Homilija na Bogojavljanje 2017. Ispis E-mail
Petak, 06 Siječanj 2017 11:52
Share

mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Bogojavljanje

Sisačka katedrala, 6. siječnja 2017.

 

Draga braćo kršćani,

Velik je blagdan danas, jedna od najstarijih kršćanskih svetkovina, kojom obilježujemo događaj da se Bog objavio nama ljudima. Objavio nam se kao malo dijete, rođeno u Betlehemu od Djevice Marije; objavio nam se u poklonu triju mudraca koji su s Istoka došli u Judeju i našli ga u Betlehemu; objavio nam se i na rijeci Jordanu kada ga je Ivan krstio. Rođenje Isusovo proslavili smo, a danas slavimo događaj poklonstva mudraca s Istoka, da bismo u nedjelju završili ovaj božićni ciklus svetkovinom Krštenja Gospodnjega.

Svetkovina Bogojavljenja ili blagdan „Sveta tri kralja“, kako to volimo reći, govori nam o važnim sastavnicama našeg kršćanskog života:

Prvo, mudraci su bili tražitelji istine, istraživači; oni nisu bili zadovoljni samo teoretskim spoznajama koje su otkrili, nego su to znanje željeli i testirati u životu – htjeli su vidjeti tog novog židovskog kralja, za kojeg su otkrili u svetim židovskim knjigama da se trebao roditi; moguće su bili zvjezdoznanci, astronomi, pa su vidjeli čudesnu izvanrednu svjetlost na nebu i pohrlili su za tom svjetlošću – zvijezdom koja im je pokazivala put; dakle, oni su htjeli znati, ali oni su htjeli i vidjeti.

Drugo, da bi potvrdili svoje znanje vlastitim iskustvom, trojica mudraca s Istoka dali su se na dugi put – nisu se štedjeli niti bojali žrtve, oni su hrabro zakoračili, vjerujući da će na kraju te pustolovine pronaći onoga koga su željeli vidjeti. Sigurno je da su znali da mogu i ne uspjeti, tj. da im se trud neće isplatiti: „naći ga nećete, uzalud sav vaš trud!“, pjeva naša hrvatska pjesma izričući riječi kralja Heroda, kao poruku mudracima, no to obeshrabrivanje oni su mogli imati i u sebi, bojeći se da im zaista njihov put može završiti bez željenog cilja.

Dakle, treće njihovo svojstvo bila je hrabrost: oni su unatoč ili usprkos mogućnosti da im naum ne uspije, pošli na put. Željeli su naime pokušati, negoli da poslije dožive: evo, možda smo ga mogli naći i upoznati, ali nismo se usudili, bojali smo se. Hrabrost tako nije odsutnost straha nego mogućnost da se taj strah nadvlada. To su oni učinili. Motivacija im je bila u tome da će ih, ako našu novorođenog kralja, taj susret samim time što su uspjeli, razveseliti.

Mogli bismo dalje nabrajati što je sve resilo ove hrabre tražitelje istine, ljude spremne na žrtvu i oboružane hrabrošću.

Oni dolaze na kraljev dvor u Jeruzalem – a kamo bi drugamo došli tražiti novorođenog kralja? – i tu doživljavaju razočaranje. Herod ih ne prima gostoljubivo, premda se pretvara, no jer se boji, želi od njih saznati vrijeme kada im se pokazala zvijezda. Nakon što se informirao od svojih dvorskih pismoznanaca i saznao da se Mesija ima roditi u Betlehemu, dao je tu informaciju gostima, ali ih želi iskoristiti te ih moli da u povratku dođu k njemu i sve mu jave što su vidjeli – no njegova je namjera zla, on to hoće znati da bi tako mogao ubiti Mesiju. Herod je bio uznemiren – „i sav Jeruzalem s njime“ – što govori o tome koliko najbliži suradnici ovise o diktatorskom vođi, bio to kralj, predsjednik ili gradonačenik. Kad on drhti, i svi oko njega drhte. A zašto? Jer se boje za sebe, budući da svi ovise o njemu.

