Homilija na svečanom polaganju zavjeta s. Mirjam od Isusa 1.7.2016. Ispis E-mail
Petak, 01 Srpanj 2016 18:12
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na svečanom polaganju zavjeta s. Mirjam od Isusa

Lasinja, 1. srpnja 2016.

 

/Pj 8,6-7; Ps 84; Ef 1,3-14; Mt 25,1-13/ - 1. srpnja 2016.

Draga sestro Mirjam od Isusa, koja danas polažeš svoje vječne redovničke zavjete, draga majko ove zajednice Sestara Kćeri Srca Isusova s. Marija Rafaela od Isusa, drage sestre redovnice, poštovana rodbino naše sestre zavjetovanice, dragi župljani iz njezine rodne župe Jakšić iz Slavonije, draga braćo svećnici i dragi vjernici, župljani župe Lasinja i dragi hodočasnici!

Danas nas je u ovoj crkvi sestara Kćeri Srca Isusova u Lasinji okupio nesvakidašnji događaj: svečano polaganje vječnih zavjeta sestre Mirjam. To je velika milost za sestru Mirjam, ali još veća – rekao bih – za ovu zajednicu sestara u Lasinji, i još veća za našu Sisačku biskupiju, i još veća za našu domovinu Hrvatsku i najveća – za Crkvu katoličku i čitav svijet!

Naša su srca pozorna i danas osobito osjetljiva, kao list na dašku vjetra, kao struna na tamburi, kao dodir djeteta. Mi dobro osjećamo da se nešto veliko događa kada se jedna osoba, mlada žena, djevojka posvećuje za čitav život živjeti kao redovnica, časna sestra. Sama ta činjenica ispunja nas radošću i zahvalnošću Bogu koji poziva ljude na takav način života i koji daje pozvanima milost i snagu da se odazovu, da otkriju u tom načinu kršćanskog života svoju sreću i zadovoljstvo, svoj smisao i cilj. Ipak, redovništvo, pa ni ono strogo klauzurno, nije samo sebi cilj. Cilj redovništva je izgradnja Crkve. Možda se to nekome može činiti nelogično: poći u zatvoren samostan da bi se gradilo Crkvu, jer – nije li djelovanje Crkve potrebno u svijetu, da Crkva prihvati i vrši svoje misijsko poslanje, da pođe svakom čovjeku, da se približi svijetu, da – kako to voli reći današnji papa Franjo – pođe na periferije, da iziđe iz svoje zatvorenosti? Doista, ići u svijet ili ići iz svijeta – to jest dilema, to je vječno preispitivanje, potrebno da bismo mogli biti potpuni kršćani. Ako znamo to dvoje spajati, otkrili smo pravi put. Nekada je potrebno više se znati povući i sam s Bogom razgovorati, a nekad je potrebno ono što smo shvatili u razgovoru s Bogom poći svima reći, svima objaviti i zato se približiti čak i najgrješnijima i najnemoćnijima. Ove bijele haljine, drage sestre, kao da žele reći da se vi ne želite zamazati nečistoćama ovoga svijeta. No, je li to moguće? Je li moguće u svijetu koji je prljav, često blatan izvana i iznutra, ostati čistih haljina? Možda će netko prigovoriti da je ovo zavjetovanje znak da s. Mirjam i njezine susestre ne žele ništa činiti jer  - jedino tako moguće je ne zaprljati svoje bijele haljine koje smo na krštenju primili. Prema onoj: tko spava, ne griješi. Što bi značilo: ako ništa ne radiš, ne možeš ni pogriješiti. No, nije li bolje i pogriješiti, nego spavati tj. ništa ne poduzimati, praviti se da se nas kršćana bol, bijeda, neznanje, mržnja, nasilje, grijeh – ne tiče?!

