Homilija na posveti crkve u Kutinskoj Slatini 8.2.2015. Ispis
Nedjelja, 08 Veljača 2015 20:39
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na posveti crkve u Kutinskoj Slatini

8. veljače 2015.

 

Dragi vjernici župe blaženoga Alojzija Stepinca na čelu s Vašim župnikom Dragutinom i župnim vikarom Damirom, poštovani gosti,

Sve Vas od srca pozdravljam i izražavam svoju radost što sudjelujem u ovom slavlju posvete župne crkve ovdje u Kutinskoj Slatini! Svima vam od srca čestitam jer ovim svetim činom stavlja se pečat na gradnju i opremanje ove župne crkve koja je u vašoj mladoj župi znak vaše vjere, znak jedinstva i poziv na duhovnost i zajedništvo. Zahvaljujem i prijašnjim župnicima, a osobito sadašnjem župniku i njegovim suradnicima, župnom pastoralnom vijeću i ekonomskom vijeću, te pomoći više ustanova – prvenstveno grada Kutine te njegovim gradonačelnicima, ali i mnogim dobrim ljudima koji su pomagali ovo djelo u njegovoj izgradnji kroz više godina.

Crkva Božja uvijek je trebala i svoj prostor koji je od svojih početaka ukrašavala tako da se u njemu osjeti da on pripada Bogu i njegovu narodu koji tu Boga slavi. Čuli smo u čitanju svetog Evanđelja kako je  sam Gospodin Isus trebao kuću gdje je boravio za vrijeme svojeg javnog djelovanja. Bila je to kuća apostola Petra i Andrije u Kafarnaumu. Gospodin Isus nije izabrao ostati u svome rodnom Nazaretu, gdje je doživio odbacivanje i nerazumijevanje, već je otišao svojem prvom učeniku Petru i tu se nastanio. Čuli smo kako je započeo svoje poslanje, ozdravivši Petrovu punicu, ali i mnoge bolesnike budući da se čitav taj grad zgrnuo k njemu kada je čuo da je on među njima, te su mu donosili mnoge bolesnike koje je on ozdravljao. Međutim na riječi svojih učenika: „Svi te traže“, Isus odlazi iz toga mjesta govoreći: „Hajdemo drugamo u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam, ta zato sam došao.“ Tako je obilazio po svim mjestima i propovijedao, izgoneći zloduhe – nadodaje sv. Marko.

Naš Gospodin boravi u ovom domu, u župnoj crkvi u Kutinskoj Slatini, ali on želi da svojim ozdraviteljskim odnosno spasiteljskim djelovanjem zahvati i sve domove i da dopre do svih ljudi. Zato trebamo poslušati svetog Oca Papu Franju koji neprestano poziva Crkvu da iziđe iz svojih prostora i navijesti evanđelje svim ljudima, osobito onima koji su na periferiji, na rubu ljudskih zanimanja, koji su potrebni ljudskog zajedništva, koji nemaju osnovno što čovjeku treba, a to je prijateljstvo i ljubav, mir i zajedništvo, ali često ni kruh ni odjeću. To smo mi pozvani činiti, naime iz ove crkve pronositi svim ljudima vijest o Kristu Gospodinu koji ozdravlja, koji daje nadu, koji razvedruje naše oblačne i maglovite horizonte, da svi ljudi - po nama – osjete da postoji Spasitelj i spasenje, da postoji sreća i životna radost, da se ne izgube u sumornim prognozama o stalnom propadanju, o neprestanim teškoćama, da se ne izgube u pesimizmu koji ubija gore nego bilo koja bolest. A gdje ćemo se mi to osposobiti da budemo glasnici nade i radosne vijesti, kad smo i sami često zahvaćeni tim crnilom i pesimizmom, kad i sami vidimo kako je teško i kako nije pa nije bolje? Gdje da mi to pronađemo izvor nade, izvor snage da se borimo protiv struje ovoga svijeta, da se ne bojimo teškoća i da vjerujemo u ozdravljenje svih naših potopljenih nada? Braćo i sestre, baš ovdje, u crkvi, u Božjem hramu, ovdje gdje Gospodin boravi, ovdje smo i mi pozvani doći i napojiti se na izvoru živom vodom, ovdje ozdraviti od svojih tuga i nevjera, ovdje od Gospodina Isusa primiti snagu i utjehu, ovdje se osposobiti da budemo novi ljudi i glasnici Božjega kraljevstva koje je došlo i koje dolazi, u Isusu Kristu!

