Homilija na božićnoj misli poldanjici 25.12.2016. Ispis E-mail
Nedjelja, 25 Prosinac 2016 12:28
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na pontifikalnoj božićnoj misi

Sisačka katedrala, 25. prosinca 2016.

 

Iz 52, 7-10: Neka svi krajevi zemlje vide spasenje Boga našega.

Heb 1, 1-6: Bog nam progovori u Sinu.

Iv 1, 1-18: Riječ tijelom postade i nastani se među nama.

 

Draga braćo i sestre, Božić je!

Otajstvo proslave Božića za nas učenike Isusa Krista susret je s našim Gospodinom. Nije to samo slavlje njegova rođendana, brojanje još jedne godišnjice rođenja Isusa Krista, samo sjećanje na jednu veliku osobu iz povijesti čovječanstva, nego Božić je i proživljavanje i iskustvo blizine istog tog Boga za nas rođenog kao čovjeka. Bog je postao čovjekom da zauvijek bude povezan na osobit način sa svakim čovjekom. Tako je ova proslava i dan i mjesto susreta s njime, našim Spasiteljem.

Drugi vatikanski sabor uči: „Otajstvo čovjeka stvarno postaje jasnim jedino u otajstvu utjelovljene Riječi. ... potpuno otkriva čovjeka njemu samom i objavljuje njegov uzvišeni poziv“ (GS 22). To je antropologija, tj. nauk o čovjeku, kako ga je naučavao sv. Ivan Pavao II. U Kristu se otkriva smisao čovjeka. Stoga je Kristov dolazak presudan za nas ljude jer jedino nam je on, koji je Riječ Božja, mogao otkriti koji je Božji naum s nama, tko smo to mi ljudi prema Božjoj zamisli. A budući da je Bog naš stvoritelj, ta je spoznaja o nama samima nama bitna jer on je jedini kadar otkriti nam što je s nama želio, za što nas je stvorio i za kakvu svrhu odredio. Doista, tko bi nam mogao bolje reći tko je i kakav je Bog te što Bog želi od čovjeka koga je stvorio, nego onaj koji je oduvijek u Bogu i koji je k nama došao od Boga?

Proslov Ivanova evanđelja, koji smo danas čuli, objavljuje nam identitet Isusa, Božića. On je rođen u vremenu: „Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama“ (Iv 1,14). Isus je Riječ Božja, Riječ koja objavljuje Boga Oca, riječ topla, prijateljska, riječ koja pridiže, koja je nježna i puna milosrđa, riječ koja daje život. Novi život donio je Krist svojim utjelovljenjem i rođenjem kao čovjek, kao malo dijete, rođen u Betlehemu od Djevice Marije. Od tog događaja, koji se dogodio u povijesti, sve je novo jer otada je počela nad-povijest. U zemaljskom životu ljudi - i dapače svih naroda! – više ništa nije kao prije Kristova dolaska, premda se sve čini kao da je ostalo isto. Ljudi se i dalje rađaju i umiru, mrze i ubijaju, varaju jedni druge i preko tuđih leševa grabe svoje položaje i povlastice, žele da ih drugi obožavaju i ne biraju sredstva da ostvare svoje egoistične ciljeve. Pa ipak. Više taj čovjekov život nije u mraku, obasjan je svjetlošću. Unutar prizemnog, zemaljskog i ljudskog života živi jedan viši, nebeski i božanski život. Ljudi se smiju nadati, ljudi znaju da je njihov život smislen, vrijedan i da su voljeni. Ljudi znaju zašto žive i što im je cilj, svi su pozvani biti djeca Božja, jer su ljubljeni i kupljeni velikom cijenom. Bog se objavio kao ljubav koji želi da i čovjek, njegova slika i njemu nalik, bude ljubav.

Kakva je ta Božja Riječ, kakav je Isus i što on nama objavljuje kakvi želi da mi budemo?

