Homilija u Drenju 25 godina od mlade misa biskupa Petanjka 12.07.2015. Ispis E-mail
Ponedjeljak, 13 Srpanj 2015 08:42
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

XV. NEDJELJA KROZ GODINU (B) –

-       25 godina od mlade mise mons. Ivice Petanjka, krčkog biskupa, rodom iz Drenja

- 60 godina od sklapanje ženidbe Ivičinih roditelja Stjepana Petanjak i Kate r. Babić koji imaju šestero djece: Ivičine sestre Rozu, Mariju i Ljubicu te braću Pavla i Matiju.

-       15. NKG, Čit.: Am 7, 12-15; Ef 1, 3-14; Mk 6, 7-13

DRENJE, 12. srpnja 2015.

Dragi biskupe Ivica, dragi nadbiskupe Đuro, dragi roditelji biskupa Ivice – Stjepane i Kata, draga biskupova braćo Pavle i Matija, sestre Roza, Marija i Ljubica, nećaci te rodbino, poštovani oče Provincijale, gosp. župniče, svećenici, redovnici, redovnice, dragi Božji narode!

Kada je prije 25 godina – točnije 29. srpnja 1990. - mladomisnik Ivica Petanjak u ovoj župi slavio svoju mladu misu, dijelile su se sličice s retkom 25. psalma: „Pokaži mi, Gospodine, putove svoje, nauči me svojim stazama!“ (Ps 25,4). Bila je to molitva koju je mladomisnik upućivao Bogu, moleći ga da ga vodi jer je – kako sam kaže – osjećao strah hoće li ispuniti Božja i svoja ali i očekivanja svojih najbližih, hoće li biti dobar redovnik, svećenik, čovjek.

Ova molitva, ovako sročena, pokazuje pouzdanje u Boga jer zašto bi inače netko molio nekoga da mu pokaže put, kad ne bi vjerovao da taj zna put i da mu može pomoći!

Nakon nepunih 25 godina, tj. ove godine kada je 22. ožujka u Krku taj isti Ivica zaređen za biskupa, dijelile su se sličice s retkom 37. psalma koji glasi: „Prepusti Gospodinu putove svoje (i on će sve voditi)!“ (Ps 37,5). U ovom se retku ne zrcali samo povjerenje u Boga, naime da će on u budućnosti voditi molitelja, nego on se sad posve predaje Bogu i daje se ne samo od njega voditi, nego svoje putove poistovjećuje s Božjim putovima.

Zanimljivo je da je i tada, prije 25 godina, i danas fra Ivica odnosno mons. Ivica, razmišljao i razmišlja o „putovima“! Putovati zapravo znači živjeti. Ne kaže li se, kada netko izabere neko zvanje, da je odlučio ići svojim putem; ne kaže li se za mlade koji se žene i udavaju da su pošli na svoj životni put; ne kaže li se napokon kada netko umre, da je završio svoje životno putovanje? Prema tome: put je život, putovanje označava životni tijek.

A da bi se stiglo na cilj, važno je poznavati put. Ako pak putnik sam ne poznaje puta, treba slušati vodiča, onoga koji put poznaje. K tome, ako je želja putnikova da se posve povjeri u ruke svome vođi, tada je njegova volja zapravo istovjetna volji vođe na putu.

Naš je vođa Krist, dragi vjernici, draga braćo i sestre!

Da bi mladomisnik Ivica mogao 1990. poći svećeničkim putem i da bi mons. Ivica mogao 2015. poći biskupskim putem, potrebno je bilo da ga najprije prime u život i u svoje obiteljsko zajedništvo njegovi roditelji Stjepan i Kata. To se dogodilo 29. kolovoza 1963. godine kada se Ivica rodio. A da bi njega i njegovu braću i sestre Stjepan i Kata mogli roditi i odgojiti, trebao se prije 60 godina zbiti važan događaj za njihove živote, koji će imati posljedice i na živote njihove djece, trebalo se naime dogoditi njihovo vjenčanje – 1955. godine, danas sam čuo: bilo je to 9. studenog. Sakrament Božje ljubavi blagoslovio je njihovu ljubav i podario im zajedništvo života i šestero djece.