Međutim, naše sestre Kćeri Srca Isusova nisu pobjegle od svijeta, nego su s Isusom odijeljene od svijeta da bi više molile upravo za Crkvu i za svijet. Tako je vaša misija, drage sestre, biti svjetlo svijeta, sol zemlje i kvasac našeg društva. Vas možda još više negoli nas, koji se krećemo neprestano u svijetu, zabrinjavaju naše neprilike u kojima živimo, naše nemoći, slabosti, nasilje i tolika zla nepravdi, neznanja i malodušnosti. Vi se molite da se to stanje promijeni. Danas, 1. srpnja, i vi slavite, kao i neki redovi u Crkvi slavite i Blagdan Krvi Kristove.

Krv Isusa Krista je najjasniji i najveći znak Božje ljubavi, ona je cijena našeg spasenja. Bog je već na samom početku ljude obdario svojom milošću i prijateljstvom, ali su naši praroditelji to izgubili nepovjerenjem i neposlušnošću. Tako se među ljude uvukao nemir, zavladala je zavist i mržnja. Nisu vidjeli izlaza. I tada Krist postaje čovjekom, prolijeva svoju Krv da bi ponovno uspostavio prijateljstvo između Boga i čovjeka.
Večer prije razapinjanja, Krist je osjetio na svojim leđima svu težinu grijeha i zla koje će se uskoro kao križ spustiti na njegova ramena. Ljubav prema nama, neizvjesnost i muka, strepnja i čežnja da prihvatimo tu cijenu otkupljenja, tjera mu i krvavi znoj na čelo.

Čitanje iz Knjige pjesme nad pjesmama govori o ljubavi koja je najuzvišenija jer ju ništa ne može slomiti niti zaustaviti, o ljubavi koja je ozbiljna – „jaka kao smrt“: „mnoge je vode ne mogu ugasiti niti rijeke potopiti. Da netko daje za ljubav sve što u kući ima, taj bi navukao prezir na sebe. Stvarnost ljubavi toliko je iznad svega na ovom svijetu da onaj koji ju upozna sve ostavlja da bi ju stekao.

„Bog je ljubav“, kaže sv. Ivan apostol (1 Iv 4,16) i zato je ta pohvala ljubavi pohvala izrečena Bogu. On zahvaća čovjeka i toliko ga usrećuje da se čovjek koji ga upozna ne može i ne želi od njega odijeliti ni za što na svijetu. Kad bi se moglo usporediti Boga i bilo što vrijedno na ovom svijetu, bila bi to prezira vrijedna usporedba budući da je Bog toliko veći i toliko više usrećuje čovjeka da je u usporedbi s njime sve prah i pepeo, sve toliko nevrijedno i beznačajno da se to ne može ni izreći.

Zato Bog ima pravo biti prvi, on ima pravo na čovjekov život i čovjekov je život najvredniji upravo ako se posveti sav Bogu i uroni u Boga. Solo Dios basta – samo Bog dostaje, govorila je sveta Terezija Avilska.

Neka Bog-ljubav i Tebe, draga sestro zavjetovanice, svu obuzme da Ti bude dovoljan, da u njemu nađeš svu sreću svoga života i da u njemu budeš ispunjena svakim dobrom, da bi to dobro mogla dijeliti i svojim bližnjima, u žrtvi i molitvi za Crkvu, naše svećenike – mladomisnike, za sve članove naše Biskupije, za našu domovinu.

Sveti Pavao u himnu poslanice Efežanima izrekao je blagoslov upućen Bogu, onome koji je prvi nas blagoslovio, i to „svakim blagoslovom duhovnim, u nebesima, u Kristu.“ Razlog što kršćanin treba hvaliti Boga sv. Pavao vidi u tome što nas je on već od postanka svijeta izabrao „da budemo sveti i neporočni pred njim“. Biti „zamilovan u Ljubljenome“ znači primiti Božju ljubav u Sinu Božjemu, postavši sinovi u Sinu, duhovna bića, od Boga ljubljena. U Kristu „njegovom krvlju“ imamo otkupljenje… Krv Kristova izraz je najveće ljubavi prema nama koju je Bog ulio u nas. Božja je volja: „uglaviti u Kristu sve na nebesima i na zemlji“. Krist je glava Crkve, on je dapače i glava čitavoga svemira. Pod njegovu glavu Bog Otac podložio je sve ljude i sav svijet. Priznanjem da je Krist naša glava mi ostvarujemo tu Očevu volju. Nama je „palo u dio“ da živimo „na hvalu Slave njegove“ tj. da budemo, kako je učio sv. Irenej, kao „živi čovjek slava Božja“. Pečat Duha Svetoga pečat je ljubavi koji Bog daje onima koji ga ljube. Zato, draga sestro Mirjam, neka Te vodi Duh Božji, Duh Kristov, Svet.