Božja Riječ je autentična riječ, ona ne vara, ona i sadrži ono što govori. Riječ je u Bogu, Riječ je Bog. To je važna značajka koju bismo i mi trebali usvojiti: ne samo naše riječi, nego i sav naš život treba biti iskren, istinit, autentičan. To znači da ne govorimo jedno, a činimo drugo, nego da se naši postupci podudaraju s našim izjavama… To je onda pravi „identitet“, tj. istost ili jednakost osobe u svemu. Jedinstvo Riječi tj. Sina s Bogom Ocem poziv je i na naše jedinstvo: da ne budemo višeznačni, da ne tražimo jednom jedno, drugi puta suprotno, jednom riječju: da budemo vjerni sami sebi i dosljedni u onome što govorimo, činimo i jesmo.

Božja Riječ u sebi nosi život: „u njoj bijaše život“ – kaže sv. Ivan. Suprotnost životu je smrt. Na žalost mnoge ljudske riječi ne nose život nego smrt. Razlučiti možemo jedne od drugih tako da promotrimo koje su posljedice naših riječi i postupaka: riječi prijateljstva, dobrote, ljubavi riječi su života, dok naprotiv riječi neprijateljstva, zla i mržnje riječi su smrti. Kad razmišljamo odakle tolika ubojstva, terorizam, ratovi, progoni i nasilje među ljudima, tada je uvijek odgovor: izvor toga je đavao, „otac laži, ubojica ljudi od početka“. Dok Bog donosi život, đavao nosi smrt.

Božja Riječ u sebi nosi svjetlo: „bijaše ljudima svjetlo“ – kaže evanđelista… Isus je svojim učenicima jasno rekao: „Ja sam svjetlo svijeta“, ali im je dao i zadaću: „vi ste svjetlo svijeta, vi ste sol zemlje“! I mi dakle trebamo pronositi svjetlo, tj. Isusa. A Isusa se ne donosi samo riječima, još mnogo više Isusa se uprisutnjuje u ovom svijetu kada se djelima svjedoči da je on svjetlo: u djelima ljubavi prema bližnjima, u pomaganju siromašnih, u sudjelovanju u pomaganju bolesnih, tužnih, osamljenih, umirućih… „Što god ste učinili jednome od moje braće, meni ste učinili.“- rekao je Gospodin (Mt 25,40). Ako tako živimo, ostavit ćemo trag svjetlosti. Krista se ne može uprisutniti drukčije nego životom, djelima ljubavi prema bližnjima koji trebaju našu pomoć.

Riječ Božja postala je vidljiva, prisutna, tjelesna: „Riječ tijelom postade“ (Iv 1,14). Naša riječ također treba biti vidljiva, utjelovljena. Jer ako je „samo riječ i ništa više“, ona se raspline i ne može biti nositeljica života. Riječ se treba pretvoriti u djelo – često znamo reći. Zaista, ako se samo obećava, ako se o dobrim stvarima samo govori, a ništa od toga se ne ostvari, kako više vjerovati takvom čovjeku? Naše „da“ treba biti „da“ i „ne“ – „ne“, govorio je Isus.

U ovom Ivanovom proslovu osim Isusa, koji je predstavljen kao Božja Riječ, pojavljuje se i Ivan Krstitelj. On nije svjetlo, nego on je „svjedok koji je došao da posvjedoči za svjetlo, svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka“ (v.Iv 1,7-9). Kako lijepa definicija za preteču Isusovoga, Ivana, ali to bi trebala biti i definicija svakoga kršćanina: svi mi trebamo svjedočiti za Krista, otkrivati ga kao svjetlo koje prosvjetljuje najprije nas, a onda i sve druge ljude, s kojim dolazimo u dodir, po nama.

U povijesti imamo pokret koji se naziva prosvjetiteljstvo – iluminizam. Za obrazovno-odgojne ustanove kaže se da su to prosvjetne ustanove. A starina Krista Gospodina rado naziva Prosvjetiteljem, a kršćane prosvjetljenima.

