Homilija na središnjem ekumenskom slavlju Molitvene osmine za jedinstvo kršćana 22.1.2017. Ispis E-mail
Ponedjeljak, 23 Siječanj 2017 08:17
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisačkih

Homilija na središnjem ekumenskom slavlju Molitvene osmine za jedinstvo kršćana

Sisačka katedrala, 22. siječnja 2017.

 

Draga braćo i sestre, predstavnici i vjernici Pravoslavne Crkve i Evangeličke Crkve, te moji katolički vjernici,

Okupljeni večeras u sisačkoj katedrali svi mi prinosimo Bogu svoje molitve da se ostvari Isusova želja da svi njegovi učenici „budu jedno“, kako je to on molio nebeskoga Oca na svojoj oproštajnoj večeri. To se vidljivo jedinstvo Crkve međutim kroz povijest izgubilo: u 11.st. došlo je do tzv. istočnog raskola, a u 16.st. do zapadnog raskola. Mnoge pravoslavne Crkve svjedoče o tome razlazu jer ne prihvaćaju rimskog biskupa kao prvog patrijarha kršćanskih Crkava niti ga spominju u kanonu svoje liturgije, a niti evangelici-protestanti to ne čine. Ove godine se spominjemo tragične pojave zapadnog raskola jer je Martin Luther 1517. godine odijelio kršćane u Njemačkoj od Rima. Te podjele traju i danas i to je tragično, dapače kako veli Drugi vatikanski sabor – sablazan – za svijet koji gleda nas, kršćane koji smo međusobno podijeljeni i zavađeni te ne možemo svjedočiti autentičnu radosnu vijest o Isusu Kristu, Gospodinu našem i Spasitelju svega svijeta. On sam Oca je molio da „svi budu jedno da svijet uzvjeruje da si me ti poslao“ (Iv 17,21) Mi sigurno nismo danas krivi što je došlo do tih podjela, ali smo krivi ako ne činimo sve da se te podijele nadvladaju. Zato smo večeras ovdje u našoj katedrali, okupljeni na molitvu da Otac nebeski u Duhu Svetome po svome Sinu Isusu Kristu našem Gospodinu ujedini sve kršćane, da svi koji su krštenjem preporođeni za njegovu djecu i koji čuvaju sveto ime Isusovo te se diče da njemu pripadaju, uzljube jedini druge i tako nadvladaju skandal kršćanskog nejedinstva.

Kao i kod istočnog raskola, tako i kod zapadnog, krive su bile obje strane, niti su Mihajlo Cerularije niti kardinal Umberto de Silva Candida, niti Martin Luther niti papa Lav X. razumjeli kakve teške korake poduzimaju i da je to bilo komadanje Tijela Kristova, što je Crkva. Sam Bog zna koliko je zbog toga izgubljeno onog što se moglo dobro dogoditi u povijesti ne samo Crkve nego i društva. Jučer je u liturgiji sv. Ivana Zlatoustog grkokatolički vladika Nikola rekao da bi sigurno bio izbjegnut Domovinski rat da nije bilo svađe nakon Marčanske unije 1611. godine u Hrvatskoj, da je ona potpuno uspjela i da su svi pravoslavci koji su došli u Hrvatsku prihvatili jedinstvo s Rimom. Sigurno, tolikih ratova i stradanja ne bi bilo ni u Prvom ni osobito u Drugom svjetskom ratu. Sigurno je da bi i križari na putu prema Svetoj zemlji bili drukčije postupili s Carigradom 1204., negoli što su ga tada zapalili, opljačkali i počinili mnoge zločine, da nije bilo te kobne crkvene  podjele iz 1054. Tada ni Osmanlije ne bi kasnije, kažu povjesničari, zauzeli Carigrad da se nisu kršćani međusobno ubijali. Da je reforma Martina Luthera završila unutarnjom obnovom Crkve, a ne podjelom, sigurno ne bi izbio Tridesetogodišnji rat u Europi (1618.-1648.), kao i prije toga husitski ratovi, pa protestansko-katolički sukobi u Irskoj, kao i tolike druge nevolje koje su se događale zbog kršćanskih podjela. U svakom slučaju, svima koji su pokrenuli podjele među kršćanima nedostajalo je – poniznosti.

Stoga nas danas Bog poziva na poniznost. Govore o tome čitanja koja smo čuli:

U prvom čitanju u Knjizi proroka Izaije (Iz 8, 23b–9,3) Bog govori Židovima da nisu samo oni pozvani da budu Božji izabrani narod, već da će i Galileja poganska vidjeti Svjetlo svijeta – Mesiju, Gospodina. I doista, Krist nije došao iz Judeje nego iz Galileje, gdje se tada smatralo da žive pogani, nevjernici. Tako Bog poziva na poniznost svoj izabrani narod.

