Homilija na misi posvete ulja, 24.03.2016. Ispis E-mail
Četvrtak, 24 Ožujak 2016 15:00
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilja na misi posvete ulja

Sisačka katedrala, Veliki četvrtak, 24. ožujka 2016.


Dragi svećenici i đakoni, draga braćo i sestre!

Ovom svetom misom posvete ulja na Veliki četvrtak mi, nositelji svetog reda, tj. biskup, prezbiteri i đakoni, slavimo svoj svećenički dan. Braćo svećenici i đakoni, primite moje iskrene čestitke! S čestitkama želio bih vama, dragi svećenici i đakoni, izreći i riječ zahvalnosti za djelo koje činite u Crkvi Božjoj, u Sisačkoj biskupiji. Doista vam od sveg srca zahvaljujem, kao svojim suradnicima, bez kojih biskup ne bi mogao ništa učiniti jer mi smo svi jedan prezbiterij ove Crkve, Crkve sisačke, Crkve katoličke. Ja doista veoma cijenim i poštujem svakoga od vas i želim vam svakome posebno danas stisnuti ruku i reći riječ hvale i potpore jer veliko je vaše djelo koje činite u nesebičnom zalaganju za dobro naših vjernika, vršeći savjesno svoju svećeničku službu. Naša svećenička služba nije lagana, mi to najbolje znamo, kolike su to obveze, koliko ljudi koje susrećemo i koji nam se obraćaju svojim molbama i zahtjevima, kolika je odgovornost za njih u našim dušama, i naše molitve za sve naše vjernike koji su nam povjereni… Kada svećenik živi za svoje vjernike, tada i oni osjećaju i znaju da imaju dobroga pastira, onoga koji se brine za njihovo dobro, prije svega dobro njihove duše ali i tijela, za dobro cjelovitog čovjeka jer čovjek je jedno nedjeljivo biće duha i tijela u kojem međutim duh treba imati prvenstvo.

Kada ove godine razmatramo o daru našeg svećeništva i Bogu zahvaljujemo na tom daru, ne možemo ne svrnuti svoju pozornost na temu milosrđa koju nam je zadao papa Franjo proglašenjem ove godine Godinom milosrđa. On je u svojoj buli o proglašenju ove godine „Misericordiae vultus“ istaknuo nekoliko momenata koji se tiču dakako svih u Crkvi ali prvenstveno nas, svećenika.

Papa uči: „Milosrđe je sam temelj na kojem počiva život Crkve. Cjelokupno njezino pastoralno djelovanje moralo bi biti obavijeno nježnošću koju pokazuje prema vjernicima; ništa u njezinu naviještanju i njezinu svjedočenju svijetu ne bi smjelo biti lišeno milosrđa. Sama se vjerodostojnost Crkve očituje u tome kako ona pokazuje milosrdnu i suosjećajnu ljubav. Crkva 'osjeća neiscrpnu želju da pruži milosrđe.'“ (MV 10)

Posebno je ove korizme, ali i tijekom cijele Godine Božjeg milosrđa, naglasak na slavlju sakramenta pomirenja koji na najizvrsniji način očituje Božje milosrđe kojemu smo mi svećenici posrednici. Papa Franjo piše: „Neću se nikada umoriti u inzistiranju na tome da ispovjednici budu vjerodostojan znak Očeva milosrđa. Ispovjednikom se ne postaje automatski. To postajemo kada, prije svega, dopustimo da mi prvi budemo pokornici koji traže oproštenje. Nikada ne zaboravimo da biti ispovjednik znači sudjelovati u samome Isusovu poslanju i biti konkretan znak neprolazne Božje ljubavi koja oprašta i koja spašava. Svi mi svećenici primili smo dar Duha Svetoga za oproštenje grijeha i za to smo odgovorni. Nitko od nas nije gospodar toga sakramenta, već vjerni služitelj Božjega oproštenja. Svaki ispovjednik mora dočekivati vjernike poput oca u prispodobi o rasipnome sinu: oca koji trči ususret sinu premda je potratio njegova dobra. Ispovjednici su pozvani prigrliti raskajanoga sina koji se vraća kući i izraziti radost što se vratio. Ne smijemo se također nikada umoriti poći k drugomu sinu, koji je ostao vani i ne može se radovati, da mu objasnimo kako je njegov strogi sud nepravedan i da taj stav nema smisla u svjetlu Očeva milosrđa koje nema granica. Ispovjednici neće postavljati suvišna i neumjesna pitanja, već će poput oca iz prispodobe prekinuti govor koji je rasipni sin unaprijed pripremio jer će znati u srcu svakoga vjernika prepoznati poziv u pomoć i molbu za oproštenjem. Ukratko, ispovjednici su pozvani biti uvijek, posvuda, u svim okolnostima i usprkos svemu znak da je milosrđe na prvome mjestu.“ (MV 17) Tako uči sveti Otac Papa i rekao bih da to valja uvijek imati pred očima kada smo kao ispovjednici posrednici Božjega milosrđa vjernicima u sakramentu pomirenja.