Da budeš mudra djevica, kako Isus uči u prispodobi današnjeg Evanđelje. Nasuprot mudrosti je ludost. I dok ludost znači ne brinuti se i u svjetiljke ne ponijeti ulje – što predočuje: život bez Duha Svetoga, mudrost je u tome da se damo ispuniti Duhom Kristovim, da bismo mogli biti sebi i drugima svjetlo.

Bdijenje koje je u ovoj prispodobi posebno apostrofirao Gospodin potrebna je krepost budnosti da pozorni na poticaje Duha Svetoga čekamo Gospodina i njegov dolazak uvijek i u svako vrijeme. Znamo, on je onaj koji je ljubav sama, on je onaj koji me pozvao da ga slijedim, on je onaj koji upravlja svim našim životom i čitavim svijetom. Zato se ne bojmo, drage sestre, draga braćo i sestre, jer Gospodin dolazi, dapače: Gospodin je neprestano s nama. Da bismo bili pripravni za razgovor s njime, za život s njim, za poslušnost njegovoj riječi i za ustrajnost u nošenju križa kroz naš život vjerujući da svaki križ ima smisla i da je blagoslov za nas i za svijet, potrebno se otvoriti Duhu Svetome i dopustiti da se on u nas izlije. Ako je tako svjetiljka života puna Duha Svetoga, bit ćemo uvijek oni koje Gospodin pušta unutra, tj. k sebi, u svoje srce, u svoje prijateljstvo, u zajedništvo i mir.

Biti s Gospodinom najveća je povlastica i kada ništa drugo ne bismo postigli niti učinili u životu, dovoljno bismo učinili i ispunili bismo smisao svoga života.

Neka Te, sestro Mirjam, Gospodin za kojim si pošla i kojemu se danas potpuno predaješ, prihvati za ruku, vodi kroz život, ispuni svojim Duhom ljubavi i osnaži za svaki križ.

U knjizi „Alojzije Stepinac,hrvatski kardinal“ Aleksa Benigar piše kako je u listopadu 1956. Kardinal rekao župniku Josipu Vranekoviću: „Toliko sam pisama, kao nikad u životu, pisao na sve strane, posebno časnim sestrama, da ne klonu i ne daju se smesti, ako su i u oskudici. Samo ne klonuti, jer je to velika uvreda Boga. Kako će se ugodno sjećati svaki svećenik i vjernik koji nije nasjeo sotonskim zamkama i nije se poklonio za zdjelu leće…“ A drugi puta je rekao: „Doći će još teški časovi. Ali: In te, Domine, speravi…“ (nav.dj., 690)

Tako i vi, drage sestre, i Ti, sestro Mirjam koja danas krećeš potpuno za Kristom Gospodinom, znajte: Bog sve traži, ali i sve daje. Daje snagu i radost, daje – nakon zemaljskih kušnji i križeva – na kraju život vječni. Blagdan Krvi Kristove, prolivene za naše spasenje, prigoda je da se Gospodinu zahvalimo za njegovu ljubav, a lijepa je koincidencija da baš danas s. Mirjam polaže svoje vječne zavjete da bi bila ne dalje nego bliže i to ne samo Bogu nego i nama ljudima, Crkvi Božjoj i čitavom svijetu, za koji je Gospodin naš krv svoju prolio. Neka ju u tom životu Gospodin neprestano krijepi, neka joj daje snagu i radost, a i svima nama kojima je ovaj događaj poticaj i znak, Gospodin darovao svoj blagoslov i mir.

Amen.

 

Twitter