Dan branitelja Sisačko-moslavačke županije 18.10.2016. Ispis E-mail
Utorak, 18 Listopad 2016 18:05
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Dan branitelja Sisačko-moslavačke županije

Sisačka katedrala, 18.10.2016.

Poštovani predstavnici civilne vlasti: Republike Hrvatske, Sisačko-moslavačke županije, gradova u SMŽ; poštovani predstavnici vojne i policijske vlasti, poštovani branitelji, članovi braniteljskih udruga proisteklih iz Domovinskog rata, članovi obitelji poginulih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja, draga braćo svećenici, časne sestre, draga braćo i sestre!

Danas kada naša Sisačko-moslavačka županija slavi svoj Dan hrvatskih branitelja ujedno je crkveni blagdan svetog evanđeliste Luke. Dan branitelja Županije izabran je zbog toga što je na današnji dan 1991., dakle prije 25 godina obranjen dio područja grada Petrinje, tj. Novi Farkašić, ali s njim i pet sela s desne obale rijeke Kupe, što znači na strani koju je većinom zauzeo okupator, što je bila poslije u VRA Oluji „odskočna daska“ za oslobađanje i Petrinje i Gline, te potiskivanje agresora s cijelog područja Banovine. Sveti pak Luka evanđelist, pisac je trećeg evanđelja i Djela apostolskih, liječnik koji je istražio život i poruke Isusa iz Nazareta te pronosio kršćansku vjeru kao vjerni pratilac svetog apostola Pavla, pisac evanđelja koje se naziva i „evanđelje siromaha“ jer u njemu pokazuje poseban Isusov osjećaj za siromašne, bolesne i grješne. Upravo su ti ranjeni ljudi, pripadnici marginalnih skupina, bili prvi adresati Isusova naviještanja Radosne vijesti spasenja, tako da je to evanđelje znak posebnih gesta Božjeg milosrđa koje je donio Isus Krist.

Zar nisu i naši branitelji shvatili da je u danima napada na Domovinu bilo potrebno djelovati, pa i u opasnosti da se izgubi život ili bude teško ranjen? Zar nisu naši hrvatski branitelji bili nošeni upravo ljubavlju prema ugroženima, prognanima i osiromašenima, koje je srpski agresor protjerao, uništio im imovinu i želio izbaciti iz svoje zamišljene države? No, to su bili hrabri ljudi koji nisu željeli prihvatiti nepravdu i stali su joj na put, prepriječili su svojim životima daljnji napredak tog zla, znajući da samo ako padne sila i nepravda, naš narod može opstati i imati budućnost.

Doista, naše branitelje i svetog Luku povezuje taj osjećaj za siromahe. Sv. Luka prikazuje Isusa punog sućuti prema onima koji su potrebni, a branitelji upravo slijede Isusov primjer i pružaju takvima pomoć, pa i ugrožavajući vlastite živote.

Želio bih reći danas i jednu riječ o braniteljima koje se bez osnove javno odbacuje i žigoše nazivajući ih pogrdnim imenima, dapače i hrvatske ih se vlasti i mediji odriču, a oni su ginuli za Domovinu i bili najhrabriji borci za slobodu svoga naroda. Oni su išli u boj za narod svoj i ginuli za Domovinu, a danas ih se neki stide i proglašavaju ih fašistima, što je nepravda i neistina. Upravo prema poginulim mladićima, kao što je bio Francuz Jean Michel Nicolier, dragovoljac, koji je branio Vukovar i Hrvatsku i zato bio mučki ubijen na Ovčari. Zar se mi trebamo odreći takvih junaka i zar smijemo prezreti krv koju su oni prolili za našu slobodu? O tome trebaju razmišljati oni koji osporavaju pozdrave i znakovlje naših hrvatskih branitelja Domovinskog rata.

A to je samo dio scenarija koji se stvarao sve ove godine da bi se tom pričom uništilo našu Domovinu. Izmišljaju se borci za Hrvatsku među redovima boljševika, premda je jasno svima da su se sa crvenom zvijezdom na čelu oni borili protiv Hrvatske a za Jugoslaviju, čija je vojska u Domovinskom ratu razarala našu zemlju i ubijala naše branitelje i civile. A da bi se uzvisilo laž, treba istinu sakriti i zanijekati. To čine oni koji se još danas pozdravljaju komunističkim pozdravom, želeći spasiti zločinačku ideologiju koja je posijala smrt i hrvatskim leševima ispunila i Hudu jamu, i Tezno, i Macelj, i Jazovku i tolika brojna grobišta po Sloveniji, Hrvatskoj i BIH.