U knjizi-intervjuu „Božje je ime milosrđe“ papa Franjo je na pitanje novinara Andree Tornielli, kojih se milosrdnih svećenika sjeća koji su ga nadahnuli, između ostalog spomenuo i sv. Leopolda Mandića: „Jedan svećenik, moj prijatelj, koji je išao njemu na ispovijed, rekao je: 'Oče, vi ste previše velikodušni. Rado se kod vas ispovijedam, ali čini mi se da ste previše velikodušni.' A otac Leopold će: 'Ma tko je bio velikodušan, sinko moj? Gospodin je bio velikodušan; ta nisam ja umro za grijehe, nego Gospodin. Kada je bio onako velikodušan prema razbojniku, kakav je mogao biti s drugima!'“ (Papa Franjo, Božje je ime milosrđe, str. 29). Papa na ovom mjestu donosi i drugi primjer don Enrica Pozzolija, svećenika koji ga je krstio i vjenčao njegove roditelje. Jednom mu se došao požaliti da ne zna što učiniti jer je pred njegovom ispovjedaonicom puno ljudi, različitih ljudi, poniznih i manje poniznim, ali i mnogo svećenika… „Puno opraštam pa mi ponekad dođu skrupule, skrupule da sam oprostio previše. Razgovarali smo o milosrđu i upitao sam ga što čini kada ga muče te skrupule. Odgovorio je: 'Odem u našu kapelicu pred svetohranište i kažem Isusu: Gospodine, oprosti mi što sam previše oprostio. No ti si mi dao taj loš primjer!'“ (Ib., str. 28)

U svakom slučaju naša svećenička služba treba iskazivati milosrđe, i to je posebno na djelu upravo u sakramentu svete ispovijedi. Zato bih želio vama, dragi svećenici naše Biskupije, zahvaliti na toj službi. Ovih ste dana osobito bili na raspolaganje našim vjernicima, i vjernici to znaju cijeniti. U sakramentu pomirenja doista se pokornici susreću s Kristom koji je milosrdan i oprašta naše grijehe. To je njegovo djelo, nismo mi tu u središtu nego on i zato trebamo njega slijediti u opraštanju i milosrđu. Hvala vam na toj službi, na žrtvi koju ste spremni za dobro vjernika prinijeti, a ona često nije mala. Radi se i o više sati ispovijedanja, i to ne samo u vlastitoj župi nego i u susjednim župama, a kao što sam zamolio na početku ove Godine Božjeg milosrđa, hvala vam i na raspolaganju vjernicima za svetu ispovijed svaki dan prije svete mise.

Sakrament pomirenja je sakrament obraćenja i započinjanja novog života. Bog nas ne odbacuje zbog naših grijeha, nego on grijehe oprašta i daje nam novu priliku, uvijek nas iznova čeka i pridiže, daje nam neprestano šansu, i kada mi sami mislimo da je sve izgubljeno. Zato je takva bezgranična Božja ljubav uvijek potrebna nama ljudima, mi upravo od nje i živimo jer se uvijek možemo ponovno i ponovno pridizati i početi iz početka.

Draga braćo i sestre, čuli smo kako prorok Izaija naviješta Mesiju koji će biti pomazanik Duhom Božjim jer će doći „iscijeliti srca slomljena i zarobljenicima proglasiti slobodu, sužnjima oslobođenje i proglasiti godinu milosti Gospodnje“ (Iz 61,1-2). To je upravo Gospodin naš Isus Krist, koji i nama, svojim svećenicima, daje da kao „pomazanici Gospodnji“ (Lk 4,18-19) donosimo narodu slobodu i liječimo slomljena srca, kako u sakramentu svete ispovijedi, tako i čitavim svojim djelovanjem i radom u Crkvi. Molimo da i ovaj naš dan ojača naše duše te možemo hrabro i ponizno služiti svome narodu. Neka ulje, koje danas blagoslivljamo, bude znak pomazanja i dara Duha Svetoga za sve nas i sav naš Božji narod. Amen.

 

Twitter