Na žalost još mnogo ljudi luta u tami, ne vide Svjetlo istinsko – Krista Gospodina. Jedni zato jer ne vide istinu, ili ako ju vide, ne žele ju vidjeti. Drugi zato što ne vole Crkvu, nas koji vjerujemo u Krista, a nismo dobri kršćani, kada dajemo loš primjer pa umjesto da „lice Božje otkrivamo, mi ga više skrivamo“ (GS 19). Treći jednostavno jer su zaslijepljeni lažnim svjetlima, zapravo mrakom koji se prikazuje svjetlom.

U posljednje se vrijeme u našoj Domovini govori o lustraciji, naime, kako bi bilo potrebno provesti neku vrstu kadrovskog čišćenja na javnim dužnostima u državi, gdje su još uvijek oni koji su za prošlog totalitarnog sustava bio dio jednoumnog represivnog aparata. No, prvotno značenje riječi „lustratio“ odnosno „illustratio“ znači: osvjetljenje. Dakle, treba ih staviti na svjetlo, osvijetliti. Pod kojim to svjetlom, pitamo se, trebaju na vidjelo izići oni koji su u ime propale ideologije činili zlo svojim bližnjima? Odgovor na to pitanje traži se uglavnom u nametanju slobode, odnosno nove paradigme demokracije i slobode koja bi trebala zavladati našim narodom. Međutim naš narod stoljećima nije bio slobodan – jer je živio u pokornosti susjednim narodima s kojima je dijelio državnu zajednicu - i zapravo se nije naučio koristiti slobodom. A onda je gotovo pola stoljeća bio k tome okovan verigama jednoumnog i nasilnog sustava koji nam je nametnut, kao jaram, te određivao što je dobro a što zlo, premda su njegovi vođe imali krvave ruke i nisu bili dostojni određivati te kriterije, ali su zato imali silu. To je bilo vrijeme u kojem je u ljudima vladao strah, što je paraliziralo kreativnost, poduzetnost i ubijalo je duh naroda. Nakon tog olovnog vremena navijestila nam se sloboda, ali je sijevnuo mač nad nama, prijeteći da nas uništi. Na naš se narod strovalila teška ratna strahota, ubijalo nas se, protjerivalo, rušilo i uništavalo sve katoličko i hrvatsko – i tu je zapaljen slobodarski duh. Kao što su rijetki čuvari slobodarskog duha nacije, koji su uglavnom bili ili ubijeni ili u zatvorima – i koji su bili istinski proroci u totalitarno doba naše nacije – tako su i naši hrvatski branitelji u Domovinskom ratu preuzeli baklju slobode te se oduprli zatiračima naše opstojnosti i zato zaslužili spomenike do neba i trajnu zahvalnost našeg naroda.

Međutim što se danas događa? Takvi su opet od nekoliko zadnjih politika i u medijima, u domaćim i međunarodnim sudovima, progonjeni i marginalizirani, njihova se žrtva falsificira i proglašava nastavkom zločinačkih pokreta revolucije koja je sjekla sve glave domoljuba koji nisu htjeli povinuti šiju. I gdje smo danas? Prije četvrt stoljeća činilo se da smo na kraju tog mračnog tunela, a danas se vidi da smo još na početku. Zato je u taj mrak i te kako potrebno unijeti svjetlo – i „iluminatio“ i „lustratio“. Zapravo, jedino prihvaćanjem jedinog istinskog Svjetla, Krista Gospodina, moguća je prava lustracija. Samo je Krist kadar naše tame okrenuti u svjetlo, naše sjene i mrak u novi dan i novi početak.

Osobito molimo, braćo i sestre, da se Kristom prosvijetljeni i mi, Hrvati, i naša Domovina konačno oslobodimo svake tame i mraka, svakog zla i „aveti prošlosti“, kako se to voli reći, da bismo bili sposobni u novoj godini i ne samo sljedeće 2017. Godine Gospodnje, nego i u buduće, biti doista novi, novi ljudi, nositelji dobra, vjerni Isusu Kristu, njemu kao Božjoj Riječi, na koju trebamo odgovoriti svojom riječi, koja treba biti, nalik njegovoj, puna života, svjetla i utjelovljena. Amen.

 

Twitter