Homilja na Pepelnicu 2018. Ispis E-mail
Srijeda, 14 Veljača 2018 22:15
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Pepelnicu

Sisačka katedrala, 14. veljače 2018.


/Čitanja: Jl 2,12-18; 2Kor 5,20 – 6,2; Mt 6,1-6.16-18/

Draga braćo i sestre,

Danas smo započeli sveti korizmeno vrijeme, vrijeme četrdesetdnevne pripreme za proslavu svetkovine Kristova uskrsnuća. Ovo je vrijeme od starine bilo i jest posebno milosno vrijeme u kojem smo pozvani na djela ljubavi kojima se možemo dostojno pripremiti za Uskrs.

Čuli smo čitanja Riječi Božje.

Poziv proroka Joela (Jl 2,12-18) iz Starog zavjeta lijepo pristaje i nama danas koji slijedimo Isusa Krista. Bog zove svoj narod da mu se vrati. Naime, često je kroz povijest izabrani Božji narod, i pojedinci ali po narodnim predstavnicima, bilo političkim bilo vjerskim, i čitav narod znao zastranici. Najveći su otpadi od vjere u Boga jedinoga, Boga koji ih je čudesno spasio iz višestoljetnoga ropstva, bili u krivovjerju koje su Židovi slijedili kada su se miješali s okolnim poganskim narodima. Tako je recimo kralj Ahab, jer je oženio Izebelu poganku, čitav narod naveo na praznovjerje i štovanje baala i krivih, nepostojećih bogova kojima je kralj podizao hramove na uzvišicama… Neki smo dan slušali u dnevnim čitanjima i kako je slavni kralj Salomon, također zbog žena, zastranio u krivovjerje. A onda su dolazile razne nevolje, koje su Židovi doživljavali kao Božje kazne, jer su pravoga Boga ostavili. Bile su to različite bolesti, prirodne katastrofe, ali i porobljavanje od drugih naroda, pa su tako Židovi i dvaput bili odvedeni u sužanjstvo: prvi puta u Asirsko i onda drugi puta u Babilonsko sužanjstvo. Bio im je razoren hram i oni su bili poput ovaca bez pastira… No, Bog im je uvijek nudio spasenje i oproštenje. Čuli smo, kako ih po proroku zove: „Vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć.“ Međutim, Bog ne želi samo formalni povratak, vanjštinu, nego on traži nutrinu: da mu se srcem vrate… Opominje ih i poziva: „Razderite srca, a ne haljine svoje!“

I nas, sestre i braćo, Bog zove na obraćenje, to znači da se vratimo Bogu, da upoznamo Krista, ali prije svega da naše obraćenje – koje mora biti trajno – bude osobni susret, lišen formalizma, susret srca koje treba podložiti Bogu.

Pavlove pak riječi iz Druge poslanice Korinćanima tako se zorno tiču svakoga od nas: „Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa!“ Da, to milosno vrijeme je na poseban način upravo korizmeno vrijeme. A Apostol nas i opominje i kori da ne primamo uzalud milost Božju. Na što je točno mislio sveti Pavao? Znamo da je u Korintu bilo velikih podjela i svađa među braćom i sestrama kršćanima. I kad je za to čuo, Pavao im piše ovu poslanicu te kaže: „Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom!“ Milost koju su već primili bilo je sveto krštenje. Ali da ne bi to bila uzaludna milost, Apostol potiče vjernike da se pomire s Bogom. Zapravo on želi da se pomire među sobom, no to pomirenje s onima od kojih smo se odijelili, uvijek je pomirenje i s Bogom. Jer je Bog onaj koji nas svojom ljubavlju grli kad mi prigrlimo one od kojih smo postali daleki i strani.

Gospodin Isus u evanđelju po Mateju (Mt 6, 1-6.16-18 ), koje smo pročitali, govori nama, svojim učenicima, kako smo mi pozvani na veću pravednost od one koju pokazuju farizeji i pismoznanci koji su licemjeri, jer čine sve samo da bi ih vidjeli ljudi i hvalili, a ne čine ništa radi Boga. „Ti naprotiv, kada daješ milostinju… kad moliš… kad postiš…“ to čini „u skrovitosti i Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.“

Zanimljivo je kako Gospodin govoreći nam o djelima pobožnosti, onome što treba ispuniti i ovu našu korizmu – a to su milostinja, molitva i post – ne želi da time zadobijemo ljudsku hvalu, nego da to budu djela koja će proslavljati njegova Oca nebeskoga. A Otac koji sve vidi i zna, on treba da nam dadne plaću, a ne ljudi.

