Homilija na proslavi Dana posvećenog života i Dana života 5.2.2017. Ispis E-mail
Nedjelja, 05 Veljača 2017 22:47
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Dan posvećenog Života, Dan života, Vjera i svjetlo

Sisačka katedrala, 5.NKG – 5. veljače 2017.

/Čit.: Iz 58,7-10; Ps 112,4-8a.9; 1Kor 2,1-5; Mt 5,13-16/

Draga braćo i sestre,

Danas slavimo Dan života, jer je prva nedjelja u veljači koju je HBK proglasila danom u koji se molimo za život, ali mi također danas obilježavamo Dan posvećenog života koji je bio na Svijećnicu, prije tri dana. Što povezuje ta dva dana, te dvije poruke i nakane naših molitava? Pa kad ima života, kad se djeca rađaju i roditelji vesele brojnijem potomstvu, ima i zvanja za svećeništvo i redovništvo. Tako je Dan osoba posvećenog života obilježen prije svega molitvom za odaziv u duhovna zvanja, za redovnike i redovnice. Mi u našoj Sisačkoj biskupiji imamo 7 ženskih i 6 muških redovničkih zajednica: klauzurne sestre Kćeri Srca Isusova i Karmelićanke te Sestre milosrdnice, Klanjateljice Krvi Kristove, Kćeri Božje ljubavi, Sestre milosrđa i Sestre franjevke; braća Franjevci hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda, provincije sv. Jeronima i provincije Bosne Srebrene, zatim Franjevci kapucini, Dehonijanci i Sinovi Bezgrješne. Ovo je i prilika da ja kao biskup zahvalim svim našim redovnicima i redovnicama na svjedočanstvu Bogu posvećenog života i požrtvovnom radu za dobro Crkve.

Papa Franjo je napisao na twiteru za Dan posvećenog života ovo: „Posvećeni život je veliki Božji dar: dar Boga Crkvi, dar Boga svome narodu". To je lijep pogled na redovništvo jer ono doista obogaćuje Crkve kroz svu njezinu povijest. Još je sveti Ivan Pavao II. napisao da je „zadaća posvećenoga života raditi u svim dijelovima zemlje da bi se utvrdilo i proširilo Kristovo kraljevstvo, donoseći poruku Evanđelja posvuda, i u najudaljenije krajeve" (Vita conescrata, 78), a ovo poslanje posvećenoga života ostvaruje se tako što „posvećene osobe, u svom posvećenju i potpunomu predanju, čine vidljivim ljubaznu i spasonosnu nazočnost Krista, Očeva prvosvećenika, odaslanog u poslanje" (Vita conescrata, 76)… Na kraju Izvanrednog jubileja milosrđa papa Franjo uputio je Crkvi apostolsko pismo Milosrđe i bijeda kojim je htio naznačiti i put kojim bi trebalo krenuti ubuduće. U njemu je naglasio da milosrđe ne može biti nešto usputno u životu Crkve, „nego predstavlja samu njezinu bit koja duboku istinu evanđelja čini jasnom i opipljivom", te dodao: „Sve se otkriva u milosrđu; sve se rješava u milosrdnoj Očevoj ljubavi" (Misericordia et misera, 1). Slično bi se moglo reći i za sav posvećeni život. Njegov se domet, vrijednost i autentičnost otkriva u milosrđu. Neka sve redovnice, redovnici i laici posvećeni u svijetu tako žive svoj poziv da svatko u njima otkrije milosrdnu Očevu ljubav! (Ovogodišnja poruka za Dan posvećenog života predsjednika Vijeća za osobe posvećenog života HBK mons. Zdenka Križića)

A kako to treba činiti, naime pronositi radosnu vijest o Kraljevstvu Božjem i milosrdnoj Božjoj ljubavi?

Sv. Pavao piše – čuli smo u Prvoj poslanici Korinćanima: ne dođoh s uzvišenom besjedom ili mudrošću navješćivati vam svjedočanstvo Božje jer ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga... I besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage da se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj, nego na snazi Božjoj.“ Dakle, u središte svega našeg djelovanja treba staviti Isusa Krista, Raspetoga! Tako nismo nikada mi važni, nego je uvijek bitan on o kojem svjedočimo da je nama učinio velika djela te i sve druge pozivamo da ga upoznaju i dožive njegovu ljekovitu prisutnost u svome životu.

