Homilija u Lepoglavi prilikom 31. sjednice Zagrebačke crkvene pokrajine 19.10.2016. Ispis E-mail
Četvrtak, 20 Listopad 2016 11:52
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija u u Lepoglavi prilikom 31. sjednice biskupa Zagrebačke crkvene pokrajine

Lepoglava, 19. listopada 2016.

Draga braćo biskupi naše Zagrebačke metropolije na čelu s metropolitom kardinalom Josipom Bozanićem, dragi svećenici, poštovano vodstvo kaznionice, poštovani predstavnici Ministarstva pravosuđa, poštovana braćo zatvorenici,

Imamo osobitu priliku danas slaviti svetu Misu u ovom zatvoru u Lepoglavi, kamo je na današnji dan, 19. listopada, prije točno 70 godina, dakle 1946. doveden blaženi Alojzije Stepinac, kao zatvorenik. Naš sveti Blaženik (volim ga tako u zadnje vrijeme nazivati) slavio je u ovom zatvoru, u svojoj ćeliji, svaki dan svetu Misu kao što to sada i mi činimo.

On je bio zatvorenik poput vas, draga braćo zatvorenici, bio je optužen i osuđen te je dovezen u ovu kaznionicu na odsluženje kazne. Mi smo, kao i čitav naš katolički hrvatski narod uvjereni ne samo da nije bio ništa kriv, nego da je bio svet nadbiskup, svećenik i čovjek, svetac Božji. Njegov krimen bio je što nije prihvatio misliti glavom komunističkih vođa, nego je mislio svojom glavom, kao kršćanin i kao čovjek vjere koju su novi vlastodršci željeli zatrti. Sigurno mu je taj prvi dan, prije točno 70 godina, ostao u trajnom sjećanju. To dokazuje i Vranekovićev Dnevnik, koji je vodio krašićki župnik, otkako je na župni dvor 5. prosinca 1951. doveden Kardinal Stepinac, na drugi dio svoga križnog puta. Na dan 20. listopada 1954. župnik Vraneković zapisao je Kardinalove riječi: „Iza osude još su me osam dana držali u Zagrebu. Osjetio sam da čekaju, da ću možda još sada popustiti i moliti za milost. Ali ne! Znao sam: tako mora biti! Ako treba trpjeti – trpjet ćemo; ako u zatvor – u zatvor; ako umrijeti – umrijeti, ali sotoni popustiti ne. Ako partija misli da je mojom osudom i zatvorom dovršena njihova pobjeda, onda su plitki i ludi baš kao i komunizam. Pa tko sam ja? Zar je neprilika Gospodinu Bogu naći čovjeka koji će me zamijeniti? Konačno me spremili u elegantni auto – i ajde u Lepoglavu. Prolazili smo Vlaškom ulicom. Čini mi se, da su prolaznici primijetili, što bi moglo biti. Bilo je naime upadno u one dane kakova to tri elegantna auta jure gradom. U prvom su išli agenti i milicija. U drugom sprijeda tri agenta, a straga pomoćnik ministra i ja. U trećem su opet bili agenti. Išli smo okolnim putevima: kroz Sv. Ivan Zelinu, Bedenicu i naprijed prema Lepoglavi. Radio je veselo svirao cijelim putem u autu. Mislili su: sve je gotovo. Odstranili smo ga i sad ćemo raditi što hoćemo. Ali je od toga prošlo već 8 godina, a g. Tito i oni oko njega manji su pred kulturnim svijetom, negoli su bili onda… Kad smo prolazili kroz Sv. Ivan Zelinu, sjetio sam se što sam tu doživio, pa je prošlo, istina je pobijedila. Mogao sam zaključiti: i ovo će proći. Smrad taj šumski i krvavi i divlji držat će se kao bič Božji, ali dotle samo, dok Gospodin Bog ne veli: dosta! Čini mi se, da je taj čas blizu. Tito je porugljivo govorio: 'Nekakva Marija'. Pokazat će Tebi brzo Marija, tko je ona!“ /J.Vraneković, Dnevnik, str. 355/

A 11.X.1956. župnik Vraneković piše: Danas se navršilo 10 g. kako je Eminenciji izrečena sramotna presuda. Straže pred vratima, a i iza kuće je budna. Sinoć je Eminencija rekao: „Sutra imam razloga da od srca molim: Te Deum laudamus. Bogu hvala da nismo popustili.“ Ujutro mu čestitam desetogodišnjicu. Pruži mi ruku. Poljubim prsten, a on će: „To je vrijedno čestitati… tamnicu… prezir… progon, a hvala ide Onoga koji je dao snagu.“

