Homilija na misi zadušnici za preč. Alojzija Petranovića 7.12.2016. Ispis E-mail
Četvrtak, 08 Prosinac 2016 07:38
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi zadušnici za preč. Alojzija Petranovića

Sisačka katedrala, 7. prosinca 2016.

 

Poštovana rodbino, don Bernarde, nećaci i prijatelji pokojnog preč. Alojzija Petranovića, dragi župljani rodne župe sv. Ivana Krstitelja iz Gornje Jelenske, dragi župljani katedralne župe Uzvišenja sv. Križa u kojoj je preč. Alojzije živio i djelovao 43 godine, od čega 31 godinu kao župnik, draga braćo svećenici, đakoni, bogoslovi, drage časne sestre, draga župnikova domaćice Nadice, poštovani uzvanici i gosti koji ste s nama došli podijeliti ove trenutke oproštaja, draga braćo i sestre!

Pročitat ću najprije pismo sućuti koje sam jučer primio od zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića:

xxxxxx

Oprostili smo se na groblju Viktorovac od preč. Alojzija Petranovića, umirovljenog župnika Uzvišenja Sv. Križa u Sisku, koji je preminuo u nedjelju navečer, 4. prosinca ove 2016. godine. Bogu je i Crkvi služio punih 55 godina te ga je Gospodin uzeo k sebi da u njemu nađe svoj mir. Kako god je njegov život bio ispunjen i mnogim ljudima i službama, kao i godinama, kao da je još uvijek nije otišao jer osjećamo da je tu, u nama, s nama, dio nas i naših života. On je gotovo cijeli svoj svećenički vijek proveo u ovom, sisačkom kraju, u sadašnjoj našoj Sisačkoj biskupiji. Bio je revan svećenik i ja želim pred svima danas na ovom misnom slavlju reći Bogu hvala za njega, zahvalan i njemu i njegovoj suradnji s Božjim darovima i milostima koje je obilno primio.

Ovu misu zadušnicu prikazujemo za pok. svećenika Alojzija Petranovića u crkvi u kojoj je on više od četiri desetljeća slavio svakodnevno svetu misu, u kojoj je on propovijedao, krstio, vjenčavao, prikazivao mise zadušnice, u kojoj je on ispovijedao, i to ne samo dok je bio župnik nego također gotovo cijelo vrijeme – do ove godine – svoje mirovine. Jednom mi je priznao da je njemu u ovoj crkvi najljepše.

Svećenik. Bio je Kristov svećenik, posvećen služenju ljudima u Crkvi i u društvu u kojem je živio. Bio je svjetlo, donosio je Isusa Krista i njegovu radosnu vijest malenima, djeci, mladima, zaručnicima, oženjenima, očevima i majkama, starcima, djedovima i bakama, svima. Neprestano je ustrajno služio, molio, tješio, blagoslivljao, pomagao. Posebno je teško bilo u ratu. Tada je preč. Petranović organizirao Caritas koji je svima pomagao. Pastoralni centar bio je zapravo Caritas u koji su dolazili mnogobrojni potrebnici i dobivali sve što je bilo moguće prikupiti.

On je također bio privremeni upravitelj župe Pohoda BDM kada je bio ubijen župnik Tonči Grahovar. On u ratu nije bježao, nije se povlačio premda je i sam mogao strahovati za svoj život. Dapače, primao je ne samo u župi brojne prognanike, nego i u župnom stanu svećenike koji su bili prognani iz svojih župa. Tako je neko vrijeme glinski župnik Vlado Bogdan tu stanovao, a potom i novi župnik Svete Marije pok. Ladislav Sente. Mi ostali bili smo u Selima kod Vlade Hrena a poslije i po župama, gdje se moglo živjeti i raditi: pok. Andrija Šantek u Žažini, Ivan Hren u sv. Kvirinu, ja u Mošćenici …

Iz tog su vremena i moja intenzivnija druženja s njim. Sjećam se njegove pojave, njegovog mira i tihe ali čvrste riječi potpore, nade, strepnje…

Upoznao sam preč. Alojzija Petranovića u Domovinskom ratu. Bio sam župnik prognane petrinjske župe sv. Lovre /i hrstovičke sv. Bartola/ u Mošćenici i on mi je bio dekan. Zapravo u sve godine u kojima smo surađivali, tj. i u odnosu župnik – dekan i kasnije u odnosu pomoćni biskup – dekan, on je uvijek bio dekan. Okupljao nas je u vrijeme rata, bio sam na susretima svećenika u Sisku i po župama oko Siska, a on je bio uvijek predsjedavajući. Imao je autoritet koji se poštivao. Svi smo znali da je često pobolijevao, da su ga često kapelani mijenjali u pastoralnim aktivnostima – a imao je dobre kapelane, kao i to da ga je gosp. Lojzo Buturac često je mijenjao u kancelariji, no njegova pojava je uvijek ulijevala sigurnost i povjerenje.