Dragi vjernici, slušajući Knjigu o Jobu i njegovoj bolesti, i mi se lako prepoznamo u njemu, koji je bio snažan, ali ga je iznenada bolest bacila u krevet te se više nije mogao ničem dobrom nadati. Osjećao se odbačen i beskoristan, bez nade i bez sreće prolazili su mu teško i dani i noći. No, upravo u najtežim situacijama Bog nam je najbliže i često baš tada, kao i starozavjetni pravednik Job, doživimo da nas on podiže i daje nam novi život. To je bilo Jobovo iskustvo, to je često i naše iskustvo.

Zato sv. Pavao Korinćanima piše da mu je dužnost naviještati evanđelje – tj. radosnu vijest. Kaže: „Doista, jao meni ako evanđelja ne navješćujem!“ A ta radosna vijest sastoji se upravo u tome da je moguće i ono što se čini nemoguće, da čovjek ne može sam, ali može s Bogom i od Boga pomognut! Tako je i sam sveti Pavao doživio, milošću Božjom postao je od progonitelja vjere njezin navjestitelj i propovjednik! Krist uskrsnuli ga je susreo i osposobio da navješćuje njegovo Evanđelje.

I mi smo dionici toga iskustva, i nas Gospodin neprestano zove i dotiče svojom milošću, svojom ljubavlju, svojim povjerenjem. On nas zove da se pridružimo njegovim učenicima i da budemo njegovi svjedoci, da ono što je nama učinio on učini svima, da svim ljudima daruje smisao i sreću postojanja.

Jedan od takvih sjajnih svjedoka Isusovih je i blaženi Alojzije Stepinac. I stoga je baš „dostojno i pravedno“ da je ova nova crkva njemu posvećena. Nadamo se da neće proći ni godina dana pa će njega Crkva proglasiti i svetim, što on doista jest. Za to se iskreno pripremamo i tome se veselimo.

Kao svetac Božji, nadbiskup zagrebački i kardinal Svete Crkve Alojzije Stepinac bio je i ostao svjetlo koji svijetli i privlači, svjetionik i „kompas“ – kako ga je prigodom beatifikacije nazvao sveti Papa Ivan Pavao II. – za naš hrvatski narod.

Kad dakle izgubimo smjer, kad zalutamo, kad ne znamo kuda bismo išli dalje, tada treba pogledati u taj kompas – u sveca Božjega, Alojzija. On je „najsvjetliji lik Crkve Božje u Hrvata“ (Ivan Pavao II.), njega nije moguće ne vidjeti  i ne zapaziti. Postao je on – poput samoga Spasitelja – „znak osporavan“, ali slijede ga oni koji su Kristovi, a oni koji Krista progone i njega progone, po onoj Isusovoj: „mene su progonili i vas će progoniti; mene su slušali i vas će slušati!“

Istaknuo bih, braćo i sestre, danas samo jednu značajku – karakteristiku – našeg svetog zaštitnika, onoga komu posvećujmo u čast ovu župnu crkvu u Kutinskoj Slatini, koja će od danas nositi i relikvije njegovih zemnih ostataka koje ćemo svečano uskoro položiti u oltar ove crkve. Alojzije Stepinac bio je „čovjek za druge“. Zanimljivo da je veliki teolog Bonhoefer tako definirao i samoga Krista rekavši da je on bio čovjek za druge. Blaženi Alojzije nije mislio na sebe kada je bilo najteže i najsurovije vrijeme Drugog svjetskog rata, a mogao je jer bi to bilo i razumljivo. Kad je opasnost, svatko se sklanja i želi se zaštititi, s pravom se brine za sebe. Međutim, on ne! On nikada nije mislio na sebe, uvijek na druge, uvijek se zalagao i trošio samo za druge. Bio je svima sve, u ratu su ga htjeli ubiti nacisti, a poslije rata su mu o glavi radili i zatvorili ga komunisti. Bio je jednostavno smetnja svakom totalitarizmu jer za njega nitko nije predstavljao svetinju, doli Boga jedinoga! Nije se htio pokloniti ni jednom ni drugom vođi, koji su u ime svojih ideologija ubijali ljude, uništavali i svoj i druge narode, nikada! On je jasno rekao: „A ja vam kažem: samo se Bogu klanjaj i njemu jedinome služi!“

