Homilija na dan posvete crkve svetog Antuna Padovanskog u Hrvatskoj Kostajnici (12. rujna 2010.) Ispis E-mail
Nedjelja, 12 Rujan 2010 00:00
Share

mons. dr. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na dan posvete crkve svetog Antuna Padovanskog u Hrvatskoj Kostajnici
nedjelja, 12. rujna 2010.
Župa svetog Antuna Padovanskog, Hrvatska Kostajnica

Draga braćo i sestre,

         Danas smo dionici lijepog i važnog slavlja, slavlja posvete ove crkve sv. Antuna Padovanskoga u Hrvatskoj Kostajnici. Dan je to radosti koja nas sve ispunja. Želimo zahvaliti Bogu za ovaj dar. Želimo zahvaliti i svim ljudima koji su se trudili da smo mi danas u mogućnosti posvetiti ovu lijepu crkvu. Svi znamo da je 1991. godine ova crkva, kao i župna crkva sv. Nikole u Kostajnici, spaljena i srušena. Učinili su to oni koji su prognali katolički narod iz ovog kraja, oni koji su željeli da se mi nikada više ovamo ne vratimo, da tu ne bude onih koji će slaviti Isusa Krista i njegovati katoličku dušu svoga naroda koja na ovom mjestu traje kroz tolika stoljeća. Međutim, prevarili su se. Naš se puk vratio, mi smo opet ovdje i sagradili smo porušeno, a što još stoji u ruševinama, i to ćemo podići. Dužni smo to sebi, novim naraštajima, ali i našim precima, posebno našim osloboditeljima, hrvatskim braniteljima koji su dali svoje živote za našu slobodu. Danas se, na ovaj dan, Kostajnica spominje također i svojih poginulih branitelja, koji su u proboju iz neprijateljskog obruča dali živote, a mnogi završili u logorima i tako prinijeli svoju žrtvu za slobodu ovoga grada.

         Zato ćemo s ozbiljnošću i zahvalnošću sudjelovati danas u ovom svečanom obredu. Mi smo svjesni da je čovjek najveća vrijednost, jer i Sveto nas Pismo uči da je najvažniji hram – upravo svaki kršteni čovjek. Sveti Pavao kaže: „Zar ne znate? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama... Hram je Božji svet, a to ste vi.“ I zato poručuje, gotovo prijeti: „Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog.“ (1 Kor 3,17). Upravo su ove riječi napisane na jednoj crkvi, koja je također bila srušena, a gotovo su doslovno postale ispunjeno proročanstvo: Si quis autem hoc templum Dei violaverit, disperdet illum Deus – što točno na hrvatski prevedeno znači: Ako pak tko razori ovaj Božji hram, raspršit će ga Bog. Nismo li bili svjedoci razaranja gotovo svih katoličkih crkava u okupiranim područjima 1991.? I sam sam na žalost to doživio. Zamislite, radi se o točno 15 srušenih župnih crkava na okupiranom području i o još 5 uz samo to područje, dakle, o ukupno 20 samo župnih crkava u našoj sada Sisačkoj biskupiji. To je točno jedna trećina župnih crkava. Ali k tomu treba pribrojiti i barem trostruko toliko što većih što manjih crkava i kapela koje su također bile posve spaljene i porušene. Od njih nismo još ni polovicu obnovili, dok smo hvala Bogu veći dio župnih crkava ponovno sagradili i obnovili – još nisu sagrađene ni posvećene župne crkve u Gori, Maloj Solini, Maji, Divuši i dakako u Hrvatskoj Kostajnici. Za mjesec dana posvetit ćemo i župnu crkvu sv. Antuna u Čuntiću. Pred vama, dragi Kostajničani, kao sisački biskup moram reći da ću se, ako me Bog uzdrži, posebno truditi da se ponovno sagrade sve župne crkve, što znači da mi je osobito stalo da se ponovno podigne i župna crkva sv. Nikole biskupa u gradu Hrvatska Kostajnica. No, do tada vi imate lijepu, prelijepu crkvu sv. Antuna, koju su zajedno sa samostanom obnovila braća Franjevci Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda. Zato čestitam fra Željku Železnjaku, provincijalnom ministru, kao i njegovim suradnicima, napose župniku ovdje u Kostajnici fra Stjepanu Jambrošiću te župnom vikaru fra Svetislavu Krnjaku. Također treba zahvaliti i bivšem provincijalu fra Luciju Jagecu i župniku fra Antunu Hajmileru. Vi ste se, draga braćo franjevci, s velikom ljubavlju i žarom trudili da se podignu ova crkva i samostan u Hrvatskoj Kostajnici, kao i u Čuntiću. Bogu hvala! Uz pomoć ministarstva Vlade RH, mjesnih vlasti te darovima iz Hrvatske i inozemstva, u tome ste uspjeli. Čestitam vam i iskreno zahvaljujem! Bog sam zna koliko ste sebe uložili u ove obnove. Čestitam i vama, dragi župljani, dragi vjernici iz Kostajnice i svima koji ste pomagali na bilo koji način gradnje i uređenje ove crkve i ovog samostana, što smo dočekali ovaj dan radosti!