Obitelj je zajednica života. Obitelj koju ne mogu srušiti nikakve ideologije ni bezumni eksperimenti – ali koji joj na žalost mogu veoma mnogo naškoditi, jer obitelj je – temelj život. Sestra Lucija dos Santos, vidjelica iz Fatime, napisala je: „Zadnja bitka između Boga i Sotone vodit će se preko obitelji i braka“. Sestra Lucija napisala je to 1980. u pismu biskupu Bologne kardinalu Carlu Caffarru! Zanimljivo proroštvo, danas još aktualnije nego prije 35 godina. A tko će spriječiti sotonsko djelo razaranja obitelji – da bi se tako razorila i vjera i Crkva? Pa upravo čestite i vjerne katoličke obitelji! Primjer takve obitelji su nam danas, braćo i sestre, naši slavljenici Stjepan i Kata, koji su prebrodili šest desetljeća zajedničkog bračnog i obiteljskog života. Takvi nas primjeri najbolje utvrđuju u ispravnom poimanju obitelji i njezine uloge u društvu, Crkvi i domovini.

Na teologiji, u liturgiki učili smo da su sveti red i ženidba – socijalni sakramenti. Naime, po njima Bog izgrađuje svoju zajednicu, Crkvu koja je ujedno i dio društva u kojem živimo.

Valjalo bi barem kratko reći par riječi i o njihovom teškom životnom iskustvu iz djetinjstva, kada su 9. rujna 1943. doživjeli razaranje svog rodnog mjesta Zrin, ubojstvo svojih najmilijih, progonstvo s braćom i sestrama – Stjepan je s troje braće i s majkom Lucijom vidio je mrtvog oca Miju, mrtve djedove, stričeve i ujake i potom bio protjeran prema Divuši i Kostajnici…

Pročitana Riječ Božja ove 15. nedjelje kroz godinu govori nam o poslanju čovjeka kojega Bog šalje drugim ljudima da govori u njegovo ime. To je poslanje proroka Amosa, kojega želi otjerati svećenik Amasja iz Betela, iz hrama Božjega. Naime, Amos je poznat po oštrini svojih govora koje je usmjeravao protiv socijalnih nepravdi u židovskom narodu. Govorio je i protiv kraljeva izraelovih, tako da je njegov govor mogao navući gnjev vladara koji bi se mogao nadviti i nad hram i svećenike pa je svećenik Amasja želeći mir tražio od proroka da ode iz Betela. No, što je prorok na to odgovorio? On se pozvao na Božje poslanje: »Nisam ja prorok

ni proročki sin, nego stočar i gajitelj divljih smokava. Ali Gospodin me uze od stada i Gospodin mi reče: ’Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu!’« (Am 7, 12-15)

Bog ga je poslao i on nije mogao ne poslušati Božji nalog. Slično je sveti Petar apostol židovskim glavarima i svećeničkim prvacima odgovorio, kada su njemu i apostolima nakon Kristova uskrsnuća oni prijetili tražeći da više ne govore u to Ime Isusovo: „Sudite je li pred Bogom pravo slušati radije vas nego Boga. Mi doista ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo.“ (Dj 4,19-20) To je i danas zadaća Kristovih apostola. Jer njih šalje sam Gospodin. I Ivicu je tako Gospodin izabrao i poslao da govori, ne u svoje nego u Božje ime, ne svoje nego Božje riječi tako da bez obzira na ljudske reakcije, sviđalo se to ljudima ili ne, on mora govoriti, on mora svjedočiti ono što sam vjeruje, što je sam doživio i primio od Boga, to treba drugima dijeliti.

Sv. Pavao u poslanici Efežanima (Ef 1, 3-14) blagoslivlja Boga jer se sam osjeća blagoslovljen, izabran prije postanka svijeta, predodređen, dapače – kako on kaže – „zamilovan u Ljubljenome“ tj. u Isusu Kristu, Sinu Božjemu koga je Bog Otac postavio da bude Glava svemu stvorenom. Pod njegovim vodstvom, i mi – kao tijelo pod glavom – trebamo slijediti njegovu ljubav i njegovo djelo žrtve za druge.

