Homilija, Molitvena osmina za jedinstvo kršćana 25.1.2011. Ispis E-mail
Utorak, 25 Siječanj 2011 00:00
Share

„Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama.“ (Dj 2,42)

Ovogodišnja Molitvena osmina za jedinstvo ima geslo koje su izabrali kršćani iz Jeruzalema. Naime, svake godine jedna sredina, grad ili zemlja, pripremi materijale za ekumenske molitve u siječanjskoj molitvenoj osmini. Ove su godine to učinile Crkve u Jeruzalemu. Ti su dakle kršćani uzeli tekst iz Djela apostolskih u kojima se opisuje život prve Crkve u njihovu gradu Jeruzalemu. Jeruzalem – „grad mira“ – doista pripada svim kršćanima, i pravoslavnima, i katolicima, i Grcima i Latinima, Koptima, ali i Židovima i muslimanima. Za sve nas Jeruzalem je sveti grad, ishodište spasenja. Za Židove jer je to grad koji je utemeljio kralj David, u kojem je njegov sin Salomon sagradio Hram; za nas kršćane jer je Jeruzalem grad u kojem je naš Gospodin Isus Krist bio kao dječak hodočastio u Hram, poslije za javnog nastupa propovijedao u hramu, učinio mnoga čudesa, ozdravio u ribnjaku Bethasdi uzetoga, gdje je bio zatočen, vođen velikom svećeniku Ani i Kajfi, pa kralju Herodu; grad gdje ga je Pilat osudio, gdje je bio bičevan, trnjem okrunjen te na križu raspet i umro, gdje je i uskrsnuo; za muslimane Jeruzalem je sveti grad jer oni časte praoca Abrahama i u svojoj đamiji El Aksa imaju kamen s kojeg vjeruju da je Abraham na nebo uzašao. Premda toliko raznolikosti i naroda i običaja, vjera u jednoga Boga i poštivanje svetosti tih mjesta čini nas jedinstvenima.

Mi se kršćani posebno rado sjećamo događaja Pedesetnice, kada je poslije Kristova Uzašašća, najprije apostolima a onda i mnogim hodočasnicima iz čitavog Mediterana darovan Dar Duha Svetoga kojega je Isus obećao dati onima koji u njega vjeruju. Taj je događaj učvrstio vjeru u Krista u srcima učenika te se njegova zajednica Crkva otada i otuda počela širiti po svem svijetu.

Zahvalni smo Bogu za njegov Dar Duha. U njemu ujedinjeni, makar mnogi i različiti, prepoznajemo se međusobno kao braća i sestre. Duh Sveti, Duh Oca i Sina, Duh Isusa Krista onaj je koji nas sve ujedinjuje u jednu obitelj. On razlijeva ljubav u naša srca (Rim 5,5), on nas povezuje s Bogom i međusobno. Samo ljubav Božja to može. Mi smo ljudi previše slabi, previše zaljubljeni svaki u sebe, u vlastite probitke i interese, da bismo bili sami kadri prihvaćati bezrezrevno druge i drukčije od sebe. Hvalimo stoga Duha ljubavi, Duha našega Gospodina Isusa Krista, onoga koji je u tom istom Duhu ljubavi prihvatio poniženje i utjelovio se došavši među nas ljude kao jedan od nas i koji je u tom istom Duhu ljubavi podnio sramotu križa i smrt u odbačenosti i preziru svijeta, ali je tim istim Duhom uskrišen i proslavljen. Stoga i mi vjerujemo da je Duh Isusov u nama jamstvo i našeg života, izvor i naših pobjeda u mukama kroz koje prolazimo u ovome životu, onaj koji će i nas uskrisiti na život vječni – jer sv. Pavao nas poučava: „Ako Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, onaj koji uskrisi Krista od mrtvih, oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama.“ (Rim 8,11).