         „Ovo je dom Božji, ovo su vrata nebeska“. Doista, potrebno nam je ovo uređeno svetište, ova crkva, ovo sveto mjesto susreta s Bogom. Znamo da je najvažnije da smo mi, kršćani, živi Božji hram, kako smo čuli da nas potiče sv. Pavao, ali je potrebno i da nas na to neprestano potiču i sveti znakovi, od kojih je upravo sagrađena i posvećena crkva takav najizvrsniji znak, budući da sama njezina prisutnost u jednom mjestu poziva vjernike na molitvu i na susret s Bogom. Usudio bih se reći da je to bio rat protiv Boga, jer u njemu su prva meta bile baš crkve koje ukazuju na prisutnost Božju te su  upravo zato toliko smetale naše neprijatelje jer u našim gradovima i selima one svoje zvonike dižu prema nebu, te su ih nemilosrdno rušili, nadajući se da će tako zatrti našu čežnju za nebeskim. Mi smo međutim znali da se protiv Boga ne može te smo još više osjećali koliko su nam te naše drage crkve značile. Sjećam se jednog vjernika koji mi je rekao u progonstvu: „Velečasni, žao mi je moje srušene kuće, ali mi je još više žao za našu crkvu koju su srušili.“ Tješio sam mnogo puta takve riječima: „Važno je da smo mi živi, da mi ne izgubimo vjeru, da nam se ne sruši u našim srcima ljubav prema Bogu i našoj domovini, pa ćemo ponovno sagraditi crkve.“ I to se sada događa. Crkve podižemo i posvećujemo ih, ali se pitamo: Jesmo li mi doista sačuvali vjeru, jesmo li mi vidljivi hramovi Božje prisutnosti na ovom svijetu? Nad tim moramo bdjeti više negoli čuvati naše crkve da nam ih opet neki neprijatelji ne sruše. Neprijatelji Božji ne miruju, oni neprestano ruše. Oni su i u ove godine mira svom silom uprli ne bi li naškodili Crkvi, ne bi li u dušama vjernika posijali sumnju, ne bi li okaljali lice Crkve. Nisu naperili topove ni pod crkve stavili dinamit, ali su u medijima zaratili za živu Crkvu, na njezine svećenike, na vjernike te se želi vjeru opet proglasiti privatnom stvari – za koju, tobože, nikoga nije briga – te se iz svih oružja napada Crkvu, ne bi li ju se uklonilo s lica zemlje. Nije li simptomatično što je jedan bivši diplomata odlazeći iz Hrvatske u zadnjem intervjuu rekao da je sa svime zadovoljan što je postigao, jedino mu je žao što nije „više umanjio ugled Crkve“! Ali, braćo i sestre, ugled Crkve niti se povećava niti umanjuje djelovanjem njezinih neprijatelja, nego on ovisi o nama, o našem životu, o našem svjedočenju za Gospodina našega Isusa Krista. Zato „tko stoji, neka pazi da ne padne“, upozorava nas sv. Pavao.