Pitamo se zašto se unose takve floskule u naše duše i zašto se progone najbolji naši sinovi koji su dali sve, svoje živote, svoje zdravlje, svoje sposobnosti i svoju ljubav za našu Domovinu? Odgovor je jasan: jer se ne mogu pomiriti s činjenicom da Hrvatska postoji. A ona postoji, izborena krvlju i nevinim životima naših heroja, mučenika, onih koji su vjerovali u ideale pravednosti, istine i slobode i žrtvovali se za njih.

Mi se danas molimo za sve poginule, za sve koje još uvijek zovemo „nestalima“ jer nam agresor ne želi otkriti njihove grobove i istinu gdje su završili, te za sve umrle hrvatske branitelje – koji su obranili Domovinu, ali su pali kao vitezovi pokošeni poput klasja čija se zrnja polažu u brazdu da bi iz njih izniknuo novi, još jači život. Pred tim hrabrim ljudima, kojima se trebamo uvijek diviti i zahvaljivati i nikada ih ne zaboraviti, osjećamo se posve maleni, jer njihova veličina bi trebala biti primjer mladim naraštajima i čija bi se hrabra djela trebala prepričavati ne samo u obiteljima nego i učiti u školama, gledati u filmovima i neprestano iznositi u medijima – što na žalost nije slučaj! – jer oni zavrjeđuju našu ljubav i zahvalnost, naše trajno sjećanje i našu molitvu.

Kada se molimo za naše mrte, mi time pokazujemo svoju povezanost s njima jer nas – ako vjerujemo – ni smrt ne može rastaviti od onih koje volimo, s kojima smo jedno u Bogu koji je vječan i besmrtan.

Stoga moliti se za mrtve znači zapravo moliti se i za sebe jer jedino u zajedništvu i sa živima i s mrtvima mi činimo jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu, zajednicu okupljenu oko Gospodina koji je u slavi.

A to zajedništvo potrebno je graditi na zemlji,  jer ako da se ono ostvaruje među nama u zemaljskim uvjetima, bit ćemo dionici i nebeskoga. „Luka je jedini sa mnom.“, kaže nam sveti Pavao u pročitanoj poslanici. Kad su ga svi ostavili, znao je Pavao da je Gospodin s njim, da nije sam, ali mu je bilo jako važno da ima i znak te blizine, a to mu je bio upravo sveti Luka.

Gospodin pak u Evanđelju (Lk 10, 1-9) govori svojim apostolima: „Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove... U koju god kuću uđete, najprije recite: 'Mir kući ovoj!'“ Biti Kristov učenik često znači plivati protiv struje, boriti se s neprijateljima Božjim, sa Sotonom, s đavlima i anđelima njegovim. Unositi u svijet mir, kao pitomo i bezazleno janje okruženo vukovima koji razdiru i ljude i uništavaju mir. Biti mirotvorac, graditelj mostova, pontifex, zadaća je nas kršćana, bili u kojem god zvanju i časnom zanimanju, pridonoseći dobru našeg hrvatskog društva i miru u cijelom svijetu.

Danas mislimo na naše poginule, nestale i umrle branitelje. Znamo prema dosad verificiranim podacima Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata da je na hrvatskoj strani poginulo 14.154 žrtve (a na srpskoj 6.203). Također još imamo tzv.nestalih, tj. neidentificiranih oko 1.000 žrtava, a samoubojstvo je počinio poslije rata čak 2.761 branitelj. Dakle, radi se o preko 17 tisuća žrtava, poginulih hrvatskih branitelja (u RH, bez BIH)… Iza svakog tog broja stoji ime, osoba, nečiji sin ili kćer, nečiji otac, suprug ili brat…

Molimo se za sve njih, osobito za poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje naše SMŽ, te da mi živi nastavimo borbu koju su oni vodili, za slobodu naše Domovine, za mir i napredak našeg hrvatskog naroda. A njihovim obiteljima i svima nama utjehu i ponos, što smo ih imali, što su nam zasjali svojom hrabrošću i što nam govore svojom žrtvom pozivajući sve nas na zalaganje i žrtvu za Domovinu. Amen.

 

Twitter