Tako i Gospodin Isus, kako pripovijeda Evanđelje po Mateju (Mt 4, 12-23) bira svoje učenike u Galileji, na Galilejskom jezeru. To su prvi učenici: Petar i Andrija, Ivan i Jakov. Njima Gospodin upućuje poziv: »Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!« i oni ostavljaju sve i polaze za njima.

Danas je sv. Petar simbol rimske Crkve, a sv. Andrija carigradske Crkve, dakle, Zapada i Istoka. Oni su bili dva rođena brata, a danas označuju dvije podijeljene Crkve.

Pa kako to da se mi kao braća, nasljednici svetih apostola i mučenika, svetih svjedoka Kristovih, još i danas toliko dijelimo i da ne znamo naći putove povratka u crkveno zajedništvo, da naš raskol traje već više od 9 i pol stoljeća?

A  sveti Pavao pišući Korinćanima (1Kor 1, 10-13.17 ) zaklinje i nas danas: Zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja.“ Doista jedni govore: »Ja sam Pavlov«, drugi: »A ja Apolonov«, »A ja Kefin«, »A ja Kristov«. Zato sv. Pavao dobro postavlja pitanje: „Zar je Krist razdijeljen?“ On ima na pameti kako je najvažnije „da se ne obeskrijepi križ Kristov“. A jesmo li mi danas toga svjesni?

Za ovogodišnju molitvenu osminu njemački su kršćani pripremili materijale pod naslovom: „Pomirenje – ljubav nas Kristova obuzima“ iz 2Kor 5,14-20. Zašto nas obuzima ljubav Kristova? Zato što je on umro da bi nas pomirio s Bogom i zato što smo stoga mi pozvani pomiriti se među sobom.

A kako je moguće pomiriti se? Treba moći oprostiti svojim bližnjima – jer bez našeg međusobnog opraštanja ni Bog nama neće moći oprostiti naših prijestupa, kaže Gospodin.

Zato bismo se svi, umjesto da tražimo ono u čemu smo superiorni i što nas čini boljima od drugih, trebali potražiti ono što smo loše učinili, što ne činimo dobro i zato se pokajati!

Odrecimo se laži i mitova, neistina i podmetanja, zažalimo što o drugima govorimo ružno i neistinito, što ih ne želimo razumjeti, što se ne trudimo zaviriti u njihovu dušu koja želi i misli dobro, ali koja je često zaslijepljena ponavljanjem mnogih lažnih teza koje zapravo nije nitko drugi ubacio u njihovu dušu nego sam „otac laži, ubojica ljudi od početka“ koga se svi trebamo odreći! To smo učinili na krštenju, to smo obnovili na krizmi i svetoj euharistiji, kad smo primili prvu svetu Pričest Svetog euharistijskog Kruha, Krista Gospodina, ali to trebamo svaki dan činiti, odricati se od laži i zavođenja zloga, njegova lažnog sjaja i njegovih podmetanja.

Mogli bismo sad konkretno svaki od nas, predstavnika naših Crkava, govoriti što to naša zajednica krivo govori i zastupa – ako smo svjesni i ako to možemo priznati – i pokajati se zbog toga. Sjetimo se, sveti papa Ivan Pavao II., u godini Velikog jubileja proslave 2 tisuće godine od Kristova rođenja javno je u ime Crkve katoličke zamolio za oproštenje ostalu kršćansku braću, ali i sve ljude, koje su katolici povrijedili čineći zlo a ne dobro. Tim putem bismo i mi trebali ići. Tada ne bi bilo teško naći pomirenje jer ono je plod kajanja i međusobnog opraštanja. No, za pomirenje je uvijek potrebno da su obje strane spremne poći tim putem kajanja i opraštanja. Pomirenje je tada dar Božji, dar koji Bog ne uskraćuje nikome koji se iskreno kaje i oprašta te moli drugoga za oproštenje. No, da bi se molilo za oproštenje potrebna je – poniznost!

Pozivam vas, braćo i sestre, da se svi molimo upravo za tu krepost koja nam je svima veoma potrebna, a koje nema dovoljno u nama, svim kršćanima, a to je poniznost. Kada bismo – poput sv. Pavla, koji savjetujte: „u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe“ (Fil 2,3) – željeli drugomu dati prednost, da bude on prvi, a ja drugi, a ne obrnuto, tada bismo zakoračili putem poniznosti.

Neka nas sve dobri Bog blagoslovi u tim nastojanjima da naša molitva bude Bogu mila i da ju on usliša te okusimo slatke plodove pomirenja i kršćanskog jedinstva. Amen.

 

Twitter