. do 1989. godine, dakle u vremenu prije demokratskih promjena u našoj zemlji. I ne samo da predsjednik Tuđman spominje kardinala Kuharića čije je tekstove i propovijedi rado čitao, nego i piše da ga je posjećivao, da su često razgovarali, da su surađivali. Kaže na jednom mjestu: „treba pitati  Imenjaka!“, a ima čestu bilješku: „bio kod Imenjaka“ i sl. Slobodno se može reći da je između dva Franje postojalo prijateljstvo koje je sve više raslo, a povezivala ih je zajednička želja da hrvatski narod konačno bude slobodan. To svjedoči i supruga Ankica u knjizi „Moj život s Francekom“ (VL 2006.), koja je i sama često posjećivala Kardinala i prenosila mu poruke svoga supruga i obratno, prenosila Kardinalove poruke suprugu Franji. Na poseban je način to bilo važno kada je Tuđman više puta bio u u zatvoru zbog svojih stavova o pravu hrvatskoga naroda na samostalnu državu. I ta se samostalna država ostvarila pod vodstvom predsjednika Tuđmana – što je kardinal Kuharić nazvao Božjim čudom. Sjećam se, to sam čuo iz kardinalovih usta, kada je rekao da je Hrvatska doživjela tri čuda: prvo je bilo da smo se obranili, a nismo imali čime – čak su nam i zabranili da se branimo; drugo je čudo bilo da je Hrvatska postala ponovno samostalna država – jer sve su sile bile protiv; i treće je čudo bilo, kako je govorio Kardinal, što su nas priznale i one države koje nas nisu željele. Dakle, tko je učinio ta čudesa? Bog! Jedini je Bog autor djela koja se čine nemoguća i zato ih mi, kada se ipak dogode, nazivamo čudesima. No, Bog uvijek uzme neke pojedince i događaje, usmjeri njihove sile i okolna zbivanja tako da se njegovo djelo, izgledalo ono ne znam kako nemoguće, ostvari. Tako je bez sumnje i Franjo Tuđman bio izabranik Božji, Božje oruđe po kojem je Bog nama Hrvatima darovao slobodu, samostalnu državu i konačno ispunjenje vjekovnog sna, da živimo u samostalnoj domovini, kao svoji na svome, bez tuđih gospodara. To čudo ostvario je Bog po prvom predsjedniku i vrhovniku Franji Tuđmanu, to je čudo bilo moguće uz suradnju tolikih branitelja i hrabrih ljudi koji su svoj život i zdravlje spremni stavili na raspolaganje za to djelo, to se čudo ostvarilo zbog jedinstva čitavoga naroda koji je stajao sa svojim predsjednikom u istoj želji i istom naporu. Bili smo svi tada kao jedan. I oni koji su okruživali Predsjednika, političari, zatim intelektualci, profesori, liječnici, odvjetnici, radnici i seljaci, i naši branitelji na linijama obrane Domovine, i njihove žene i majke s krunicom u ruci i  s molitvom na usnama, sinovi i kćeri branitelja u htjenju da se izbori sloboda i pokaže pravo lice našega naroda, toliki mladi i stari – svi smo bili jedno.

Mislim da je to potrebno danas istaknuti jer smo nakon smrti prvog, i mogu reći citirajući akademika Josipa Pečarića – do sada i jedinog pravog hrvatskog predsjednika, svjedoci neprestanog rastakanja onoga što je njemu bilo na srcu kao najveća svetinja – a to je hrvatska domovina. Zašto kažem da je predsjednik Tuđman bio ne samo prvi nego i jedini pravi hrvatski predsjednik? Jer on je volio svoj narod, živio je za njega i za njegovu slobodu. Označio sam u njegovu dnevniku, na Uskrs 15. travnja 1976. riječi koje je zapisao Franjo Tuđman, nakon što je pročitao uskrsnu poruku nadbiskupa Franje Kuharića pod naslovom „Trinaest stoljeća uskrsne nade“. On je zapisao, zapravo uskliknuo: „O puče moj, kad će te tvoja uskršnja nada izbaviti križnih muka!“ (I, str.257) Tako je on osjećao muke svoga naroda svojima jer je bio jedno sa svojim narodom, želeći mu konačnu slobodu i mir poslije toliko trpljenja.

Gđa Zdravka Bušić, šefica kabineta predsjednika Franje Tuđmana, izjavila je o pokojnom Predsjedniku ovo:

„Ja nikad nisam vidjela čovjeka da je toliko, toliko mnogo puta bio suznih očiju. Skoro uvijek. Imala sam osjećaj, dok je bio rat, da je on vječito imao pune oči suza. Jednostavno kao da je to bilo jedno stanje… on je imao tu silnu empatiju i osjećao je za svakog izgubljenog čovjeka, ratnika, onu ženu patnicu, izbjeglicu…“ (film "Sasvim nepoznati Tuđman" redatelja Miljenka Manjkasa; VL 18.11.2014.).

