Homilija na Peplnicu 2017. Ispis E-mail
Četvrtak, 02 Ožujak 2017 08:32
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Peplnicu 2017.

Sisačka katedrala, 1. ožujka 2017.


/Čit.: Jl 2, 12-18; 2Kor 5, 20 - 6, 2; Mt 6, 1-6.16-18/

Braćo i sestre,

Danas Crkva započinje svoju Četrdesetnicu ili Korizmu, vrijeme priprave za Uskrs. Uskrs nije samo dan u godini, to nije samo slavlje jednog dana, Uskrs je otajstvo života, Uskrs je naš život u koji je ugrađena i smrt te naše proživljavanje Kristova Vazma znači uranjanje ne samo u muku, smrt i uskrsnuće Kristovo, nego s njime i u otajstvo našeg života, u smisao smrti i patnje i učvršenje nade u vječni život u Bogu.

Korizma je zato blagoslovljeno vrijeme, vrijeme koje odiže pobožnošću i dobrim djelima na koja smo pozvani. Takva su sveta vremena bila poznata već i prije Kristova dolaska, kao što smo čuli da nam govori Knjiga proroka Joela (Jl 2,12-18), koja progovara kako je židovski narod obdržavao post i pokoru kojom je zazivao Božje milosrđe za svoje grijehe.

Mi kršćani znamo da ničim nismo zavrijedili Božje smilovanje i oproštenje naših grijeha, te da Božju ljubav ničim ne možemo uvjetovati niti ju izazvati ikakvim svojim djelima. Ta neizmjerno više negoli smo zavrijedili Bog se već nama smilovao i iskazao nam milosrđe kada nam je poslao svoga Sina Isusa, da za nas trpi i na križu nam posvjedoči najveću moguću ljubav.

Toga svjesni korizma je vrijeme u kojem činimo pokoru i djela pobožnosti ne da bismo se Bogu svidjeli – jer je on nas zavolio još dok smo bili daleko od njega -  nego da bismo posvjedočili našu zahvalnost i radost što smo spašeni. U tom smislu je korizma i radosno vrijeme, vrijeme mira duše, nutarnjeg čišćenja i kontemplacije velikih djela Božjih.

Već je starozavjetni prorok navijestio to novo vrijeme kada neće biti dostatna sama izvanjskost pokore, nego kad će pokora koju Bog traži biti nutarnji čin: „Razderite srca a ne halje svoje! Vratite se Gospodinu, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe…“ Doista Bogu nije mila sama izvanjska pobožnost niti ikoja žrtva ako izostane nutarnje prianjenje uz njega, ljubav i privrženost. Tako nas već prorok Joel poziva na pozornost koju trebamo dati svom unutarnjem odnosu prema Bogu.

Posipanje pepelom, prihvaćanje posta, davanje milostinje i okupljanje na molitvu mogu biti dobri poticaji da se izgrađuje upravo taj nutarnji odnos, da se mijenja naše srce, a ne samo haljine, ne samo vanjština jer Bogu nije drago samo naše vanjsko ponašanje, ako ono ne prati naš nutarnji stav.

Gospodin Isus svojim učenicima, i nama svima, govori o tri djela pobožnosti: milostinji, molitvi i postu. Sve je to moguće činiti samo radi ljudske hvale. Zato Gospodin upozorava: »Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima.“ Gospodin vidi u skrovitosti – i uzvraća samo onima koji tako postupaju, koji žele njega proslaviti svojim djelima, a ne sebe. Jer oni koji bilo što – pa i najveća djela – čine da ih ljudi vide, „primili su svoju plaću – receperunt mercedem suam“.

Što je to skrovitost, koju traži Gospodin? Grčki se to kaže „en to kripto“, odnosno latinski „in abscondito“. Što to znači?