Za razliku od ovih Jeruzalemaca, stanovnika velikoga grada, betlehemski su pastiri slobodni, oni se ne boje. Zašto? Pa oni uopće ne ovise o kralju Herodu, njih ne hrani on nego njihove ovce i goveda, njihov rad i marljivost. Zato su takvi ljudi slobodni i da se odupru tiraninu, dok oni koji o njemu ovise to ne mogu tako lako.

Kad mudraci otkriše da kraljev dvor ne samo da nije dobio kraljevića, nego da se čak zbog te vijesti uznemirio, odlaze. Neće ga više tamo tražiti. Slijedit će radije zvijezdu koja ih vodi u Betlehem, u štalicu u kojoj je novorođeni Mesija. Mogli bismo reći da je to njihovo peto, dobro svojstvo: oni se nisu pokolebali neuspjehom, prvom zaprekom na koju su naišli na svom putu, nego su nastavili tražiti. Dakle, ni mi kad ne uspijemo odmah, ne smijemo odustati, već nastaviti tražiti. Njima je pomagala zvijezda vodilja, ali i nas uvijek vode neke zvijezde, neka svjetla, neka prosvjetljenja. Tko nama pokazuje put, kome mi vjerujemo da ga slijedimo, vjerujući da će nas dovesti do cilja?

A kada nalaze Dijete, oni mu se klanjaju i darivaju ga svojim skupocjenim darovima. Kako to da su znali da je to dijete Mesija, novorođeni kralj? Oni su zapravo od početka znali koga traže i zato su ga i našli. Ako mi lutamo, čitav život možemo tražiti neki cilj, ne znamo li što tražimo. Oni su željeli upoznati Mesiju, u njemu su očekivali rješenje svojih pitanja i problema. Ako i mi tražimo Mesiju, ako vjerujemo da je on došao i da ga mi možemo susresti, sigurno ćemo ga naći. Ali tko je za nas Mesija, kakav on mora biti i što od njega očekujemo?

Mudraci očito nisu sada, u susretu s djetetom Isusom, bili razočarani kao pri susretu s kraljem Herodom. Oni su vjerojatno takvog Mesiju i zamišljali. Njegova skromnost, kralju neprimjerni uvjeti - štala, siromaštvo, životinje - nisu im smetali, nisu ih odvratili od Isusa, da ga odbace, da ne upoznaju u njemu Mesiju. Što mi očekujemo od Krista? Bi li nam bilo važno da se ipak rodio u malo raskošnijoj kući a ne u običnoj štali, da su Marija i Josip bili bogatiji a ne puka sirotinja, bi li nam bilo draže da su mu došli i Herod i Pilat, da su mu se poklonili i vrhovništva i vlasti?

Klanjanje je znak poštovanja koje su stari narodi iskazivali samo kraljevima i Bogu. Ne znamo jesu mudraci s Istoka mislili da je to dijete novi židovski kralj, ili su stvarno povjerovali i to da je on utjelovljeni Bog, ali oni su mu se poklonili. A mi? Znamo li se pred Isusom doista duboko pokloniti  i što nam to znači? Prepoznajemo li mi u njemu ne samo nekog ljudskog vođu, zemaljskog kralja, nego i samog Boga koji se utjelovio, postao čovjek, da nas ljude spasi?

Darivanje: mudraci daju Isusu zlato, tamjan i smirnu. To su tri dara koji, prema crkvenim ocima osobito prema sv. Baziliju, označuju: zlato – kralja, tamjan – Boga, smirna ili dragocjena pomast – čovjeka i njegovu smrtnost, jer je ta pomast potrebna za ukop i za nas kršćane znak je već Kristova uskrsnuća. Možda mudraci i nisu to odmah mislili, ali mi prepoznajemo u tim darovima to značenje. A što mi možemo pokloniti Isusu, našem novorođenom kralju nebeskom? U darovnoj molitvi današnjeg blagdana kaže se: „Milostivo pogledaj, molimo, Gospodine, darove svoje Crkve kojima ti se više ne prikazuje zlato, tamjan i smirna, nego ono što se tim darovima označuje, to se žrtvuje i blaguje: Isus Krist, tvoj Sin, naš Gospodin“. Možemo reći da mi u Euharistiji ne darivamo, nego bivamo obdareni samim Kristom Gospodinom, ali da bi se to dogodilo, ipak je potrebno i naše sudjelovanje pa se tako očekuje naše uzdarje, kako pjeva naša pjesma: „srce ti dajem da sam tvoj“.

