Homilija na proslavi 250. obljetnice posvećenja župne crkve Sv. Marije Magdalene u Selima 26.07.2015. Ispis E-mail
Nedjelja, 26 Srpanj 2015 20:33
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na proslavi 250. obljetnice posvećenja župne crkve Sv. Marije Magdalene u Selima

Sela, 26. srpnja 2015.

/17.nkg B: 2Kr 4,42-44; Ps 145,10-11.15-18; Ef 4,1-6; Iv 6,1-15/

Poštovani gosp. župniče Mato Sukaliću, dragi svećenici, časne sestre, poštovani predstavnici civilne vlasti i organiziranih udruga koje djeluju u župi, poštovani članovi ŽPV i ŽEV-a, dragi župljani, braćo i sestre!

Dopustite mi najprije da vam svima čestitam lijepi jubilej: 250.godišnjicu župne crkve sv. Marije Magdalene! Također bismo mogli spomenuti i 800. godišnjicu spomena mjesta Sela, naime kao dio Sisačkog vlastelinstva koje je zagrebački biskup Stjepan I. darovao Prvostolnom Kaptolu zagrebačkom. Velika je to i duga povijest koja nam puno toga govori, ali i koja obvezuje. Kao što reče sv. papa Ivan Pavao II. 2003.u Splitu, tako bih i ja mogao danas reći vama: „Ovdje povijest ne šuti!“ Doista ta nam povijest govori da mi nismo tu od jučer, da su duboki i čvrsti naši korijeni, da smo kao hrvatski narod bili vjernici katolici i da smo se svojom vjerom ponosili i na njenim temeljima gradili kulturu i skladni društveni život. Danas nam naime mnogi to žele osporiti, žele nas vjernike izbaciti iz javnog života, kao da mi nemamo što reći u korist naše društvene zajednice i Domovine, kao da je to povlastica samo za nevjernike i one koji su dio toliko izvikivane i nikad obrazložene tzv. sekularizacije, u čije ime bi društvo i Crkva trebali biti posve odijeljeni, dapače suprotstavljeni. To međutim nije istina, o tome nam svjedoči upravo i vaša duga povijest, dragi članovi ove župe, dragi vjernici župe svete Marije Magdalene u Selima!

Što znači 250 godina postojanja ove predivne barokne crkve sv. Marije Magdalene ovdje u Selima? Zar nam ne govore njezina dva tornja – kao uzdignute dvije ruke u nebo – kako smo neprestano pozvani na molitvu? Zar nam ne govori lijepo oslikana unutrašnjost o potrebi prebivanja u Božjoj blizini i u zajedništvu s njegovim svetima? To je doista predokus raja, onog nebeskog zajedništva gdje će svi spašeni činiti „communio sanctorum – zajedništvo (ili: općinstvo) svetih“. Kao dom Božji ovaj posvećeni prostor okuplja vjernike i mjesto je višestoljetnog susreta čovjeka s Bogom. Tu se krste naša djeca i odrasli i tako ulaze u zajedništvo spašenih. Tu se primaju sveti sakramenti, potvrda i Euharistija koji nas uvode u puno zajedništvo Crkve Kristove. Ovdje se slave otajstva sklapanja ženidbe. Tu se prikazuju, poslije sprovoda i oproštaja od naših bližnjih koji preminu i pokopaju se na obližnjem groblju, svete mise zadušnice za njihovu vječnost. Tu se pjeva uz pratnju orgulja koje su znameniti instrument pokretne kulturne baštine Hrvatske, izvode se i koncerti na orguljama i tu se slavi Bog.

Ovdje se naše duše hrane Evanđeljem Kristovim, ulijeva se mudrost Božja u naša srca, postajemo blagovanjem Kristova tijela i krvi jedan Božji narod, jedno srce i jedna duša. Tu nas neprestano Gospodin poučava tko smo i što trebamo činiti da bismo pronašli i slijedili put života vječnoga.