Zar Gospodin ne traži na drugom mjestu od svojih učenika da se tako ponašaju pred ljudima da oni „vide njihova dobra djela te slave Oca koji je na nebesima?“ Zar on ne uči svoje učenike da mole zajedno Očenaš, a ne po tajnim kutovima svatko za sebe? Zar on ne traži od svojih učenika da ga ne zaniječu pred ljudima, da budu hrabri i da svjedoče o njemu i njegovim riječima? Isus je govorio dapače da njegovi učenici trebaju biti kao „grad na gori“ koji se ne može sakriti, već je zato na gori da svima svijetli… No, ovdje Isus ne govori o tome niti želi da se njega zaniječe, da se bude „kripto-kršćanin“ ili da se ne svjedoči vlastita vjera pred ljudima. Ovdje Isus želi pročistiti nakane s kojima se vrše djela pobožnosti. To znači: i kad si u zajednici, kad nisi sam, kad s drugima i pred drugima moliš, ne čini to zato da te drugi vide i hvale! Kad dijeliš milostinju, kad pomažeš sirotinju, ne trubi o tome da to svi moraju znati, to čini zbog ljubavi prema Bogu i zbog želje da im pomogneš, a ne da se proslaviš i postaneš hvaljen kao dobročinitelj. I kad postiš, ne pokazuj svoju pokoru pred svima da te svi poštuju kao isposnika, da time dobiješ neke bodove u očima bližnjih, nego da pročistiš svoje srce i da se približiš Bogu i samome sebi. I kad to uspiješ, već to ti je dostatna nagrada…

Molimo Gospodina na početku ove korizme da nas oslobodi osobito od oholosti, od prijetvornosti, od duha nadmenosti i vlastitog uzvisivanja. Molimo ga da nas dovede do istine o nama samima, a to je da bez njega nismo ništa i da samo njemu imamo zahvaliti sve svoje darove za koje ćemo polagati račun jednog dana pred njim.

Dopustimo da nam Gospodin progovori, da nas ovo pokorničko vrijeme dovede do svijesti što smo i da se s više pouzdanja oslanjamo na njega. Molimo ga da s više strpljivosti prihvaćamo nositi svoj križ. Molimo ga da nas nauči kako je važno, dapače u njegovim očima najvažnije – vidjeti svoje bližnje koji su u potrebi, koji su sami, koji oskudijevaju u ljubavi i pažnji, koji nemaju bližnje jer su ih njihovi ostavili, koji su ojađeni i nezadovoljni, koji ni u čemu ne nalaze mira i na sve su ljuti i mrzovoljni, koji ne znaju za mir duše i radost srca.

Osobito bi bilo važno da nas ovo sveto korizmeno vrijeme potakne da se okrenemo upravo našim bližnjima. Ne trebamo ih tražiti u Africi ni daleko od nas, neka se naš pogled zaustavi doista na onima koji su svaki dan pokraj nas ali ih ne opažamo jer ne opažamo njihova očekivanja, njihove strepnje i strahove, a oni nas trebaju, trebaju našu blizinu i naše vrijeme, našu brigu i jednostavno - nas. To je najdraže Gospodinu: imati srca za bližnjega.

Pepeo kojim ćemo označiti svoje glave neka nas potakne na razmišljanje o našoj zemaljskoj prolaznosti, kako kaže riječ Božja: „Prah si i u prah ćeš se pretvoriti.“ ali i utvrdi nas u svijesti naše veličine koju nam Gospodin daje kad slušamo njegovo Evanđelje, na što nas on i poziva govoreći nam: „Obrati se i vjeruj evanđelju!“ Obraćenje to podrazumijeva okretanje od zla i usmjerenje k dobru, napuštanje pesimizma i prihvaćanje optimističkog gledanja na život, na naše bližnje i na čitav svijet koji je došao spasiti i usrećiti sam Gospodin.

«Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa!“ Mogli bismo reći: evo sad je prilika, ne propustimo tu priliku. Za što? Za to da činimo dobro, da se približimo što više Gospodinu, da budemo bliži jedni drugima.

Odgovorimo svojim molitvama, svojom pokorom, svojim dobrim djelima na ovaj poziv Gospodinov koji nam on upućuje ove korizme, da bismo s njim doživjeli radost Uskrsa.

Amen.

 

Twitter