Homilija na Cvjetnicu 2015. Ispis E-mail
Nedjelja, 29 Ožujak 2015 12:53
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Cvjetnicu 2015.

Sisačka katedrala, 29. ožujka 2015.

Draga braćo i sestre,

Danas je nedjelja Cvjetnica ili Nedjelja muke Gospodnje. Danas jednim slavljem obilježavamo dva događaja: i Isusov slavni ulazak u Jeruzalem i njegovu muku. S jedne strane slušamo i sami kličemo: "Hosana Davidovu Sinu!", tj. "Slava Bogu i Isusu, sinu Davidovu!" odnosno Mesiji, no, danas u Muci po Marku slušamo iz istih usta i povike svjetine koja za Isusa od Pilata traži: "Raspni ga, raspni!" Mi želimo biti među onima koji Isusa prepoznaju i kliču mu kao svome kralju, pozdravljaju ga klanjajući mu se. To smo i simbolički učinili na početku današnje liturgije blagoslovom grančica i svečanim ophodom oko katedrale naznačivši tako da Isusa ne samo pozdravljamo maslinovim grančicama, kao što su to činili Židovi, nego u njemu doista prepoznajemo svoga kralja i Gospodina. Međutim priznajemo također i da smo mi oni koji su prouzročili njegovu muku i smrt na križu, koji doduše ne kličemo: „Raspni ga!“, izravno tražeći njegovu smrt, ali neizravno svojim grijesima i mi smo to skrivili.

Muka Gospodina našega Isusa Krista po Marku donosi ono bitno, što je sveti evanđelista htio zapisati kao učenik svetoga Petra, a što je spomen i pouka za vijeke za sve kršćane, a osobito za kršćane u Rimu i one među poganskim nežidovskim narodima. Zaključak je kao poenta najvažniji: rimski stotnik, koji je vodio razapinjanje, kad vidje kako je Isus umro, zaključuje: "Ovaj čovjek doista bijaše Sin Božji!" Tu vjeroispovijest evanđelista Marko želi svojim prikazom muke Kristove izazvati i u nama, on želi da zaključimo da je Isus doista Sin Božji. I to on želi da se dogodi u nama upravo nakon promatranja muke Kristove. A što to mi možemo zapaziti u Kristovu trpljenju i muci te smrti na križu, da bismo zajedno s rimskim poganskim vojnikom mogli zaključiti da je upravo Isus - Sin Božji?

Način kako je Isus umro bio je za poganskog vojnika znakovit. On je vodio sigurno više puta te egzekucije, izvršenje kazne razapinjanjem na križ za najteže zločince, gledao je kako umiru osuđenici. Sigurno se nagledao i kako u zadnji čas mole milost, premda je bilo kasno, i kako očajni plaču i zapomažu, ali gledao je sigurno i okorjele zločince koji su fanatično odlazili u smrt, s mržnjom u srcu i u očima, ne želeći priznati da su krivi. Isus je bio drukčiji, Isus je bio dapače jedinstven. On niti očajan i u strahu moli za milost, nije ispunjen ni mržnjom ni prkosom. On zna što čini, on ide u smrt spremno, kao da se čitav život za nju pripremao, kao da mu je to najvažniji čin koji ima izvršiti. Gledajući njegovu smirenost i samouvjerenost, spremno prihvaćanje križa i muke, podnošenje te smrtne kazne s nekim posebnim osjećajem ljubavi prema svima, pa i prema njemu i rimskim vojnicima koji su ga razapinjali, kad je stotnik vidio njegovu predanu smrt, on je uskliknuo tu vjeroispovijest: „Doista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!“

Isus na križu i nešto govori, on prema svetom Marku recitira psalam 22., koji veoma zorno opisuje upravo detalje Isusove muke i smrti na križu. Već deset stoljeća prije Kristova raspeća židovski kralj David ispjevao je ovaj psalam u kojemu pravednik koji nevino trpi i umire moli: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?" U ovom psalmu već je naviješteno da će Mesija trpjeti, da će biti raspet jer on kaže: "probodoše mi ruke i noge, sve kosti svoje prebrojiti mogu...", ili: "napojiše me  vodom i octom...", pa čak i: „među se razdijeliše haljine moje, za odjeću moju baciše kocku“! To su izraz, rekli bismo, osjećaja bespomoćnosti pred jačim neprijateljem kojemu je pravednik izručen na milost i nemilost jer on kaže za sebe u tom psalmu: "crv sam a ne čovjek", "opkolio me čopor pasa, rulje me zločinačke okružile" (ib.). Sve su to slike koje izriču pravednikovu tjeskobu jer on je prepušten rukama nepravednika da čine s njime 'što im se prohtije', a budući da ga oni mrze, on ne može od njih očekivati ništa dobra. Stoga je tjeskoba u njegovu srcu. On se osjeća kao da ga je i Bog napustio i stoga vapije: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?" No, kada čitav taj psalam čitamo, a koji je očito Isus čitav izmolio viseći na križu, dolazimo pred kraj i do riječi koje odišu posve drukčijim raspoloženjem: "A sada braći ću svojoj naviještati ime tvoje, hvalit ću te usred zbora. Koji se bojite Gospodina hvalite njega… jer nije prezreo ni zaboravio muku jadnika i nije sakrio lice od njega; kad ga je zazvao, on ga je čuo". Prema tome, ova Isusova početna rečenica, odnosno vapaj, premda je izraz tjeskobe,  nije pesimistička riječ nego je, premda puna boli, izraz povjerenja jer on zna da će ga Bog, njegov Otac spasiti iz ruku mrzitelja i neće ga ostaviti sama.

