Homilija na središnjem ekumenskom slavlju 25.01.2015. Ispis E-mail
Ponedjeljak, 26 Siječanj 2015 09:01
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na središnjem ekumenskom slavlju

Sisačka katedrala, 25. siječnja 2015.

 

(Jon 3, 1-5.10; 1Kor 7, 29-31; Iv 4,1-42)

Poštovani i dragi mitropolite zagrebačko-ljubljanski o. Porfirije, poštovani parosi sisački o. Veseline i o. Petre, poštovana pastorice Evangeličke crkve u Kutini gđa Elina, draga braćo svećenici, braćo i sestre u vjeri!

Danas imamo osobitu radost da smo se na posljednji dan Molitvene osmine za jedinstvo kršćana svi mi okupili u našoj sisačkoj katedrali: episkop i parosi SPC-a, evangelička pastorica, katolički svećenici i biskup, te vjerni Božji narod. Premda ne možemo još uvijek slaviti zajedno Euharistiju, možemo izraziti jedni drugima poštovanje i bratsku ljubav i zajedno moliti dragoga Boga, Oca živih i mrtvih, Sina njegova Isusa Krista, našega Gospodina, i Duha Svetoga životvorca, da nas usliši u nastojanju da učinimo ono najviše što je do nas da se svi kršćani osjećaju međusobno braća i sestre, da nestane podjela u našim dušama, da se Božja milost razlije u našim srcima i da premda malim koracima koračamo prema cilju koji je naš Gospodin postavio pred svoje učenike, a to je da svi koji u njega vjeruju – budu jedno.

Zapravo je i to i cilj i sredstvo jer on je rekao da će tako svijet vjerovati u njega, tj. da ga je Bog Otac poslao.

Radost naše današnje mise i molitve za jedinstvo kršćana sastoji se u tome što mi, otac Episkop i ja, ali mogu reći i predstavnici drugih kršćanskih crkvi i zajednica, već jesmo braća i sestre, već jesmo prijatelji koji se uvažavamo i poštujemo, koji jedni druge cijenimo i želimo oživotvoriti upravo Kristovu želju i zapovijed da gradimo jedinstvo Božje Crkve.

Naime, kad čovjek zna – pa bio on ne znam na kako važnoj službi za druge, za svoju zajednicu – da je on zamjenjiv, da on nije bitan i da ne ovisi Božje djelo o njemu koliko o Bogu, tada je ponizan i prihvaća druge, prihvaća i promjene koje Bog pokreće u svojoj Crkvi, prihvaća da se mijenja i shvaćanje službi i prvenstva u Crkvi – jer Gospodin naš je rekao da su prvi oni koji su posljednji, i da su najveći oni koji su najmanji i koji svima služe! U tom smislu „hijerarhija“ – što znači „sveta vlast“ – u Crkvi treba postati „hijerodulia“ – tj. sveto služenje.

Meni je bilo simpatično čuti ono što je o. Porfirije rekao, nedavno sam ga čuo,  kako on nije bio sretan kad je imenovan i zaređen za biskupa – nadao se ostati u svome manastiru, tu je bio njegov svijet i nije želio drugo. Jučer sam razgovarao s novim krčkim biskupom fra Ivicom Petanjkom koji mi je također rekao kako mu je bilo teško kad mu je Nuncij priopćio Papino imenovanje te da je želio izmaknuti, a i ja se sjećam svoje muke i želje da me mimoiđe ta služba biskupa. Nismo mi važni, važan je samo Isus Krist, on je spasitelj, nismo mi. On je naš Gospodin, on je umro za nas, on je prvi i posljednji, alfa i omega, početak i svršetak. Njemu svi živimo i on u svima nama djeluje, bilo što nam on povjeri, kakvu god nam službu dade

No, ono što smo primili, to moramo vjerno i strpljivo nositi. I moramo biti spremni na trpljenje, na nerazumijevanje, na podmetanja i poniženja, ali nismo mi važni, neka nas svijet ne razumije, glavno da izvršimo ono što Gospodin želi. Ta i njega su progonili, a – nije sluga veći od gospodara, zar ne!