         Gospodin naš Isus Krist, u razgovoru sa Samarijankom, u današnjem Evanđelju kaže: „Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu... Istinski klanjatelji klanjat će se Ocu u duhu i istini, upravo takve klanjatelje traži Otac.“ Duh i Istina? Da, to je Duh Sveti i to je Isus koji za sebe reče: „Ja sam put, istina i život.“(Iv 14,6). Biti s Isusom, biti obdaren njegovim svetim Duhom, znači iskazivati pravo klanjanje Bogu. To je moguće i u Jeruzalemu i na Gerizimu, ali i u Hrvatskoj Kostajnici i Sisku. Ali to nije moguće ni u Jeruzalemu ni u Hrvatskoj Kostajnici, nismo li prijatelji Kristovi i nositelji njegova Duha. Da bismo to postali – po svetom Krštenju te potom po mistagoškom uvođenju u Otajstvo života u Presv. Trojstvu, da bismo dalje napredovali u kršćanskom životu – po sakramentima Krizme i osobito nedjeljne Euharistije, po svetoj Pričesti, da bismo se klanjali Bogu pobožnošću svoje duše – u molitvama i zajedničkim i osobnim, za sve to – potrebna nam je ova crkva u Hrvatskoj Kostajnici, draga braćo i sestre! I mi smo ponosni na nju, i mi rado danas zahvaljujemo Bogu i svim dobrim ljudima koji su ju gradili i koji ju još urešuju, prije svega svojom vjerom i pobožnošću, a onda i daljim umjetničkim djelima, bilo likovnim bilo glazbenim i pjesničkim. Neka je na slavu Božju ova crkva! Neka nitko u njoj ne vidi prijetnju, jer ona je poziv svima – i katolicima i pravoslavnim i muslimanima – da je Bog ovdje prisutan. Neka nas sve potiče na vjerniji život po Evanđelju, povezanost s Gospodinom Isusom i dobrotu prema svakom čovjeku!

         „Ovo je dan posvećen Gospodin, Bogu vašemu! Ne tugujte, ne plačite!“- govorili su, čuli smo u prvom čitanju, namjesnik Nehemija i svećenik Ezra ljudima koji su pred ruševinama jeruzalemskog Hrama slušali Riječ Božju te plakali. Zašto su oni plakali? Jer su se vratili iz ropstva, iz progonstva – opet u svojem svetom gradu. Gledali su ruševine u Jeruzalemu i plakali nad svojom gorkom sudbinom, ali su bili i sretni, i plakali su od sreće što su se opet vratili svojim kućama. Tako je upravo i nama Bog podario ovaj dan, ovu radost i stoga i ja mogu vama danas reći: „Ne žalostite se: radost Gospodnja vaša je jakost!“ (Neh 8,10).

         Što je naša snaga, braćo i sestre? Zar ne upravo ovakva radost za koju znamo da nije samo naša nego i Božja. Da, on se s nama veseli kad činimo dobro, a tuguje kad se događa zlo, kad čovjek čovjeka mrzi, kad ga progoni, ubija, uništava mu njegova dobra. Ne ponovilo se nikada to vrijeme više! Učinimo sve da budemo dostojni imena da smo Kristovi, da smo mi svojim životima prisutnost Božja na zemlji, da se po nama osjeti i Bog na djelu, u ovoj Hrvatskoj Kostajnici, po našoj međusobnoj ljubavi, iz koje ne smije biti isključen ni jedan čovjek, ni oni koji su nam neprijatelji, da dobrom pobijedimo i njihovo zlo, te i oni čine dobro.
         Zahvalni Bogu za današnji dan prihvatimo poruku koju nam po ovom djelu upućuje Gospodin. On nas želi poučiti da je teško graditi dobro, ali se to jedino isplati jer samo smo tako njegova djeca. On želi da nas ova crkva okuplja i odgaja da budemo pozorni na Njegovu blizinu i da zbog Njega svima budemo braća i sestre. Neka nam On u tome i pomogne! Neka nas jača svojim Svetim Duhom, krijepi Riječju svoga Sina i primjerima svetih, na poseban način svetog Antuna Padovanskoga. Amen.

 

Twitter