Homilija na Uskrs 2016. Ispis E-mail
Nedjelja, 27 Ožujak 2016 10:56
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Uskrsna homilja

Sisačka katedrala, 27. ožujka 2016.

 

Sretan vam Uskrs, draga braćo i sestre, dragi slavitelji svetkovine Kristova uskrsnuća!

Danas slavimo najveći događaj koji se ikada dogodio u povijesti čovječanstva – nadpovijesnu činjenicu da je Isus Krist, treći dan poslije svoje smrti na križu, pobijedio smrt i da on, „živ živcat opet vlada“ (Uskrsna posljednica). K tome slavimo i našu nadu i našu budućnost koju nam je sam uskrsnuli Gospodin obećao, tj. da ćemo i mi s njime uskrsnuti, da ni naš život na zemlji nije konačan, da sa smrću ni nama neće život prestati, već da nas on čeka i da i nama želi darovati uskrsnuće.

Zahvalni na tom, za ljudsko shvaćanje neviđenom i neočekivanom, daru novog života slavimo danas raspjevane duše i radosna srca.

Veličina Uskrsa pokazuje nam se u kontrastu strašne stvarnosti grijeha i smrti. U svijetu je tolika tama i ogromno zlo da se Uskrs doista izdiže na drugoj strani kao svjetlo i jedino moguće dobro, budući da mi vjerujemo da Bog pobjeđuje, a ne zlo niti đavao. Taj ponor mogao je premostiti zaista samo Bog.

Strahota grijeha i smrti na prvi pogled u ljudskom se životu ne vidi, ali uvijek je prisutno i zlo, kad susrećemo dobro. Kada se dijete rodi, svi se raduju, a ne razmišljaju kako će i taj čovjek, kad odraste imati mnogo muka, borbi koje će ga lomiti, ljude koji ga neće razumjeti, bolesti koje neće moći pobijediti, i na kraju samu smrt. Kada promatramo ljepotu proljeća i slušamo pjev ptica, divimo se raskošnom cvijeću, ljepoti boja, sjaju sunca, silini vjetra i mora, zelenilu šuma i veličini planina, ne razmišljamo o zagađenosti okoliša, o klimatskim promjenama, o poplavama, tsunamijima, potresima, o topljenju ledenjaka i o razornim tornadima i drugim elementarnim nesrećama. Kada svladavamo kilometre i uživamo u brzini vožnje bilo automobilom, bilo vlakom ili zrakoplovom, ne razmišljamo o prometnim nesrećama, o katastrofalnim padovima aviona, o mogućnostima pogibije koje se događaju tolikim ljudima. Kada živimo u miru, ne razmišljamo koliko je težak život u ratu, ali mi koji smo ga doživjeli znamo kako je tjeskobno živjeti pod uzbunama i prijetnji terorističkih napada, kao sada nedavno u Bruxellesu, kako je strašno biti izbjeglica i ostati bez ikoga i ičega svoga, kao što smo bili mi, a sada su toliki milijuni migranata koji kucaju na vrata Europe. Kada smo zdravi, ne mislimo o bolesnicima u tolikim bolnicama, o teškim i neizlječivim bolestima s kojima se bore tisuće i tisuće ljudi i kako to teško djeluje na čitave obitelji, kada gledaju vlastito propadanje ili nestanak svojih najmilijih. Premda živimo u demokraciji i poštivanju ljudskih prava i sloboda za svakoga, dobro se sjećamo se terora i progona koji smo proživljavali mi a sada proživljavaju ili su proživjeli pojedinci i čitavi narodi u diktaturi, u političkim zatvorima, u ubojstvima bez suđenja, u zatiranju čovjekovog dostojanstva. Kada je državni režim pravedan i u njemu sudjeluju moralni i dobri političari koji se ne bore za vlastiti interes nego samo za interes naroda, mi dobro znamo i sjećamo se onih koji su korupcijom oštetili čitave narode, koji su zatvaranjem očiju pred lažima i podupiranjem neistina, uništavali i uništavaju narod sijući im u duše gorčinu i osjećaje nevrijednosti, samo da bi i najhrabriji odustali od borbe za pravicu. Ako imamo posao, mi znamo i suosjećamo s onima koji su ostali bez posla i nade za svoje obitelji pa i bez dostojanstva i budućnosti. Kada slušamo, čitamo i gledamo medije, pitamo se i često ne možemo razumjeti kako to da ima i takvih medija i novinara koji prodaju maglu i ljudima peru mozak vjerujući da će im ponavljanjem svojih konstrukcija ljudi povjerovati, bez obzira što su to zavođenja za tuđe računa i interese …

Svi su ovi događaji i stanja u kojima se nalazimo ili se možemo naći razlog da i na naša srca pokuca napast koja se zove sumnja, da i u nama zavlada strah, da se u našoj duši ugnjezdi nemir, nesigurnost i tjeskoba, da zaključimo kako živimo u nesigurnom svijetu, u kojem istina nije na prvom mjestu, gdje dobro ne caruje, a život pa i onih najpravednijih propada i na kraju zauvijek nestaje. Već u Starom zavjetu Knjiga Mudrosti govori nam da bezbožnik govori: „Kratkovjek je i tužan život naš i nema lijeka kad čovjeku dođe kraj… Mi smo djeca pukog slučaja i kasnije ćemo biti kao da nikada nismo ni bili… pretvorit će se tijelo u pepeo, a duh će se rasplinuti kao lagan zrak. Ime će nam se s vremenom zaboraviti i nitko se neće sjećati djela naših… Jer život naš kao sjena odmiče, iz naše smrti nema povratka, zapečaćeno je i nitko se ne vraća. Zato… uživajmo dobra sadašnja, koristimo se stvorovima sa žarom mladosti… potlačimo ubogog pravednika, ne štedimo udovice, ne poštujmo starca… nek' naša snaga bude zakon pravde, jer ono što je slabo nije ni za što. Postavimo zasjedu pravedniku jer nam smeta…“ No, svetopisamski autor dodaje: „Tako oni misle, ali se varaju jer ih zloća njihova zasljepljuje. Oni ne znaju tajna Božjih i ne očekuju nagradu za svetost… Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti.“ (Mudr 2)