U Evanđelju (Mk 6, 7-13) Gospodin Isus šalje svoje apostole „dva po dva“ u svaki grad i mjesto kamo je kanio doći, dajući im vlast da izgone zloduhe i liječe svaku nemoć u narodu. Zanimljivo je da Isus traži od svojih apostola da ne nose nikakve nepotrebne stvari sa sobom, odnosno traži od njih jednostavnost i siromaštvo, tj. da se ne posvete nepotrebnome, nego da se usredotoče na bitno, a to je naviještanje Božje Riječi. K tome on im kaže: „Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo.« To otresanje praha s obuće znači prekid s onima koji ne žele poslušati navještaj Evanđelja. Ova nam se preporuka, da ne kažem zapovijed Gospodinova, ne čini odveć primjerena našim očekivanjima jer nam apostole prikazuje u nekom, rekao bih, radikalnom svjetlu: oni trebaju dakle staviti svoje slušače pred izbor „ili-ili“. Ako ne izaberu Krista, tad im treba reći da biraju rizik vlastite propasti. To nije lako, ali – to je istina. Istina često boli, često je teško prihvatljiva, ali – ona jedina oslobađa.

Kako je teška istina, vidi se po reakcijama koje u medijima i javnosti još danas izaziva spomen Zrina. No, to se dogodilo. Jučer su Bošnjaci i svi mi s njima komemorirali genocid u Srebrenici. I to neki osporavaju, ali – činjenice su neumoljive. Tako je i sa Zrinom. To lijepo mjesto hrvatskih velikaša, hrvatskih grofova i banova Zrinjskih, ta prva crta obrane države Hrvatske i katoličke vjere u davno doba prije 72 godine biva razoreno od mržnje i želje za zatorom, samo zato što je bilo hrvatsko i katoličko! Gotovo 300 ljudi je pobijeno, sve kuće spaljene, crkve srušene, preostali narod protjeran. Pa zar to nije zločin? I tu istinu moraju Božji proroci iskreno izreći i predočiti, pa i očima sljepačkim, i očima koje vide ali to ne žele vidjeti, onima koji su zaslijepljeni i nespremni vidjeti istinu. I što učiniti kada to neki ne žele vidjeti? Otresti prah s obuće i otići drugima koji žele čuti istinu?

Da, i zato je meni kao sisačkom biskupu neobično drago što je fra Ivica postao mons. Ivica, biskup krčki. Drago mi je što o tim istinama – a on je i povjesničar, doktor povijesti – on ne treba govoriti toliko riječima koliko govori sama njegova vlastita povijest, povijest njegove obitelji, sudbine tolikih mještana Zrina. Da, drago mi je zbog Tvoje nove službe, dragi biskupe Ivica, jer si čovjek koji je naučio slušati Boga, koji zna kako razgovarati s Bogom, koji je spreman svoju vjeru i svoje iskustvo života s Bogom prenositi drugima, naviještati mir i ljubav, biti bliz ljudima i donositi svakome nadu. I to u blagosti, ali ne odričući se istine! Drago mi je i kao Tvome prijatelju, jer Te znam kao jednostavna i skromna redovnika kapucina, puna Duha Božjeg, puna blagosti i dobrote prema svakome.

Draga obitelji Petanjak, dragi slavljenici Stjepane i Kata, dragi sinovi i kćeri, braća biskupa Ivice, dragi nećaci, rodbino i svi članovi šire obitelji, na vas je Bog posebno svratio svoj pogled, izabranjem Ivice i sve vas je izabrao i darovao vam misiju da kao jedna skladna obitelj budete svjedoci kako je obitelj doista Božji dom i mjesto Božje blizine. Vi naviještate da je lijepo biti s Bogom, da je s njim moguće izdržati sve nevolje, pa čak nadvladati i teške tragedije kao što je bio komunističko-srpski genocid rodne vam župe Zrin. Vi ste to izdržali i ovdje, u Drenju, savili svoje obiteljsko gnijezdo i kroz punih 60 godina sačuvali ste svoju obitelj, u zajedništvo sa svojom djecom, unucima i svom rodbinom.

Neka vas sve čuva i vodi dragi Bog i dalje, dragi članovi obitelji Stjepana i Kate Petanjak! Kaže se da je 60. godišnjica braka – dijamantni jubilej. Vaš život, dragi slavljenici, doista blista kao dragi kamen, kao najljepši dijamant. Neka vam Gospodin bude nagrada za svu vašu ljubav i žrtvu!

A Tebi, dragi biskupe Ivica, želim da i sljedećih 25 godina svoje svećeničke službe, sada kao biskup radosno služiš narodu kojemu si poslan, svjestan da je uvijek potrebno više slušati Boga negoli ljude, ali i da po blizini Bogu postaješ i ljudima bliži, te da ispuniš svoje proročko, svećeničko i biskupsko poslanje jer si „zamilovan u Ljubljenome“, u Onome koji je s Tobom u sve dane do svršetka svijeta. Amen.

 

Twitter