U središtu je naše molitve i naših razmišljanja ove godine je Isusova riječ Samaritanki: „Daj mi piti!“ (Iv 4,7)

Čuli smo odlomak iz Evanđelja po Ivanu, gdje se opisuje susret Isusa sa ženom Samarijankom. Bilo je podne, žega i Isus žedan sjedi na Jakovljevu zdencu, a ta žena dolazi zahvatiti vode. Isus ju je mogao pogledati i ispratiti pogledom, ali nije. Zapodjenuo je s njom razgovor. Zatražio ju je vodu. Ona se začudila jer je on bio Židov, a Židovi nisu razgovarali sa Samarijancima, pogotovo ne sa ženama. Tako se Isus pokazao kao učitelj koji je rušio neke već uhodane propise, nepisane zakone. On je želio ne toliko vode da utaži svoju ljudsku žeđ, koliko je žeđao za tim da toj sirotoj ženi dade Duha Svetoga. On njoj obećava „vodu živu“ (ib.,10), čemu se žena čudi i što ne razumije: „Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa?“ (ib.,11). Gospodin prihvaća dijalog i otkriva ženi Samarijanki tko je on i kako se od ove vode ponovno žeđa, a od vode koju on daje ne žeđa se više nikada (usp. Ib., 13—14).

Isus pokazuje kako je važan dijalog, pa i onda kada se ne razumiju oni koji razgovaraju. Samarijanka o jednom, Isus o drugom. Pa ipak, i ona sve više shvaća i uviđa što on hoće, dapače dolazi do dragocjena dara vjere u njegovo mesijanstvo, tako da na kraju ostavlja vrč i trči u svoje mjesto svojim sumještanima objaviti da je našla Mesiju, Krista.

Susret je očito doveo do vjere ovu ženu. I nas susret s Kristom Gospodinom želi obdariti vjerom, povjerenjem i predanjem Kristu. Kada se to i nama dogodi, i mi ostavljamo svoje obične stvari i shvaćamo da nam je poći za njim, da je on najvažniji u našem životu, da se potrebno samo njega slijediti i biti u njegovoj blizini. Ta radost obdarenosti i nas, kao i Samarijanku, vodi prema drugima, te postajemo sposobni govoriti o Isusu, svjedočiti za njega i druge privoditi k njemu.

Tako je i naša molitva za jedinstvo kršćana prilika da budemo zajedno s Gospodinom Isusom, te da u njegovoj blizini osjetimo koliko smo obdareni da bismo i mi mogli druge prihvaćati i drugima svjedočiti ono što je on nama učinio, da ga i drugi hvale i da ga i drugi slijede.

U čitanju o Ninivljanima i Joni proroku, na čiju su se riječ oni obratili, i mi trebamo razabrati i čuti Božji poziv da promijenimo svoj život, da ga više suobličimo Božjoj volji. Ninivljani su odustali od svojih zlih djela i činili su pokoru. To i mi trebamo prihvatiti želimo li se stvarno Bogu približiti: približiti se Bogu znači udaljiti se od sebe, od svoje sebičnosti.

U poslanici Korinćanima sveti Pavao nas poziva da znamo prosuđivati vrijeme. Ono je kratko, kaže on, jer prolazi obličje ovoga svijeta. Stoga treba izabrati ne ono prolazno nego ono neprolazno, vječno.

Doista, ljubav je Božja vječna, o Bogu trebamo govoriti drukčije, novo, jer nije dobro da o najljepšem govorimo nezainteresirano, da nismo oduševljeni kada se s Bogom susrećemo. To bi značilo da mi ipak biramo nevažno a ne važno, prolazno a ne vječno, zemaljsko a ne nebesko. Izabrati Boga znači odreći se svojih težnji i dati se sav Bogu na raspolaganje. On zna da mi sami ne možemo učiniti ništa i zato je on s nama, zato on krijepi naše korake da idu zajedno a ne protiv drugih, da izgrađujemo a ne rušimo, da se razumijemo a ne da se dijelimo.

Molimo Gospodina Isusa, našega Spasitelja, da nam dade „vode žive“, svoga Duha Svetoga. Molimo ga da nas napoji istim Duhom, istom vjerom, jer imamo isto krštenje svi koji u njega vjerujemo. Molimo ga da i po našim malim koracima razumijevanja i međusobnog poštovanja gradimo jedinstvo Crkve, koja se ne iscrpljuje u onome što prolazi nego u onome što je božansko, što je nebesko i vječno. Amen.

 

Twitter