Spašavao je progonjene Židove – čak je, kako svjedoči Amiel Shomrony, koga sam osobno poznavao i s kojim sam se dopisivao njegove prije smrti do prije nekoliko godina - prije deportacije ponudio glavnom zagrebačkom rabinu Miroslavu Freibergeru da s obitelji doseli u njegov biskupski dvor (!), spašavao je nepravedno progonjene Srbe – kao primjer samo navodim da samo njegovu zalaganju pravoslavni u Zagrebu imaju zahvaliti što tadašnje vlasti nisu srušile pravoslavni hram Preobraženja Gospodnjeg (kako svjedoči dr. Šimatović), kao i to što je episkop Dositej interniran u Beograd (on sam reče da se nadbiskup Stepinac za njega zalagao kako ne bi ni vlastiti brat!), ali i tolika djeca s Kozare spašena i udomljena u Hrvatskoj, posebno u našem Sisku; što je 150 žena u Glini pušteno, a te su pravoslavke bile pritvorene te su samo zahvaljujući njegovoj intervenciji spašene od sigurne prijetnje smrću. Nadbiskup Stepinac još kao koadjutor utemeljio je zagrebački Caritas, brinuo se za sirotinju i u pomaganju drugima je nalazio najviše zadovoljstva. Sjećam se kako je meni sad već pokojni mons. Nikola Borić, koji je neko vrijeme u Drugom svjetskom ratu bio njegov tajnik, pripovijedao da je bio sav utučen i nije mogao ni jesti kad ne bi uspio spasiti neke ljude, odnosno kako je bio veseo kad bi to uspio. A spašavao je doslovno sve za koje je saznao da su u potrebi ili koji su ga zamolili za pomoć. O njegovom pomaganju imamo obimnu dokumentaciju u kojoj njemu i Židovi i pravoslavni i čak komunisti zahvaljuju za pomoć, za spašene živote, za pomaganje. Međutim na montiranom procesu takvima nije bilo dopušteno svjedočiti, premda su se i sami javljali da budu svjedoci jer ih je spasio, kao npr. dr. Julije Budisavljević, predstojnik Kirurške klinike Medicinskog fakulteta u Zagrebu koji je zbog toga što se prijavio da bi svjedočio u korist blaženika izgubio predstojništvo.

Mogli bismo nabrajati bezbrojne primjere u kojima je naš zaštitnik pokazao svoje kršćansko bratoljublje i nesebično zauzimanje za one koji su bili progonjeni ili u potrebi i on im je priskočio u pomoć. Upravo je to ono što najviše pokazuje da je bio čovjek Božji, jer je bio čovjek za druge.

Slijedimo ga i mi danas. I mi trebamo misliti ne na sebe, već na druge. Pitao sam jednom sad već pokojnog svećenika Matu Sakača, duhovnika kod sestara Karmelićanki BSI na Vrhovcu, što je bio razlog hrabrosti nadbiskupa Stepinca i on mi je odgovorio: on nije nikad mislio na sebe nego na druge. Doista, i mi možemo biti hrabri kada mislimo na druge, na njihove potrebe, na njihove patnje. Upravo tome nas želi naučiti naš sveti Zaštitnik, bl. Alojzije Stepinac i upravo to neka bude naš moto života, dragi vjernici, župljani ove župe! Tako ćete najbolje pronijeti glas o svetosti ovog mjesta, ove crkve, vaše i naše zajedničke kršćanske i katoličke vjere. Tome treba služiti i ova posvećena župna crkva da se po njoj i mi posvetimo. Amen.