Homilija na Stepinčevo u Budaševu 10.2.2017. Ispis E-mail
Petak, 10 Veljača 2017 14:44
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Stepinčevo u Budaševu

Budaševo, 10. veljače 2017.

 

Čit.: 1 Pt 3,14-17; Iv 12,23-28

Draga braćo i sestre,

Danas slavimo svetkovinu bl. Alojzija Stepinca, biskupa i mučenika, zaštitnika ove župe. Ujedno možemo reći da je blaženi naš zaštitnik Alojzije postao svetac koji personificira ono najbolje i najsvetije u našem hrvatskom narodu te je tako sve više simbol i zaštitnik čitave naše nacije.

Tako je za njega rekao i papa Ivan Pavao II., prigodom njegove beatifikacije 3.X.1998., tako je to potvrdio i Benedikt XVI., a i sadašnji papa Franjo tako o njemu govori.

Sv. Ivan Pavao II. rekao je o njemu na Mariji Bistrici tada sljedeće: „U osobi se novoga blaženika spaja, da se tako izrazim, cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom ovoga stoljeća obilježena trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom… Svojim ljudskim i duhovnim životnim putem blaženi Alojzije Stepinac svojemu narodu pruža svojevrsni kompas da bi se znao orijentirati. Evo glavnih točaka: vjera u Boga, poštivanje čovjeka, ljubav prema svima sve do praštanja, jedinstvo s Crkvom kojoj je na čelu Petrov nasljednik. Dobro je znao da se ne može popuštati kad je u pitanju istina, jer istina nije roba kojom se može trgovati. Zbog toga mu je bilo draže prihvatiti patnju nego li izdati svoju savjest i iznevjeriti obećanje dano Kristu i Crkvi.“

Papa Ivan Pavao II. tumačio je upravo pročitanu Božju riječ ovako:

"Pšenično zrno palo na zemlju" prije svega je sam Krist, koji je umro na Kalvariji i koji je potom pokopan u zemlju da bi svima dao život. Ali ovo se Otajstvo smrti i života ostvaruje također i u ovozemnom životu Kristovih učenika: biti bačeni na zemlju i tamo umrijeti i za njih je uvjet svake prave duhovne plodnosti. Nije li možda upravo to bila tajna i vašega nezaboravnog i nezaboravljenog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca, kojega danas motrimo u slavi blaženikâ? On je na jedinstven način sudjelovao u Vazmenom Otajstvu: poput pšeničnoga zrna "pade na zemlju", na ovu hrvatsku zemlju, te je, umrijevši, donio "obilat rod". "Tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni" (usp. Iv 12, 25)… "Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod" (Iv 12, 24). Prepuni smo danas radosti u zajedničkom zahvaljivanju Bogu za novi plod svetosti što ga hrvatska zemlja pruža Crkvi u osobi mučenika Alojzija Stepinca, zagrebačkoga nadbiskupa i kardinala Svete Rimske Crkve. Velik je broj mučenika koji su tijekom stoljećâ nikli u ovim krajevima, počevši od vremenâ Rimskoga carstva, s likovima kao što su Venancije, Dujam, Anastazija, Kvirin, Euzebij, Polion, Mavro i toliki drugi. Njima su se u kasnijim stoljećima pridružili Nikola Tavelić i Marko Križevčanin, zatim mnogi svjedoci vjere u vrijeme otomanske vladavine te oni iz naših vremenâ među kojima se ističe svijetla osoba kardinala Stepinca. Oni su svojom žrtvom ujedinjenom s Kristovim patnjama pružili posebno svjedočanstvo, koje, unatoč zubu vremena, ništa ne gubi na svojoj rječitosti, nego nastavlja ižaravati svjetlo i širiti nadu. Osim njih ima i mnogo drugih pastira i običnih vjernika, muževa i žena, koji su krvlju potvrdili svoju vjernost Kristu. Pripadaju velikom mnoštvu onih koji, odjeveni u bijele haljine i s palmama u rukama, stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem (usp. Otk 5, 9). Blaženi Alojzije Stepinac nije prolio krv u doslovnom smislu riječi. Njegova je smrt uzrokovana dugotrajnim patnjama, koje je podnio: zadnjih je petnaest godina njegova života bilo obilježeno neprekinutim nizom zlostavljanjâ posred kojih je odvažno izložio vlastiti život radi svjedočenja za Evanđelje i za jedinstvo Crkve. Svoju je sudbinu, da se poslužim Psalmistovim riječima, položio u Božje ruke (usp. Ps 16 [15], 5). Ne dijeli nas mnogo vremena od života i smrti kardinala Alojzija Stepinca: svega tridesetosam godina /to je bilo 1998., sada nas dijeli već 57 godina od njegove smrti – op.a./. Svima su nam poznate okolnosti ove smrti. Mnogi među nazočnima mogu iz vlastitoga iskustva posvjedočiti koliko su onih godina bile obilate patnje Kristove među pučanstvima u Hrvatskoj i tolikim drugim zemljama našega kontinenta.“