Osobito se sjećam kako je pronicljivo nastupio kada je crkva, danas, katedrala Uzvišenja Sv. Križa bila pogođena. Javno je rekao da su to učinili oni koji su sami ruševine i koji ne znaju drugo nego rušiti, ali da se Crkvu Božju ne može srušiti. Tako nekako. To me pogodilo i veoma mu, u mojim očima, podiglo cijenu.

Mogu reći osobno da pamtim samo lijepe susrete s njim. On me je cijenio, a mogao bih čak reći, i volio. Sjećam se da mi je nakon rata, na ručku u Mošćenici prije odlaska u Zagreb održao veoma lijepo slovo. Mene je međutim osvajao njegov stil, njegova smirenost, ponešto prigušen glas – nikad se ne sjećam da je vikao – bio je poznat po svojoj blagosti, rekao bih. I bio je uza sve bolesti i teškoće koje je proživljavao – a pripovijedao nam je kako je bio progonjen od komunista, da je imao ne malih poteškoća – vedar i čak spreman na šalu i interpretaciju začinjenu humorom. To mi se sviđalo.

Bio je i čovjek pera, razmišljao je i zapisivao svoja razmišljanja. Izdao je nekoliko zbirki pjesama, i meni se sviđalo to on da piše i razmišlja.

Zavolio sam ga, rekao bih, već kad sam bio biskup i kad sam mu dolazio – i napokon došao – u Sisak. Tada više nije bio dekan, nije bio ogranut u sjaj moći, nego je bio ogrnut slabošću, bio je već prilično nemoćan. Starost je činila svoje. No i dalje je bio pristupačan i vedar, optimističan, blag. Takvog sam često susretao, pozdravljao sa simpatijom, kao i on mene. Sviđalo mi se to. Nismo nikad dugo razgovarali, ali smo se razumjeli. Hvala mu za sve te lijepe ljudske i svećeničke odlike!

Čuli smo, Gospodin nam u svojoj Riječi progovara o smislu života koji se istroši za druge. Tko na taj način razumije i živi svećenički poziv zna da je to upravo riječ o svećeništvu. Jer tko to život svoj troši za druge da bi ga na zemlji izgubio, ali da bi ga zadobio u vječnosti, ako ne svećenik? I tko to ne misli na sebe nego na druge, pomaže, tješi, pridiže, podupire i hrabri, usmjeruje pravim putem i strpljivo prima slabe i grješne, u ime Kristovo oprašta kada mu ljudi podmeću neistine i mrze ga nizašto, tko to stvara zajedništvo, okuplja ljude i vodi ih na temelju duhovnih vrijednosti, brine se za život od začeća, za malu djecu koju odgaja, tko to misli na mlade koji su u problemima te im daje pouku o bitnim vrijednostima života, tko to prednjači odraslima da se ne izgube u trci za materijalnim uvjetima nego da znaju u svemu mjeru i da čuvaju dušu i brinu se za dobre međuljudske odnose utemeljene na vječnim načelima, tko to ljude hrani samim Bogom živim u sakramentima, osobito u ispovijedi i pričesti, tko to zna poticati i ljude na javnim i odgovornim službama pa i pokarati ih i utjecati da se vrijednosti koje su bitne za život pojedinaca i zajednice ne izgube, tko to ima riječi utjehe i za stare i bolesne, tko to obilaze nemoćne i u bolnici i u kućama kada su već u bolesničkoj postelji, tko to priprema na smrt i ispraća pokojne s nadom u vječni život i ožalošćene ispunja nadom i utjehom, tko to – ako ne svećenik?

U poslanici Rimljanima (Rim 5,5-11) sveti apostol Pavao nas poučava da je Krist za nas umro još dok smo bili grješnici. Time je pokazao neizmjernu Božju ljubav kakve nema ni jedan čovjek jer jedva da bi tko od ljudi bio spreman umrijeti za pravedna čovjeka, a on je umro za nas bezbožnike. Time sv. Pavao potiče i nas da živimo i žrtvujemo se jedni za druge. A to upravo čini svećenik Kristov. On omogućava ljudima pomirenje s Bogom koje nam je Krist donio.

U evanđelju (Iv 12,23-28) Gospodin kaže: „gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj.“ (ib.,26), a prije upozorava da će tu nagradu svojemu služitelju dati ako ga slijedi u tome da svoj život izgubi poput pšenična zrna koje mora pasti u brazdu i umrijeti da bi iz njega niknuo novi, još bogatiji život. Pokojni svećenik Alojzije poslušao je Isusove riječi: „Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom.“ (ib.) On je želio služiti Isusu i Isus mu je zato obećao biti tamo gdje je on. Vjerujemo da ga je Gospodin doista i primio u svoje nebeske stanove i našao mu mjesto na svojoj vječnoj gozbi. Njegov služitelj Alojzije slavio je njegovu gozbu, svetu euharistiju, puno puta ovdje na zemlji, i to najviše upravo u ovoj crkvi Uzvišenja sv. Križa, neka mu udijeli sada dioništvo za stolom svoje vječne gozbe na nebesima. Amen.

 

Twitter