Homilja na Stepinčevo u Budaševu 2016. Ispis E-mail
Srijeda, 10 Veljača 2016 15:20
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilja na Stepinčevo 2016.

Budaševo, 10. veljače 2016.

 

/Čit. Čiste srijede: Jl 2,12-18; 2Kor 1,2–12; Mt 6,1-6.16-18/

Poštovani i dragi vjernici, župljani i hodočasnici koji ste došli danas u ovu crkvu bl. Alojzija Stepinca! Najprije vam čestitam blagdan zaštitnika ove župe, a možemo reći i hrvatske nacije, bl. Alojzija Stepinca!

Danas slavimo Čistu srijedu, tj. početak korizme i blagdan bl. Alojzija Stepinca. Premda na prvi pogled to ne ide zajedno, jer je svetkovina zaštitnika župe uvijek najradosnije slavlje u župi, a korizma je vrijeme pokore i ozbiljnosti, međutim blagdan našeg zaštitnika veoma je ozbiljan sadržaj koji nas i te kako treba uozbiljiti, sabrati i pokazati pravi kršćanski put života. Naime, i korizma nas uči duhovnosti te nas djelima pokore, tj. kako smo čuli u Evanđelju: molitvom, postom i milostinjom, uvodi u dublji kršćanski život. I blaženi Alojzije, biskup i mučenik, učitelj je duhovnosti, onaj koji nam pokazuje put kršćanskog života i uvodi nas dublje u smisao žrtve, pokore, križa i dovodi do uskrsnog slavlja. Tako da je Pepelnica i te kako spojiva s današnjim blagdanom našega Zaštitnika.

Mogli bismo upravo o tome danas razmišljati, draga braćo i sestre: o Blaženikovoj školi pokore i mučeništva koju bismo i mi trebali svladati i iz njegova primjera nešto naučiti za sebe i za naš kršćanski život.

Iz čitanje Knjige proroka Joela (Jl 2,12-18) čuli smo Božji poziv koji on svima nama upućuje: „Sada, govori Gospodin, vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć… Smiluj se, Gospodine, svojem narodu. Ne prepusti baštine svoje sramoti, poruzi naroda. Zašto da se kaže među narodima: Gdje im je Bog?

Kakav je dakle post i kakva pokora Bogu po volji? „Razderite srca, a ne halje svoje!“ To znači da nije dovoljna samo izvanjska nego je potrebna nutarnja pokora, tj. promjena srca – srca treba razderati, tj. promijeniti, a ne haljine! Treba se vratiti Bogu, jer – evo kako lijepe definicije Boga! – „on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali.“ To je upravo bit Godine Božjeg milosrđa u kojoj se nalazimo po odluci pape Franje: povjerovati Bogu koji je milosrdan i blag, koji je sama dobrota i nježnost – i vratiti mu se svim srcem.

Blaženi Alojzije Stepinac može nam izmoliti upravo takvo srce, taj stav duše, naše nutarnje obraćenje, promjenu odnosa prema Bogu i ljudima – jer on je sam iskusio silno Božje milosrđe, veliku Božju ljubav. Istina, iskusio je i velike kušnje, velika trpljenja, težinu životnog križa i samo mučeništvo, ali - on to ne bi tako ustrajno, hrabro i do kraja  izdržao da nije neprestano osjećao Božju blizinu i njegovu pomoć. Kako se samo čudesno ostvarilo njegovo geslo koje je uzeo za biskupski moto iz 31. Psalma: „In te Domine speravi – u Tebe se, Gospodine, uzdam“! Uzdao se u Gospodina kad je tražio svoj životni put, a nije bio siguran treba li nakon Prvog svjetskog rata iz kojega se čudom vratio, nastaviti put prema svećeništvu. Kada mu je zaručnica Marija napisala da razvrgava zaruke s njim, jer ga ne može slijediti u njegovim visokim moralnim načelima, on je s pouzdanjem rekao da je to Božja volja i da će sad slobodan kao orao služiti samo Bogu i Domovini. Napisao joj je tada stih jedne Šarićeve pjesme koja odiše slobodom i velikim idealizmom: „Orle, kralj si ptica nebesnica /U visine /U plave vedrine /Zamako si najdalje. /Srce moje žudi još dalje, /Da poletim nebesima svetim /Da mi duša praha se otrese /I drago mi gledat u nebesa.“

Kada je 1930. postao svećenik, nakon studija u Rimu i kada je slavio svoju Mladu misu u bazilici Santa Maria Maggiore, za mladomisničko geslo uzeo je redak iz Poslanice sv. Pavla Galaćanima: „A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu.“ (Gal 6,14) O, kako ga je Gospodin nagradio nošenjem križa, kako ga je zagrlio s križa!