Papa Benedikt XVI. posjetio je 3.-4.VI.2011. Zagreb i pred grobom bl. Alojzija Stepinca u katedrali rekao je sljedeće: „Ovu se večer želimo u molitvi i pobožnosti prisjetiti blaženoga Alojzija Stepinca, neustrašivoga pastira, primjera apostolskog žara i kršćanske čvrstoće, čiji herojski život još i danas prosvjetljava vjernike hrvatskih biskupija, podržavajući ih u vjeri i crkvenom životu. Zasluge toga nezaboravnoga Biskupa bitno proizlaze iz njegove vjere: u svojem je životu uvijek čvrsto upravljao pogled na Isusa i Njemu se uvijek suobličavao, sve do toga da je postao živa slika Krista, pa i Krista patnika. Upravo zahvaljujući njegovoj čvrstoj kršćanskoj savjesti, znao se oduprijeti svakom totalitarizmu, te u vrijeme nacističke i fašističke diktature postao braniteljem Židova, pravoslavnih i svih progonjenih, a potom, u doba komunizma, „odvjetnik“ svojih vjernika, napose mnogih progonjenih i ubijenih svećenika. Njegovo mučeništvo označava vrhunac nasilja usmjerenih protiv Crkve tijekom užasnoga razdoblja komunističkoga progona. Hrvatski katolici, a posebno kler, bili su predmetom mučenja i sustavnih nasilja, koji su išli za tim da razore katoličku Crkvu, počevši od najvišeg mjesnog Autoriteta. Ono posebno teško doba obilježio je jedan naraštaj biskupa, svećenika i redovnika, spremnih umrijeti da ne bi izdali Krista, Crkvu i Papu.“

I današnji papa Franjo jednako govori o blaženom Alojziju Stepincu; meni je na Trgu sv. Petra u Rimu 14. svibnja prošle, 2016. godine, na moje riječi očekivanja da Alojzija Stepinca proglasi svetim, rekao: „Lui e' santo – On jest svet!“ Međutim papa Franjo dao je i jednu novu dimenziju našem blaženiku učinivši od njega znakom ekumenskog dijaloga i pomirenja među narodima. Naime prihvatio je osnovati mješovito katoličko-pravoslavno povjerenstvo koje treba razmotriti okolnosti u kojima je živio i djelovao zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac u Drugom svjetskom ratu, o čemu Srpska pravoslavna Crkva ima dvojbe i čak optužbe na račun našeg blaženika. Papa nema dvojbi o svetosti kardinala Stepinca, više je puta ponovio i apostolski nuncij mons. Alessandro D'Errico, ali nije želio završiti postupak kanonizacije prije nego dade priliku SPC-u da oni iznesu u tom povjerenstvu svoje stavove. Papa misli da će taj razgovor sa SPC pridonijeti ekumenskom dijalogu i pomirenju između hrvatskog i srpskog naroda.

Premda su tako visoko postavljeni ciljevi ove komisije, koja ima točno određeno vrijeme svoga rada – tako upravo za par dana nastavlja sa svojom trećom sjednicom u Novom Sadu, 13.-14.II.2017., a završava u srpnju ove godine – čini se da se stavovi dviju strana neće znatnije približiti. Mi smo pak, braćo i sestre, pozvani, vjerni Svetom Ocu i njegovim nakanama, moliti za te dobre plodove kojima treba uroditi ovaj službeni dijalog KC i SPC, što bi svakako bilo – po meni – veliko čudo blaženog Alojzija Stepinca. A mi vjerujemo u čuda. Ona su moguća!