Bogojavljenje objavljuje da je Krist došao spasiti sve ljude. O tome govore čitanja. Prorok Izaija (Iz 60, 1-6) u svojoj viziji budućnosti Izraela i dolaska Mesije u Jeruzalem kaže: „k tebi će poteći bogatstvo mora, blago narodā k tebi pritjecati.“ Riječ je dakle o tome da će Mesija biti svjetlo za sav svijet, za sve narode koji će mu doći pokloniti se. Time se nadilazi starozavjetna zatvorenost židovskog naroda koji je vjerovao da je on jedini izabrani Božji narod, da je Božje spasenje dano samo njemu. Bog voli sve ljude koje je stvorio i on preko Izraela, iz kojeg je došao Krist Mesija, želi doći do svih ljudi iz svih naroda i spasiti ih.

I sv. Pavao u Poslanici Efežanima (Ef 3, 2-3a.5-6) kaže za tzv. poganske narode, kako je „sada u Duhu objavljeno svetim njegovim apostolima i prorocima: da su pogani subaštinici i »sutijelo« i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po evanđelju“. A sveti je Pavao upravo bio navjestitelj Evanđelja poganskim, tj. nežidovskim narodima, i zato je nazvan Apostolom naroda.

Evanđelje (Mt 2,1-12) pak čitavo govori o toj novosti, naime: Kristu dolaze i klanjaju se mudraci s dalekog poganskog Istoka, a ne Židovi. Oni ga traže, dok Židovi koji su kod sv. Mateja predstavljeni po Herodu i njegovu dvoru ne odlaze u Betlehem i ne traže ga da mu se poklone, nego Herod ga traži – da ga ubije! To je taj paradoks: oni koji su njegovi ga ne primiše, a narod poganski koji pravoga Boga nije upoznao sada dolazi i klanja se Bogu živomu. Zanimljiva je u tom događaju spoznaja da je Herodov dvor znao ali nije otišao, dok su mudraci morali pitati da bi saznali, i oni su tražeći našli i otišli do novorođenog Kralja. Tako se pokazuje, kao i puno puta u povijesti, da znati i činiti nije isto, odnosno da oni koji ne znaju često mogu prije nešto učiniti, nego oni koji znaju a ne žele ništa poduzeti. To je pouka i za nas, draga braćo i sestre. Mi znamo tko je Isus, rođen u Betlehemu. Mnogi još uvijek ne znaju. Ali je pitanje tko ga traži, tko ga treba, tko čezne za njim. Ako su to i oni koji ga ne poznaju, pomozimo im mi da dođu do njega, ali i sami se pokrenimo i pohrlimo da mu se poklonimo, da budemo i mi dionici njegovih darova. Jer mudraci, istina, jesu ponijeli svoje dragocjene darove i dali ih Isusu, ali su mnogo više primili od njega – premda ne vidljivih, materijalnih darova, nego vjeru, radost i nadu, što je daleko vrednije od svega što možemo dobiti.

Poučeni „zatim u snu da se ne vraćaju Herodu, otiđoše drugim putem u svoju zemlju“. Kad jednom susretne Krista, ne smije se čovjek više vraćati Herodu koji Krista ne želi, koji Krista želi ubiti. Kad jednom doživimo ljepotu susreta s Kristom, izbjegavajmo sve ono i sve one koji ga ne žele i koji ga progone. Neka naš život bude drukčije svjedočanstvo, svjedočanstvo ljubavi prema njemu, jer on je promijenio i spasio naš život, obogatio ga svojim duhovnim darovima i zato mu zahvaljujemo i molimo ga za sve svoje, za našu Domovinu, za sve potrebne, da nam svima Gospodin udijeli novost radosti života u njemu. Amen.

 

 

Twitter