Isus je tu na križu pokazao i svima nama, braćo i sestre, primjer da se, kada i mi trpimo, sjetimo da je i njemu bilo teško, da je i on osjećao napuštenost sviju, pa i Božju, ali je i tada znao i pouzdao se u to da će ga Bog spasiti jer on neće dati da bezakonik vlada i neće prepustiti sudbinu pravednika u ruke bezbožne. Tako nas križ Kristov i njegova smrt uvodi i u Uskrs, u otajstvo pobjede nad smrću! Svaki koji s Kristom trpi i koji nevin podnosi nepravde, bit će spašen i Bog ga neće ostaviti, nego će ga na kraju nagraditi tako što će i njemu dati život uskrsnuća, život koji vječno traje.

Zato je važno, braćo i sestre, da mi koji u vjeri slavimo blagdane Kristove muke, smrti i uskrsnuća, uvijek mislimo o toj stvarnosti sveukupnim pogledom: mi ne ostajemo nikada samo pri promatranju Kristove muke i smrti, nego znamo da je „sve to Krist morao pretrpjeti i tako ući u svoju slavu“ (Lk 24,26), a onda znamo i to da se niti Uskrs ne dosiže a da se prije podnese muka i smrt, jer to dvoje čini jedinstvo – to je nerazdvojno, i muka i Uskrs čine pashalni misterij, tj. Vazam.

 

Naša je, braćo i sestre, nada upravo u ovome: nismo mi sposobni ni sami kadri steći Uskrs jer sami nismo kadri niti podnijeti smrt, nismo sposobni bez straha i bez tjeskobe gledati na patnje i tolike križeve koje nosimo bilo mi sami, osobno, bilo čovječanstvo, naš narod, naša biskupija, naš grad, naša župa, naša obitelj. Sve nas te patnje pogađaju i dovode pred neriješena pitanja, pitanja na koje samo po sebi nemamo odgovore. Zar nas ne pogađa nedavna nesreća zrakoplova u Francuskoj s poginulih 150 ljudi?; zar nas ne bole ratovi u Ukrajini, Iraku i u Siriji, toliki terorizam?; zar nas ne boli što nestaje naš narod, što svake godine gubimo gotovo jedan manji grad stanovnika?; zar nas ne boli što odlaze mladi u inozemstvo jer ne vide perspektive u svojoj domovini, koja ima prelijepe prirodne ljepote i bogate izvore, ali je na žalost loše uređena i neprestano se povećava broj nezaposlenih?; zar nas ne brine stalna prijetnja da će u Sisku nekoliko stotina radnika izgubiti posao i tako njihove obitelji ostati bez izvora za život?; ne boli li nas što je na početku, u tri mjeseca u ovoj katedralnoj župi pokopano 30 župljana, a nije kršten ni jedan?; ne bole li nas tolike rastave u našim obiteljima, ostavljena djeca koja ne razumiju što se to događa između majke i oca, prepušteni mladi sami sebi?; zar nas ne ispunjaju tjeskobom naše vlastite bolesti, nemoći, nesnalaženja i nove situacije kojima nismo dorasli i koje nas plaše? Koliko pitanja u našoj duši, ali i koliko razloga za strah i za tjeskobu.

Ali „Zašto taj nemir, zašto tjeskoba? Bog je pored tebe, vjeruj u milost. Vjeruj u ljubav uskrslog Krista, za njega živi!“ (Taize). Na svim razinama, braćo i sestre, i kad promatramo svijet, i kad promatramo našu domovinu, kad smo zabrinuti za naše gradove i sela, za naše župe, za naše obitelji i za nas same, trebamo odvratiti pogled od tjeskobe i mir pronaći u Kristu. Upravo po Kristovu križu mi se uzdižemo u novi život, u uskrsnuće.

Vjerovati u Krista znači pronaći snagu za pobjedu nad svakim zlom i svakom nepravdom, nad svakom mržnjom i svakim grijehom, ali ne u sebi, nego u njemu, u njegovom križu i u njegovu uskrsnuću. Jer Krist je prihvatio muku na križu nošen ljubavlju, i prema svome Ocu i prema nama ljudima. Zapravo baš ta ljubav prema nama i spremnost da život dade za nas izraz je ljubavi prema Ocu koji ga je zato i poslao na svijet da on spasi svijet, ne da ga osudi, nego spasi.

Doista „stoji križ dok se svijet okreće (stat crux dum volvitur orbis)“. Sve prolazi, samo Kristov križ ostaje, on je cijena i znak našega spasenja, on je znak najveće ljubavi i zato mu se mi klanjamo i zbog njega Kristu zahvaljujemo. Pogledajmo i mi na križ Kristov i ispovjedimo, zajedno  s rimskim stotnikom, svoju vjeru u Krista, govoreći „Amen“ tj. Vjerujem u jednoga Boga…

 

Twitter