Dakako, dok iščekujemo završetak tog procesa, za koji je bivši hrvatski premijer T. Orešković rekao papi Franji da „hrvatski narod pati zbog odugovlačenja kanonizacije bl. Alojzija Stepinca“, nadamo se da je potrebno učiniti više nužnih koraka s jedne i s druge strane.

Najprije katolička strana treba ponizno ali dokumentirano i utemeljno na mnogim argumentima podastrijeti pravoslavnoj strani dokaze o svetosti bl. Alojzija u njegovim govorima, djelovanju u korist ugroženih i protivljenju progonima i zatiranju nevinih, dok s druge strane srpski pravoslavci trebaju odustati od lažnih optužbi i mitova koje je stvorila njihova politička historiografija, pokajati se za njih i tražiti oproštenje od onih koje su širenjem tih laži o našem blaženiku povrijedili.

 

U nedavnoj molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana, hvala Bogu, ove godine moglo se čuti puno iskrenih poziva na opraštanje i pomirenje. Tema molitvene osmine bila je „Pomirenje – Kristova nas ljubav obuzima“. No, mi se pitamo, zašto se ne uključe u to traženje oproštenja i pomirenja upravo nepravedne optužbe i nastavljanje laži, koje su desetljećima širili komunistički vlastodršci, a sada ih preuzeli vodeći ljudi SPC-a u odnosu na našeg svetog Blaženika? Veoma smo otvoreni za opraštanje i pomirenje prema onima koji se pokaju zbog sijanja neistina o našem blaženiku, ako dakako to oni prihvaćaju. Bez toga mislim da je lijepi govor o tome da mi drugima opraštamo i molimo ih za oproštenje, prazna fraza i neiskren poziv, „mjed što ječi i cimbal što zveči“. Od svih strana traži se napor, traženje „istine u ljubavi“. Takav bi pristup mogao dovesti do zbližavanja i međusobnog opraštanja, pa i pomirenja među našim narodima, ali uvjet je svakako odustajanje od mitova i laži, od neutemeljenih optužbi koje su na montiranom sudu – za koji je još papa Pio XII. rekao da je „prežalosni proces“ – podizali komunisti koji su progonili vjeru i Crkvu te željeli otkinuti C rkvu u Hrvatskoj od Rimskog biskupa, pape. Papa Pio XII. nadibkupa Stepinca imenovao je kardinalom 1953.

Kada spomenuh i papu Pia XII., treba reći i da su pape sv. Ivan XXIII. i Pavao VI. o kardinalu Stepincu govorili samo najbolje.

Tako je Ivan XXIII. nakon preminuća bl. Alojzija, protivno običajima Svete Stolice, jer kardinal Stepinac nije bio kurijalni kardinal, za kard. Stepinca u Sv. Petru prikazao sv. Misu te tom prigodom rekao: „Kardinal Stepinac, koji je svojoj čuvenoj nadbiskupiji darovao 26 godina biskupovanja, bio je doista vjerna i pobudna slika Dobrog Pastira. Ponajprije u neumornu i gorljivu apostolskom radu.

Jednostavni i odlični lik ovoga oca i pastira Crkve Božje bio je našoj duši veoma mio. Njegova dugotrajna patnja 15-godišnjega izgona u vlastitoj domovini kao i vedro dostojanstvo, kojim je on pun pouzdanja nastavio trpljenje, izazvalo je sveopće divljenje i poštovanje.“

A Pavao VI. je rekao: „Stepinac neka nas uči! Neka nas nauči pouzdanju i dobroti! On je umro obavijen šutnjom, koja je svojstvo njegove Crkve, kojoj preostaje jedino glas molitve i praštanja. Iz njegovih usta nije izašla nikakva oštra riječ, nikakva psovka. Svoju zemlju nije htio napustiti iz ljubavi prema njoj.“

Doista, neka nas blaženi Alojzije uči životu u skladu s našom savjesti, koju treba voditi Bog i njegova riječ, neka nas uči djelovati u ljubavi – prije svega u pomaganju prema svima, osobito potrebnima, ali neka nas uči i ljubavi prema neprijateljima, te nas nadahnjuje za istinsko opraštanje i dovede do pomirenja sa svim ljudima. Amen.

 

 

Twitter