U Evanđelju pak Isus kaže svojim učenicima: »Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.«

Mi ne želimo biti svjetlo, kao ni sveti Ivan Krstitelj, za koga Ivan Evanđelista kaže: „Ne bijaše on svjetlo nego da posvjedoči za Svjetlo.“ (Iv 1,8) Premda vjerujemo i znamo da je samo Krist „Svjetlo svijeta“ (Iv 8,12), taj grad koji je na gori, koji sve privlači i svima osvjetljava put, on to isto kaže i nama: vi ste svjetlo svijeta. Mi smo dakle pozvani biti svjetiljke, oni koji nose svjetlo, oni koji svjedoče za svjetlo. Ako naime Krist – svjetlo svijeta ispuni našu dušu do kraja, tada i mi svijetlimo – Kristom Gospodinom. Ne sobom, već njime!

A kako se to očituje, govori nam prorok Izaija danas u prvom čitanju:

»Podijeli kruh svoj s gladnima, uvedi pod krov svoj beskućnike, odjeni onog koga vidiš gola i ne krij se od onog tko je tvoje krvi. Tad će sinut poput zore tvoja svjetlost i zdravlje će tvoje brzo procvasti... Ukloniš li iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu, dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini i tama će tvoja kao podne postati.«

To je dakle put: naš bližnji koji je potreban naše ljubavi, kojemu mi možemo pomoći i tako ćemo pronijeti Krista Gospodina kao Svjetlo svijeta i obasjati njime sve ljude.

Zadatak je težak, ali i lagan.

Težak je jer traži da se cijeli dadnemo, do kraja izručimo njemu, našemu Gospodinu, a lagan je jer – kad to učinimo – više ne vodimo mi naš život niti djelovanje, već sve to u nama izvodi on, koji nas prosvjetljuje i ispunja, koji nas vodi i daje nam svoga Duha, svoju snagu da činimo dobro, da iskazujemo našim bližnjima Božju ljubav.

Već citirana poruka za Dan posvećenog života kaže i sljedeće:

U svojoj pobudnici Radost evanđelja papa Franjo pojasnio je kako doprijeti do svake osobe: „Svaki kršćanin i svaka zajednica moraju raspoznati put koji Gospodin pokazuje, ali od svih nas traži se da prihvatimo ovaj poziv: izaći iz vlastite udobnosti i imati hrabrosti poći na sve periferije koje trebaju svjetlo evanđelja" (Evangelii gaudium, 20). Također je potaknuo sve koji svjedoče i navješćuju evanđelje da se usredotoče „na ono bitno, na ono što je ljepše, veće, privlačnije i istodobno nužnije", jer se na taj način poruka koju prenosimo pojednostavljuje, „ne gubeći zbog toga na svojoj dubini i istinitosti, i tako postaje snažnija i uvjerljivija" (Radost evanđelja, 35). Ovo je poziv svakoj posvećenoj osobi i svakoj zajednici da preispita svoje načine svjedočenja i djelovanja, da vidi nudi li svima, a osobito onima na periferiji, ono što je bitno i je li to svjedočanstvo ljudima doista nešto „ljepše, veće, privlačnije". Pritom se ne smije zaboraviti da su na periferiji i oni koji su na periferiji vjere. U tu skupinu mogu pripadati osobe koje su poučene u vjeri i izjašnjavaju se vjernicima, no u njihovu životu vjera ne igra odlučujuću ulogu. U tu skupinu mogu pripadati osobe koje vjeruju na neki svoj način koji, možda, u određenim čimbenicima ne odgovara nauku i moralu Crkve. U tu skupinu mogu pripadati i osobe koje se izjašnjavaju kao agnostici i ateisti. Svi su oni na periferiji i svima na jednostavan, razumljiv i privlačan način valja pristupiti i posvjedočiti blizinu Božjega kraljevstva. To je svakako zadatak posvećenih osoba. U tom zadatku čini se da je dobro imati na pameti papine riječi: „Evangelizacijska se zajednica riječima i djelima uključuje u svakodnevni život drugih ljudi, premošćuje udaljenosti, spremna je poniziti se ako je potrebno i prigrljuje ljudski život, dotičući Kristovo trpeće tijelo u narodu" (Evangelii gaudium, 24).

To su te periferije, na koje nas poziva Sveti Otac. A on u tome nasljeduje Krista te Kristu poslušan želi njega nasljedovati, i svim vjernicima, a osobito osobama posvećenog života, pokazati put.

Možemo samo dodati: slijedimo ga! Amen.

 

Twitter