Kada je 1934. imenovan nadbiskupom koadjutorom, nije se osjećao spreman za tu visoku i tešku službu, ali prihvatio ju je samo s pouzdanjem u Božju pomoć i s jedinom željom da tako sav služi svome vjerničkom hrvatskom narodu.

I kada je bio kao Nadbiskup suočen s velikim patnjama ljudi u Drugom svjetskom ratu, nije se bojao reći vlastodršcima ono što je istina, što je Božja volja s čovjekom, osuđujući i nacistički rasizam i komunistički ateizam, a zagovarajući pravo na dostojanstvo svakog čovjeka, bez obzira na vjeru, naciju i rasu. To se nisu u Europi mnogi usudili. Čak jedan Židov Louis Breiere svjedoči da je, uz papu Pija XII., „Stepinac bio najbolji zastupnik progonjenih Židova u Europi“. I prema progonjenim Srbima bio je dobročinitelj i mnogima spasitelj. Vlatko Maček izjavio je za njega da je „Stepinac spasio 10 tisuća srpske djece“! A da ne nabrajamo 150 žena u Glini, intervencije za zagrebačkog episkopa Dositeja komu je spasio život i koji je izjavio da se njemu ima zahvaliti što nije bila srušena zagrebačka pravoslavna crkva u Zagrebu, kao što je izjavio i javnu osudu rušenja zagrebačke sinagoge, pa tolike intervencije da je vlast NDH svojim ukazom zabranila intervencije pod prijetnjom kazne, što međutim on nije poslušao i nastavio je pomagati svima. Zato možemo slobodno reći da je on zaštitnik sirotinje – koji je Caritasom bio na pomoć i Židovima, od kojih je spasio jedan starački dom primivši starce u svoj dvorac u Brezovicu i tu ih hranio, jer on je bio neustrašiv zagovaratelj prava obespravljenih – koji je na propovjedaonici grmio protiv rasizma tvrdeći da pred Bogom nema nižih niti viših rasa jer svi su ljudi, bilo koje rase bili, djeca Božja koja imadu jednako pravo govoriti „Oče naš!“, na što je njemački namještenik u ime Trećeg Reicha u Zagrebu  izjavio: „Da je to rekao neki biskup u Njemačkoj, ne bi živ sišao s propovjedaonice!“? Treba jasno reći da je on stradao jednako od režima NDH kao i od režima Jugoslavije, kako kraljevine, tako i poslije rata komunističke koja ga je i doslovno bacila u okove, nakon namještenog sudskog procesa koji je bio obična farsa, te je osuđen jer nije htio pogaziti svoju vjernost Papi i Svetoj Stolici, te jer je javno osudio progon Crkve što ga je započeo novi komunistički režim koji je u smrt poslao više od 500 samo svećenika, a koliko još i časnih sestra, bogoslova, da ne govorimo o broju ubijenih katoličkih vjernika – i to sve iz mržnje prema vjeri i hrvatskom narodu!

Nije zato, braćo i sestre, nipošto neshvatljivo to da je nadbiskup Alojzije Stepinac postao „najsvjetliji lik Crkve u hrvatskom narodu“, kako ga je nazvao sveti Papa Ivan Pavao II. i simbol čitave naše patničke nacije.

Sveti Pavao, čuli smo, govori u Drugo poslanici Korinćanima, kako „Bog (sve) nas tješi u svakoj našoj nevolji, da bismo i mi sve koji su u nevolji mogli tješiti onom utjehom kojom nas same tješi Bog“ (2 Kor 1,4) Jer, „kao što su obilate patnje Kristove naše u nama, tako je po Kristu obilata i utjeha naša“ (ib., 5). Sv. Pavao kaže da je patnja koju podnosi „za vašu utjehu i spasenje“ (ib., 6). To on govori Korinćanima. Nama naš Blaženik s pravom kaže da je njegova patnja također za našu utjehu i za naše spasenje. Doista, koliko je veliko njegovo progonstvo i njegova patnja, toliko je još veća i naša nagrada, plodovi koji su iz te patnje izrasli za svu našu naciju. I nikada narod neće i ne može zaboraviti svoga svetog pastira koji je bio progonjen, zatvoren i mučen za vjeru i trpio iz ljubavi prema svome narodu. Zato je on već svet u našim srcima.

