Homilija u Gvozdanskom 2017. Ispis E-mail
Nedjelja, 15 Siječanj 2017 21:32
Share

Ivan Šaško

pomoćni biskup zagrebački

Homilija

u euharistijskome slavlju Druge nedjelje kroz godinu

na 439. obljetnicu stradanja branitelja Gvozdanskoga (13. siječnja 1578.)

a povodom proslave 25. obljetnice

međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske

Crkva sv. Filipa i Jakova u Gvozdanskom

15. siječnja 2017. u 11 sati

 

 

Liturgijska čitanja: Iz 49, 3.5-6; Ps 40, 2.4ab.7-10;

1Kor 1, 1-3; Iv 1, 29-34

 

Dragi subrate, biskupe Vlado, draga braćo svećenici,

dragi hrvatski branitelji, hodočasnici,

čuvari hrvatskoga spomena ljubavi i slobode, braćo i sestre,!

1. Proročko poslanje jest navijestiti i pripraviti dolazak Božje novosti u povijest. Kažem 'Božje' novosti, jer ono što čovjek pripravlja već je viđeno i 'pod suncem nema uistinu ničega novog'. Vidjeli smo i ratove i osvajanja i nasilje i progon i pljačku. Oblici su pomalo različiti, ali svaki od ljudskih planova mijenjanja povijesti ostavlja rane i umor, bol i prazninu. Samo ljubav koja dolazi od Boga istinska je novost i samo ljubav ne možemo nikada dovoljno poznavati.

Ivan Krstitelj najprije ljudima koji ga slijede govori: „Među vama stoji koga vi ne poznate.“ (Iv 1, 27) I on za sebe – kako smo malo prije u Evanđelju čuli čak dvaput – kaže: „Ja ga nisam poznavao.“ Očito da se radi o novosti, o neočekivanosti koju naviješta prorok i koja vraća nadu. Proroci su donositelji Božje riječi, svjetla i smisla, donositelji Božjega pogleda, vječnosti u sadašnjost.

Ivan nije poznavao Isusa, ali ga je slušanje Božje riječi učinilo osjetljivim, izoštrilo je njegov pogled tako da je vidio Duha Svetog kako silazi na Isusa i u njemu prepozna Spasitelja.

Slušanje Božje riječi omogućuje vidjeti Božjega Duha, izabirati, odlučivati i svjedočiti. Dakle, taj duhovni put spoznaje Boga u povijesti ima tri stupnja: slušanje – razlučivanje – svjedočenje.

2. I pred nama je, braćo i sestre, pred svakim od nas, trajno zadaća uočavanja i prepoznavanja Božjega Duha, njegove prisutnosti u povijesti i u životima ljudi. A Duh se prepoznaje po plodovima (usp. Gal 5, 22). Tako spoznaja ne ostaje zatvorena, nego je usmjerena prema drugima. Ona nije sredstvo kojim se drugima vlada, nego prostor u kojemu se drugima daruje život, ublažava trpljenje i donosi radost.

Tu novost naviješta prorok Izaija i Ivan Krstitelj. Oni govore o Božjemu Sluzi koji sluša Gospodina; ne o osvajaču nasiljem. Oni upućuju na nedužno Janje, a ne grabežljivost koja donosi patnju. Pokazuju Božjega Sina, a ne razorne idole, rođene iz ljudskih prohtjeva i nakana. Ta spoznaja Gospodina uvijek je neočekivana; ona se nalazi na iznenađujućim mjestima, baš poput ovoga. Nju treba tražiti ulazeći u pustinju, prolazeći kroz kušnje; obradovati se toj spoznaji koja u slabašnosti Djeteta u jaslicama ili u poraženosti Pravednika na križu vidi pobjedu života nad smrću.

Danas slušamo Ivana Krstitelja koji za Isusa govori: „Evo Jaganjca Božjeg koji odnosi grijeh svijeta“. A Isus je za Ivana Krstitelja rekao: "Što ste izašli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izašli vidjeti: Čovjeka u mekušaste haljine odjevena?“ (Lk 7, 24-25) I Ivan i Isus nisu odvojivi od oporosti i neudobnosti, od neuglednosti i neprihvaćanja, ali baš se u tome nalazi najdublji smisao vjerničke radosti. Jer ništa nas ne može odvojiti od Krista.

Zato s pravom i sebe pitamo: Što smo danas došli vidjeti u Gvozdansko? Čega smo se došli spomenuti i koga susresti?

3. „Proslavih se u očima Gospodnjim, Bog moj bijaše mi snaga.“ To su riječi Božjega Sluge koji dobiva poslanje ne samo podignuti i skupiti raspršeni narod, vjerni Ostatak, nego biti svjetlo narodima i spas čovječanstva.

Braćo i sestre, danas smo u Gvozdanskome, u ovoj crkvi, u spomenu na događaj koji se može gledati različitim pogledima; u spomenu na ljude koji u ovim naizgled bolno opustošenim krajevima ostaju svjedoci svjetla i spasenja. Ovo je mjesto nastanjeno Božjim svjetlom, životnim smislom i snagom koju smo došli doživjeti, dodirnuti, nadahnuti se.

Da, događaj obrane i osvajanja Gvozdanskoga može se gledati različitim očima. Pokušajmo se duhom nakratko prenijeti u jutro 13. siječnja 1578. Pokušajmo različitim očima stati pred prizor koji ispunja današnji spomen.