Često je bilo tako među svetima da nisu željeli za svoja dobra koja su činili nikakve zahvalnosti. Karl Rahner kaže da je to najbolji pokazatelj djelovanja Duha Svetoga u duši pojedinca, kada on čini neko pa i veliko dobročinstvo drugome, a to ne kaže dotičnome. Naime, ne želi tek njegovu zahvalnost nego mu je stalo samo do stvari, da se to dobro dogodi, a Bog će to već uzvratiti. Međutim, čak niti to, da ćemo dobiti Božju nagradu, ne treba nam biti motiv djelovanja, jer Bog nama ništa nije dužan. Mi smo dužni činiti dobro, i to ne zato da nam na to uzvrati onaj kome smo to učinili, niti da o tome javnost zna i piše, da ljudi o tome govore, nego jednostavno zato što je to dobro, pa ako nam ni Bog ne uzvrati nikakvom nagradom, nikada. Možemo se dapače pred Bogom nazvati slugama beskorisnim, jer učinili smo samo ono što smo bili dužni učiniti, kako na drugom mjestu kaže Gospodin.

Ljepota života s Bogom mnogima je nepoznata i daleka, mnogi ne vide dalje od vlastitih nevolja i problema, a vide zlo i oko sebe, na žalost mnogi vide samo zlo. Bog međutim neprestano čini tolika dobra i njima i svim ljudima, dapače cijelom svijetu. A Bog je dobro, samo dobro i najviše dobro. Pa kako to da onda i mi često gledamo samo crno na sebe, na svoje bližnje i na čitav svijet? Jer je u nama mala vjera, mogli bismo reći. Svakako, ne smijemo zatvarati svoje oči pred stvarnošću, pred istinom, pred bijedom vlastitom, bijedom ljudi i čitavoga svijeta. No, nismo ni mi, ni drugi ni itko na svijetu onaj tko vlada, o kome sve ovisi. To je samo jedan, to je Bog. I zbog njega mi trebamo biti optimisti, mi zbog njegove prisutnosti i ljubavi možemo gajiti nadu i vjerovati da život naš ima smisla, truditi se veseliti se svakom novom danu, gledati i preko obzora smrti…

Skrovitost o kojoj govori Gospodin Isus nije zatvaranje u privatnost. Neki misle da bi vjera trebala biti toliko privatna da je se nigdje ne bi smjelo ni vidjeti u javnosti. Međutim ova skrovitost – ili kako drugi prevode: tajnost – govori o intimi srca, o prostoru naše nutarnjosti, dakle o tome da bismo svoju vjeru trebali živjeti kao vlastitu osobnu odluku. U nekom smislu je to osobno područje skriveno očima drugih i treba ostati samo naše, ali ovdje se radi o motivaciji, o onome što nas pokreće. Radi čega činimo ono što činimo, je li to zato da nas ljudi vide i hvale, ili je to zato što to želimo radi Boga učiniti, radi njegove ljubavi?

Postoje, kažu moralisti, u pitanju priznanja grijeha nesavršeno i savršeno pokajanje. Nesavršeno je pokajanje u tome da nam je žao što smo nešto loše učinili, ali to priznajemo zbog straha – da ne budemo kažnjeni. Savršeno pak je pokajanje ono kada priznajemo i kajemo se za svoje grijehe, ne iz straha od kazne, nego zbog žaljenja što smo izgubili Božju ljubav, ili bolje: što smo razočarali Božju ljubav.

Pročistimo svoje srce i svoju dušu, draga braćo i sestre! Budimo mirni kada smo s Bogom i kad znamo da je on naš Otac, a Krist naš prijatelj i brat. Gledajmo sve očima Kristovim pa će naša djela, naše molitve i naša pokora biti Bogu draga. Pa čak i da to ne bude, mi znajmo da nas on prihvaća i od nas očekuje da budemo svjesni da smo njegova djeca, da nas on čuva i vodi, i da zbog njega trebamo činiti dobro. Tako će i ova korizma biti plodonosna za nas i naš duhovni život, a na korist i nama i našim bližnjima. Amen.

 

Twitter