Prilika je da za sve to Bogu danas kažemo iskreno i veliko: hvala! Možda nismo dovoljno zahvalni za te milosti koje nam On ovdje dijeli i dariva. Trebali bismo danas zahvaliti i za sve navjestitelje Evanđelja i naše dušobrižnike, sve svećenike, prije svega župnike koji su djelovali i djeluju u ovoj župi. Od župnika ove župe imamo žive četvoricu. To su: vlč. Stjepan Brajković, zatim je tu bio i u Domovinskom ratu puno radio i gradio preč. Vladimir Hren. I ja sam u to vrijeme, zajedno sa svećenicima: pok. Perom Šimićem, pok. Andrijom Šantekom, preč. Ivanom Hrenom, fra Petrom Žagarom, bio privremeno ovdje smješten dok sam se brinuo za prognane župljane Hrastovice i Petrinje kao njihov župnik. Pa onda je tu poslije rata bio neko vrijeme vlč. Ivan Frkonja i danas je vaš župnik preč. Mato Sukalić. Zahvalimo Bogu danas za sve svećenike, za župnika Matiju Šanteka koji je gradio ovu župnu crkvu od 1752. i koja je bila posvećena 1765., prije 250 godina, za svakog onog svećenika koji je u ovoj crkvi vjenčao naše starije kojima dugujemo svoj život, prije svega naše roditelje, za onog svećenika koji je nas ovdje krstio, koji nam je podijelio prvu pričest, za djelitelja naše svete potvrde, za onoga koji je vodio sprovod našem djedu i baki, a možda i našim roditeljima, braći i sestrama… Sve su to razlozi zbog kojih zahvaljujemo za ovu divnu crkvu sv. Marije Magdalene. Ona nam je znak naše vjere, ona je mjesto naše molitve i primanja svetih otajstava, ona nas okuplja kao majka svoju djecu da tu postanemo Božja obitelj.

Božja Riječ ove 17. nedjelje kroz godine progovara nam o Isusovom umnoženju kruha kada je blagoslovio 5 kruhova i 2 ribe te čudesno nahranio preko 5 tisuća muškaraca, ali i još mnogo žena i djece. Kad su to vidjeli Židovi, htjeli su ga uhvatiti i zakraljiti – kaže sv. Ivan Evanđelista – ali on im je izmaknuo i sakrio se u osamu na molitvu.

Pitamo se, kako to da ljudi kroz svu povijest – do dana današnjega – toliko žele samo zemaljski kruh, toliko su gladni samo da zadovolje svoje zemaljske potrebe, a tako malo ili ni malo ne misle na svoje duhovne i vječne potrebe? Isus je želio pomoći gladnom narodu, ali nije želio preuzeti ulogu onoga koji zadovoljava svim čovjekovim zemaljskim željama, jer njegovo je poslanje bilo nebesko ne zemaljsko, duhovno a ne tjelesno, vječno a ne prolazno.

Upravo to nam omogućuje Euharistija o kojoj zapravo govori današnje evanđelje. Naime čudesno umnoženje kruha znak je nebeskog kruha kojim Krist hrani sve nas, svoje učenike, da bismo blagujući ga imali život vječni. Zato je silno važno slaviti nedjeljnu sv. Misu i blagovati Tijelo Kristovo, „kruh koji je s neba sišao… za život svijeta“ (Iv 6,51). A crkva je prije svega mjesto slavljenja Euharistije jer u njoj se okuplja zajednica koju izgrađuje Gospodin u daru kruha u kojemu nam se on sam daje.

Kad promatramo lik sv. Marije Magdalene, zaštitnice ove župe, čiji ste blagdan proslavili prije tri dana, koja – kako je prikazuje oltarna slika – kleči do nogu uskrsnulog Krista, pitamo se: što su željeli naši stari kada su svoje pouzdanje stavili upravo u njezine ruke, gradeći ovu Bogu posvećenu crkvu njoj u čast?

Jesu li se možda osjećali grješni, kao što se o Mariji Magdaleni govori – više negoli je za to temelja u Evanđeljima – da je bila obraćena grješnica? No, ako je i to bio motiv, tada nije ona bila ni njima niti je to ostala nama samo simbol grješnika, nego primjer obraćenika, velike pokornice i primjer vjernika koji neprestano treba težiti obraćenju, što znači: poboljšanju svoga života, popravljanju u odnosu na slabost i grijeh te napretku u dobru.

A možda je glavni motiv izbora ove svetice bila njezina uloga pri razglašavanju Kristova uskrsnuća. Ako je to tako – a zašto ne, jer to je autentična i najvažnija uloga ove svetice – tada ona želi reći, kao što je to govorila kroz tolika stoljeća vjernicima prije nas, da naš život ima smisla, da on ne završava smrću, da s njom i mi trebamo pohrliti u susret uskrsnulome Kristu Gospodinu i on će i nas osposobiti za uskrsnuli život, život milosti, život vječan u koji smo mi dužni pozivati svoje bližnje, te i sami postati blagovjesnici, evanđelisti Kristova uskrsnuća.

To je doista velika radost, velika novost i predivna nada koju nam naša kršćanska vjera pruža kada učvršćuje u nama vjeru u uskrsnuće. Bez te vjere naš bi život bio bez perspektive i bez smisla.

Neka nam i ovo slavlje jubileja ove župne crkve, i današnja Riječ Božja i sama zaštitnica naša sveta Marija Magdalena dadnu novi polet kako zahvalnosti Bogu za sva dobra koja smo primili, tako i živu želju da se neprestano hranimo na gozbi Života, svjesni da smo po Kristovom daru i sami pozvani na vječni život te tome svojim životom i djelima neprestano pridonosimo. Amen.

 

Twitter