4. U očima turskoga osvajača ostalo je iznenađenje, smrznuti ljudi kojih su se kao neprijatelja pribojavali i koje su htjeli ukloniti. Iznenadila ih ranija nepopustljivost, neprihvaćanje ponuda o predaji; iznenadila ih je ustrajnost i vjernost domovini. Pred njima je bila zaleđenost ljudi koja je ipak otopila i njihova srca. U očima osvajača bili su pred neprijateljem koji im više nije smetao, ali koga zapravo nisu pobijedili. U očima osvajača neprijatelj je postao vrijedan divljenja; zaleđenost je rodila neku čudnu toplinu poštovanja i nedohvatljivosti. Oni su trebali biti slavljenici i junaci, a postali su svjedoci neočekivanoga junaštva svojih protivnika.

U očima povjesničara bila je to jedna od zaprjeka u napredovanju turske sile, strateški važna točka, ali i uzaludan pokušaj premalenoga broja branitelja, da bi se ostvario vojni uspjeh. Oči nekoga – kako se običava reći – objektivnog promatrača, promatrača koji je odmaknut i ravnodušan ne mogu vidjeti ono što je ostvareno žrtvom tih branitelja.

U toj žrtvi je poglavito važno vidjeti da je posrijedi dar koji ne bi smio nikoga ostaviti ravnodušnim. Taj događaj ne stane u strategiju, jer je čin srca, osjećaja, časti i – ne ostavlja ravnodušnim.

U očima tadašnjih ljudi mogla se, s jedne strane, vidjeti još jedna ugašena nada, tuga za poginulima i bespomoćnost, ili, s druge strane, nemar i nesloga europskih vladara, izgubljene vrijednosti onih koji su se nazivali kršćanskim plemstvom i vođama naroda. Neki su vidjeli samo još jednu osvojenu utvrdu ne ponirući dublje u stvarnost života neznatnih ljudi, u spomen na njih koji je preživio dulje od puno onih koji su mislili da će im se ime pamtiti zbog njihove umišljenosti.

5. No, koji pogled zapravo vidi istinu? Ne zaboravimo da je i tada i danas prisutan Božji pogled. U Božjim se očima zrcali svaki ljudski život i svako povijesno vrijeme. Taj pogled nose proroci i ljudi otvorena srca za vječnost. Taj pogled želimo nositi i mi.

Što je to, braćo i sestre, pred nama? Smrznuti ljudi i smrt koja je uzela danak nečije ludosti? Jesu li to ruševine i zavaravanje da je nešto preživjelo? Je li to bol zbog gubitaka ili zbog neosjetljivosti prema istinskomu domoljublju?

Nipošto. Ovdje je pred nama onaj Duh koji je sišao nad Isusa, koji je dao u njemu vidjeti Božjega Jaganjca i njegovu novost. On je prinesen i ubijen, ali ne snagom nasilja, nego darivanjem. To ovdje vidimo i to ovdje učimo. Pred nama je pogled pred kojim zastaje dah, jer nam pokazuje žrtvu Isusa Krista koji se poistovjetio s potlačenima, s ostavljenima, sa svima koji su se poput janjeta darovali da preživi ljubav: prema obitelji, prema bližnjima, prema domovini; ljubav koja je znak svakomu čovjeku, čak i neprijateljima.

6. Taj pogled, koji vidi Duha Svetoga nad darivanjem života, ne zaustavlja se samo nad starim gradom Gvozdanskim i nad njegovim mučenicima.

Bili bismo nedostojni toga pogleda, kada bismo previdjeli žrtvu hrvatskih branitelja u obrani slobode sadašnje Hrvatske. Bili bismo slijepi da previdimo branitelje koji su pred nama. Ništa ne bismo vidjeli, kad ne bismo Isusa promatrali u majkama i očevima koji su preživjeli hladnoću smrti koja ih je zahvatila u pogibiji njihove djece.

U tome pogledu nalazi se spomen koji preobražava naše živote. Ovdje je pogled na proroštvo koje je živjelo u stoljećima nakon hladne siječanjske noći prije četiri stoljeća; ovdje je sačuvana jezgra koja će imati plodove u obrani domovine pred srpskim osvajačem koji se našao pred gradovima i selima koje je razorio, ali jednako tako pred istinom da nije imao što slaviti.

Našao se pred hrabrošću i darivanjem života ljudi koji su naviještali: Evo mojih službenika u kojima se proslavih; Evo Jaganjca Božjega koji je došao oduzeti grijeh svijeta.

To su prije dvadeset i pet godina priznali i drugi. Jedni jer su vidjeli ljubav i bili zadivljeni tom ljubavlju, a drugi jer nisu mogli zanijekati ljubav, jer nisu više imali ni laži ni nasilja kojim bi sakrili hrvatsku čežnju i spremnost na žrtvu.

Što smo došli vidjeti u Gvozdansko? Jaganjca Božjega koji se iz ljubavi prema bližnjima nije udaljio i nije dopustio da hladnoća mržnje osvoji hrvatsku dušu. Preuzeli su ju na se, pohranili u led, da bi otopili zamrznuta srca; da bi kroz led bila vidljivija istina.

Pomozi nam, Gospodine, da te slušamo, da razlučujemo po tvojoj volji i da te svjedočimo tvojim Duhom. Pomozi nam da vidimo tvojim pogledom, jer u njemu nema sebičnosti.

Amen.

 

Twitter