Ovako je predsjednik Tuđman mogao reagirati jedino zato jer je volio svoj narod! Sjećamo se svi kako je predsjednik zaplakao od ganuća poslije prvih demokratskih izbora, kad je 30. svibnja 1990. bio uzdignut hrvatski barjak bez zvijezde, a s hrvatskim grbom, na Trgu sv. Marka pred Hrvatskim saborom!

Moram reći i ovo: predsjednik Franjo Tuđman nije bio samo član obitelji Tuđman, nije bio ni samo predsjednik stranke HDZ-a, on je prije svega bio predsjednik države Republike Hrvatske. Kako onda već od 2000. godine gledamo kako njegovu godišnjicu obilježavaju samo njegova obitelj i njegova stranka, a ne i država Hrvatska? To nalaže minimum pristojnosti, a da ne govorimo i državnog protokola, da njegovu godišnjicu smrti organizira država i da na njoj bude nazočan njegov nasljednik ili nasljednica. Dok se to ne uvede kao obvezna dužnost države, neće biti Hrvatskoj ni sreće ni napretka! I dok se na svim državnim blagdanima bude zaobilazio njegov grob od njegovih nasljednika, hrvatski narod ne može takve predsjednike zvati hrvatskim predsjednicima, pa birao ih ne znam tko i  s ne znam kojom većinom! (U to imamo pravo i sumnjati.) Tu sramotu se već jednom mora ispraviti jer tako nešto ne postoji ni u jednoj normalnoj demokratskoj državi svijeta.

Također nije moguće ni u jednoj normalnoj državi svijeta da se predsjednik stidi svoj narod zvati imenom, da mu se nikada ne obraća, kao što je to uvijek činio predsjednik Tuđman riječima: Dragi Hrvati i Hrvatice, nego stidljivo sve nas adresiraju kao bezimene građane i građanke! Zamislite, kada bismo mi u Crkvi to usvojili, morali bismo mijenjati svoje najljepše pjesme, kao npr. pjesmu koju je volio i sveti Papa Ivan Pavao II. „Zdravo Djevo“ – u kojoj kličemo Mariji: „Kraljice Hrvata!“ Zar bismo trebali pjevati: Zdravo Djevo, kraljice građana i građanki…? Besmisleno!

Čuli smo u Evanđelju što nam poručuje Isus: »Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.« (Mt 11,28-30)

Molimo duši velikog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana mir i odmor od njegovih napora u krilu Oca nebeskoga! Jer on je nosio breme života i odgovornost svoje dužnosti velikom ljubavlju prema svome hrvatskom narodu, treba zbog toga doživjeti i na zemlji priznanje i na nebu slatkoću i odmor vječnog Božjeg života kao nagradu za svoja djela.

Slušao sam danas na radiju vijest da je 15. godišnjica smrti predsjednika Tuđmana. Režimski mediji kažu prvo negativne ocijene a onda spomenu i nešto pozitivno, ali manipuliraju čak i predsjednikovim izjavama jer naveli su njegove proročke riječi, kad se vratio iz Amerike: „Nećemo dopustiti … onima koji sve čine protiv hrvatske neovisnosti…“, a pri tome su izostavili prvi dio te rečenice u kojoj on kaže: „Nećemo dopustiti tim jugokomunističkim ostacima …“ Kontrolirani mediji ističu da je on bio antifašist, ali prešućuju da se borio i protiv Jugoslavije i protiv komunizma! Znao je on da su Hrvatima upravo te dvije opcije nanijele kroz povijest najviše zla i zato je bio žestoko protiv njih!

Henry Kissinger rekao je predsjedniku Tuđmanu: „Gospodine Predsjedniče, kao i svi veliki ljudi, za života nećete dočekati pravilnu interpretaciju zasluga za svoj narod. To će učiniti tek buduća pokoljenja. Ali vjerujte mi, učinit će! Vi ćete biti velik čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kada ocjene budu donesene hladnom glavom.“ I mi vjerujemo da dolazi vrijeme kada će svi normalni Hrvati i hrvatski građani priznati tu istinu i odati prvom i jedinom predsjedniku dostojno poštovanje i učiti se od njega voljeti, braniti i graditi svoju Domovinu.

Molimo Gospodina za pokojnog predsjednika Franju Tuđmana, za našu domovinu Hrvatsku i za njezinu budućnost. Amen.

 

Twitter