Čuli smo Riječ Božju. U čitanju Druge poslanice sv. Pavla Korinćanima Apostol kaže da Bog „nas tješi u svakoj našoj nevolji, da bismo i mi sve koji su u nevolji mogli tješiti onom utjehom kojom nas same tješi Bog“ (2 Kor 1,4). Možemo reći kako se upravo to dogodilo i događa nama s obzirom na našeg svetog Blaženika: njemu je u nevoljama Bog bio utjeha, a nama je utjeha on jer nas tješi Božjom utjehom koja je u njemu. „U sebi već prihvatismo i smrtnu osudu“, kaže sv. Pavao. Tako je govorio i bl. Alojzije. Na sudu je 3. listopada prije 70 godina rekao da je on za Krista spreman umrijeti. Čini se da je to prijelomni trenutak u predanju Bogu: prihvaćanje vlastite smrti, poslije čega Bog daje još veću snagu, hrabrost i izdržljivost u kušnjama. Kada još i danas neki kardinalu Stepincu predbacuju da nije učinio sve što je trebao, osluhnimo njegovu riječ na „prežalosnom sudu“, kako je papa Pio XII., nazvao taj montirani sudski proces: „moja je savjest čista“. Upravo to i sv. Pavao govori: „Ovo je naša slava: svjedočanstvo naše savjesti da smo u svijetu živjeli – osobito prema vama – u svetosti i iskrenosti Božjoj“ (ib.,12)

U evanđelju Gospodin govoreći o svojoj pashi, o svojem prijelazu Ocu, učenicima tumači da je čas njegove proslave u smrti koja ga čeka. On uspoređuje život – i svoj i naš – s pšeničnim zrnom koje mora pasti u zemlji, u brazdu, i umrijeti jer „ako ne umre, ostaje samo, a ako umre, donosi obilat rod.“ (Iv 12,24). Paradoks umiranja da bi se živjelo, sažet u ovoj divnoj prispodobi pšeničnog zrna, Isus drugim riječima izriče kada kaže: „Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.“ (ib.,25).

Odijeliti se od svog života znači odijeliti se od sebičnosti, od misli samo na sebe. Sebični način života vodi u smrt. Naprotiv gubitak života, nesebičnost i darivanje života za druge, osigurava vječni život. Isus je pošao tim putem. I njegovi sveti su tako živjeli: ne za sebe, nego za druge. I naš sveti Blaženik trpio je i bio mučenik u ovom zatvoru i u pritvoru u Krašiću jer je shvatio da Gospodin od njega traži davanje a ne sebično čuvanje svoga života. On ga je istrošio za svoj narod, za Crkvu, za Boga. Tako je postao svjetlo i putokaz za sve nas, koji bismo ga trebali nasljedovati.

Naime, mogli bismo reći da je 19.listopada 1946. dakle prije 70 godina zatočen ne samo kardinal Alojzije Stepinac, nego i čitava naša Crkva i Domovina. I to zatočeništvo, usprkos promjenama u državno-pravnom smislu, usprkos pravnom poništenju te lažne presude, još uvijek traje. Zar nije sloboda više u duhovnom negoli u fizičkom smislu? Zar nije naš Gospodin rekao Židovima da će biti slobodni ako ih on oslobodi, a oni su mu odgovorili da oni nikada nikome nisu robovali, na što im Gospodin reče: „tko čini grijeh, rob je grijeha… ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni.“ (Iv 8,34.36) Naime, robovanje lažima, progon vjere, progon istine, podčinjenost onima koji šire svoju promidžbu bez temelja, a niječu očita nasilja, ubojstva i mržnju, nije li to još uvijek situacija u kojoj se nalazi Hrvatska?

Molimo zagovor blaženog Alojzija da na 70.godišnjicu njegova dolaska u ovaj zatvor, na početku njegove Kalvarije, i mi pronađemo smisao svoga trpljenja, svojih križeva i uspijemo predati svoj život, iz ljubavi, za svoje bližnje, za naš narod, za našu Crkvu te doživimo potpunu slobodu djece Božje.

Blaženi Alojzije, moli za nas. Amen.

 

Twitter