Posljednja rečenica iz odlomka Poslanice Korinćanima, koju smo danas poslušali, glasi: „A ovo je naša slava: svjedočanstvo naše savjesti da smo u svijetu živjeli – osobito prema vama – u svetosti i iskrenosti Božjoj, ne u mudrosti tjelesnoj nego u Božjoj milosti.“ (2Kor 1,12) Glasovita je rečenica koju je više puta ponovio naš Blaženik na montiranom komunističkom sudu: „Moja je savjest čista!“ On je doista mučenik čiste savjesti. Rekao je: „Ja kažem ovo: kad se prilike srede i smire, kad se budu mogli publicirati svi dokumenti… kad budu mogli svi faktori slobodno da kažu svoju riječ bez ikakvog straha, potpuno slobodno u svjetlu čiste istine, sa političkog i moralnog stanovišta ne će se naći ni jedan čovjek koji bi upro prst na zagrebačkog nadbiskupa.“ (1.X.1946.)

Tim više nas boli što u posljednjih godinu i pol dana slušamo teške optužbe koje su zapravo ponavljanje onih istih laži koje su na komunističkom sudu protiv njega iznosili njegovi tužitelji. Zapravo sve te konstrukcije, kako tada tako i danas, svode se na dvije optužbe: on je kriv prvo, jer je ustrajno branio pravo katolika na ispovijedanje svoje vjere, i drugo, jer je kao katolički biskup branio pravo hrvatskog naroda na vlastitu nezavisnu državu. A u bivšem režimu ne samo biskupima i svećenicima, nego i svim vjernicima i ljudima koji su bili vjernici i domoljubi, moralo se suditi, progoniti ih i ušutkati. Pa ipak, Boga se ne može ušutkati, protiv Boga se čovjek može pobuniti i protiv njega boriti, ali – pobjeda je na kraju uvijek Božja.

Zato i mi znamo: što ga više bezbošci i protivnici hrvatskoga naroda napadaju, on još sjajnije blista i njegov sjaj ni malo ne blijedi. Dapače, sve je jači. Ne bojmo se, stoga, dragi vjernici, ne uznemirujmo se nego radujmo se i kličimo jer znamo: Bog tako priprema još veličanstveniju pobjedu svete vjere i konačne istine!

U Evanđelju čuli smo Isusove upute kako treba vršiti djela pokore u započeto korizmeno vrijeme, ali to su poruke i za sav naš život u kojem trebamo učiti sve više ponizno nositi križ i s nadom iščekivati Božju pobjedu. Gospodin nas uči da ni molitva, ni post, ni milostinja ne smiju biti sredstvo vlastite promocije, stjecanja zasluga pred ljudima i traženje zemaljske koristi. Tko se tako prema Bogu odnosu, taj je već primio sve na zemlji i nema mu nebeske nagrade. Tko međutim zna da mu nagradu ima dati Bog, tome nije do ljudske slavi i časti, dapače kada ona izostane te prima ljudsku nezahvalnost, prijezir i mržnju, ako je to zato jer Boga više sluša negoli ljude, neka se ne boji: primit će nebesku nagradu.

Na današnji dan, 10.veljače 1960. posljednje riječi našeg Blaženika koje je izgovorio na samrtnoj postelji u župnoj kući u Krašiću bile su: „Fiat voluntas tua –neka bude volja Tvoja!“ Blaženi Alojzije bio je vršitelj volje Božje. On se stoga nije nikada bojao za sebe, premda se izlagao neprijateljstvu ljudskom, samovolji moćnika ovoga svijeta koji su zatirali prava i dostojanstvo pojedinaca i naroda, jer on je štitio obespravljene i sve činio da ublaži patnje i da spasi ugrožene. Molimo ga da i nama izmoli takvu odlučnost i hrabro vršenje volje Božje, da ljubimo Boga iznad svega i pomažemo bližnjima koji su u potrebi.

Sveti Alojzije, moli za nas. Amen.

 

Twitter