Kršćanska braća iz Jeruzalema izabrali su tekst u kojem se pokazuju četiri oznake jedinstva Crkve: svi su učenici bili „postojani“ što znači da su ustrajno držali – prvo, nauk apostolski; drugo, zajedništvo; treće, lomljenje kruha – tj. Euharistiju, i četvrto, molitve. Mi se danas zajedno molimo – katolički, pravoslavni i protestantski kršćani – ali je to rijetko. Zatim, mi svi slijedimo nauk apostola – ali nedovoljno. Međutim, tih razlika ima – i to velikih – i unutar pojedinih naših zajednica, tako da očito razlike te vrste ne bi trebale biti presudne za univerzalno jedinstvo. Najlošije stojimo s Euharistijom na kojoj ne sudjelujemo, ako nismo članovi baš te Crkve koja ju po svojim pastirima slavi. Pričest presv. Tijela i Krvi Kristove nije još moguća – u redovitim prilikama – između članova više kršćanskih Crkava odnosno zajednica. Pa ipak, po katoličkom nauku, ako katolik nije u mogućnosti poći do katoličke crkve, a blizu je pravoslavne crkve u kojoj se slavi liturgija Euharistije, može se – ako je spreman – pričestiti Tijelom i Krvlju Kristovom jer mi priznajemo valjanost svetih sakramenata ili tajni kod pravoslavnih i vjerujemo u pravu Kristovu prisutnost u Euharistiji koju slavi valjano zaređen službenik, a to znači ako ima „successio apostolica – apostolsko nasljeđe“, zaređen u nizu nositelja službe počam od samih apostola, te na propisan način kako je to u tradiciji Crkva sačuvala u onom bitnom obredu od samih početaka. Međutim, za tu mogućnost „interkomunije“ tj. uzajamne pričesti pripadnika različitih Crkava, još se molimo i to očekujemo da će biti vrhunac ekumenskog procesa, odnosno da će tada, kad bude moguće međusobno puno sudjelovanje u Euharistiji, biti ostvareno puno kršćansko jedinstvo.

Pod pojmom „zajedništva“ koje se ističe u ovom tekstu kao atribut prvih kršćana valja nam prvenstveno shvatiti međusobnu brigu jednih za druge, njihovu solidarnost u nevoljama i međusobno pomaganje. Tako se odmah kaže u istom tekstu da im „sve bijaše zajedničko, te nitko nije oskudijevao“, naime svoju su imovinu kršćani Jeruzalema donosili apostolima i oni bi onda dijelili onima koji su oskudijevali. To zajedništvo ili solidarnost u nevoljama i danas se ostvaruje kroz crkveno djelovanje zvano Caritas, što znači bratsku ljubav. To treba i danas biti naša prepoznatljiva značajka.

Kad se spominje „zajedništvo“ u kojem su bili postojani prvi kršćani u Jeruzalemu, pod tim se također misli na zajedničko okupljanje – i na Euharistiju i na molitve, ali se misli i to da se nisu dijelili, međusobno izopćivali niti jedni od drugih zazirali. Mi smo ipak ljudske a ne anđeoske zajednice i nije moguće da se sačuva takvo zajedništvo gdje bismo neprekinuto dva tisućljeća svi kršćani, na čitavom svijetu, jedni druge uvijek prihvaćali bez ikojeg predbacivanja da je kod nas nešto bolje sačuvano što su oni drugi izgubili, odnosno da smo se mi na vrijeme odrekli nekih nebitnih stvari koje još ljubomorno oni drugi čuvaju. To će biti vječna razilaženja, ali bitno je jedno: možemo li mi danas shvatiti da te razlike nisu promijenile bit kršćanskog svjedočenja. A što je ono što nas sve ujedinjuje, što mi to isto činimo - i danas nakon tolikih stoljeća razjedinjenja i podjela?

Svi mi kršćani, kako god se zvali, na prvom se mjestu klanjamo Isusu Kristu i priznajemo ga pravim Bogom i pravim čovjekom. To znači da ispovijedamo jedno te isto Vjerovanje.

Svi mi kršćani imamo sve zajedničke svete knjige Božje objave: Stari i Novi zavjet.

Svi mi slavimo Euharistiju i imamo svete sakramente ili svete tajne, njih sedam – osim protestanata koji su to nešto drukčije razumjeli i tumačili kroz povijest, pa su zadržali zapravo samo dva sakramenta, krštenje i Euharistiju, premda se to može shvatiti kao stupnjevanje sakramenata prema kome bi neki bili važniji, jer postoje i drugi koji možda nisu uvijek tako na prvom mjestu, kao npr. tzv. Ordinacija tj. sveto ređenje.

Svi se mi molimo i to nas čini kršćanima, vjernicima koji se Bogu obraćamo u molitvi, bilo pojedinačnoj bilo zajedničkoj.

Kad to sve imamo na pameti, onda i nismo toliko pesimistični u pogledu ostvarenja konačnog jedinstva svih kršćana. Ipak, mora se reći istina, a to je da se kršćansko jedinstvo i nije izgubilo toliko zbog vjerskih prijepora, koliko zbog pitanja prevlasti i političkih razloga, koji budući da su se promijenili, mogu biti poticaj i nama danas da se opet više kao kršćani međusobno uvažavamo i tako pripremamo ono jedinstvo koje nam može dati samo Duh Božji, i to kada i kako On hoće. U to vjerujemo i za to molimo. Amen.

 

Twitter