Tu se vide dva potpuno oprečna stava pred životom. Jedan je pesimističan i smatra da je život slučajan, prolazan i da završava samo smrću – zato preporuča uživanje u svemu što je moguće ugrabiti za života na zemlji, te uspostavlja silom svoj zakon, želi ukloniti pravednika… Drugi je stav vjera da život nije na zemlji sve, da je Bog čovjeka stvorio za besmrtnost i da zato treba Boga slušati, da bi postigao na zemlji svetost i tako bio poslije smrti primljen u Božji vječni život. Ovi drugi poznaju tajne Božje, vjeruju da je Božji misterij dobrota i život, a ne zlo i smrt.

Radi se, mogli bismo reći, o shvaćanju smisla života: je li uopće život smislen ili je on besmislen? To oni koji ne vjeruju neće tako reći, ali u biti sve se svodi upravo na to: ako je Bog čovjekov stvoritelj, ako je Isus Sin Božji za nas umro i uskrsnuo, ako je čovjek na zemlji s nekom svrhom, tada biti na strani Božjoj znači imati život, ne bojati se smrti i već na zemlji započeti život koji nikad ne prestaje, život uskrsnuća i vječne sreće.

Sinoć su se u našim katedralama i crkvama, i ovdje u sisačkoj katedrali, krstili odrasli katekumeni. Preporođeni vodom i Duhom Svetim oni su postali novi ljudi, umrli su grijehu i uskrsnuli na novi život. Svi koji smo kršteni, bilo kada i bilo gdje, primili smo već život uskrsnuća, ne trebamo se bojati smrti jer Krist ju je za nas već pobijedio, i naša zemaljska smrt neće biti tragedija niti nesreća, već odlazak Ocu koji nas ljubi i čeka radostan da nas primi u svoj vječni dom. Postoji – kako piše sv. Ivan u Otkrivenju – i druga smrt. On misli na mogućnost da se neki neće spasiti, da će vječno biti odijeljeni od Boga. Zapravo takvi će se sami osamiti, udaljiti, Bogu okrenuti leđa. No, oni koji „prođu zemljom čineći dobro“ kao naš Gospodin Isus, kako govore Djela apostolska, oni koji njemu vjeruju i njega slijede, neće umrijeti drugom smrću poslije zemaljske smrti, već će ih zemaljska smrt odnijeti njemu u susret, u vječnost. Biti s Bogom bit će ostvarenje naše vječne ljudske čežnje za srećom. Drugo ime za vječnu sreću jest nebo, život s Bogom.

Pitanje je samo vjerujemo li to. Uskrs, draga braćo i sestre, to upravo želi u nama učvrstiti. Vjeru u Krista, vjeru u uskrsnuće i vječni život.

Kada su, kako smo čuli u Evanđelju, apostoli Petar i Ivan – nakon što im je Marija Magdalena dojavila da je grob prazan i da je netko vjerojatno ukrao tijelo Isusovo – dotrčali na grob Isusov i vidjeli da je doista prazan, Ivan kaže da on, taj drugi učenik kojega je Isus ljubio, „vidje i povjerova“ (Iv 20,8). Jesmo li i mi, poput Ivana, ljudi koji ljubimo Gospodina Isusa, koji želimo biti s njim i koji vjerujemo njemu, svakoj riječi koja izlazi iz njegovih usta, te koji smo u vjeri u njegovo uskrsnuće uvjereni da je i nama obećan vječni uskrsnuli život, ako i mi s njim prolazimo zemljom čineći dobro? Molimo Boga da i mi vidimo i vjerujemo.

Uskrs nas, braćo i sestre, ispunja optimizmom. Nije to optimizam bez pokrića, ne! Naša nada temelji se na Kristu, za kojeg se činilo da je na križu pobijeđen, ali koji je uskrsnuo slavno od mrtvih i pobijedio. To je razlog naše nade da i mi možemo sve, samo ako smo s Kristom Gospodinom. Baš sve. Zato se ne smijemo žaliti na loše prilike i jadikovati kako sve propada. Dakako, ne smijemo zatvarati oči pred istinom, pa bila ona i ne znam kako teška i strašna, ali mi vjernici uvijek znamo da se to stanje s Isusom može promijeniti, da on može dati tome novi početak. Obrat koji se dogodio kada je on uskrsnuo i nama daje nadu da ništa nije nemoguće promijeniti. Ni teško gospodarsko stanje, ni lošu demografsku slika našega naroda, ni klonulost i malodušnost koje zahvaća već tolike koji nemaju posla, koji su suočeni s nemoći da nešto učine za svoje najmilije. Ništa nas ne smije i ne može obeshrabriti, jer nasuprot tolikim problemima stoji Krist uskrsnuli kome mi vjerujemo. On nas neće ostaviti, on će – ako ga zamolimo – sve okrenuti na dobro! On će nama dati snage da i mi snagom uskrsnuća mijenjamo svijet, poboljšamo naše odnose i unaprijedimo naše društvo.

Ispunimo tom nadom naša srca da bismo mogli širiti ozračje dobre nade za sve nas, za naše obitelji, za naš narod i našu domovinu.

Felix alleluia! Amen.

 

Twitter