Homilija na kandidaturi za sveti red Ispis E-mail
Nedjelja, 25 Veljača 2018 17:24
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na kandidaturi za sveti red bogoslova Damira Kunića, Ivana Kuzmića i Rafaela Mlinara

Gora, Svetište Majke naših stradanja, 25. veljače 2018.


/Post 22,1-2.9a.10-13.15-18; Ps 116,10.15-19; Rim 8,31b-34; Mk 9,2-10/

Dragi bogoslovi Damire, Ivane i Rafaele, kandidati za primanje svetih redova, poštovani Rektore NBS mons. Košćak, poštovani prefekte dr. Kutleša, dragi roditelji i članovi obitelji naših bogoslova, dragi župniče i rektore ovog svetišta BDM preč. Glasnoviću, draga braćo i sestre,

Danas svečano primamo vas trojicu bogoslova za kandidate u svećeništvo Sisačke biskupije. To je na neki način službeni početak vaše uže pripreme za đakonat i prezbiterat, što osjećate kao svoj poziv od Boga i za kojim ste glasom pošli kada ste ušli u Bogosloviju. Ja vam unaprijed čestitam s upozorenjem, da vaše približavanje svećeničkom redu treba u vama pratiti vaša veća odgovornost. Spremno se odazvati Kristu na njegov poziv znači hoditi s Njim, ali i biti spreman prihvatiti njegova načela, stavove i kriterije za prosuđivanje i koračanje u životu.

Današnja Božja Riječ sve nas priprema za to da odgovorno slijedimo Krista.

U prvom čitanju su opisani Abraham i Izak, starac otac i obećani sin, na brdu Moriji. Abraham je pošao sa sinom prinijeti na brdu žrtvu Bogu, a Izak nije ni slutio da on ima biti ta žrtva. No, dovoljna je bila Abrahamova spremnost, Bog nije tražio žrtvovanje sina pa je pripremio ovna za žrtvu. Možemo čak reći da je tu Bog jednom zauvijek poručio ljudima da je on protiv, dapače da on zabranjuje žrtvovati ljude u ime pobožnosti prema Bogu. A tu se i najbolji mogu prevariti, poput Abrahama koji je mislio da je baš to Božja volja. Vidimo danas kako ekstremni islamski vjernici odrubljuju glave nemuslimanima izgovarajući Božje ime pri tom, što dakle ima značiti da su oni uvjereni kako je to Božja volja da ubijaju ljude. Dakle, to se gledanje na čovjeka u odnosu na Boga ni do danas nije promijenilo. Ali postoje i drukčija žrtvovanja ljudi, ne samo odrubljivanja glave… Postoji, kako bi to papa Franjo rekao, i ogovaranje i klevetanje, postoje i zakulisne igre i različita druga ponižavanja i odbacivanja ljudi. U ime Božje ništa od toga nije dopušteno. Dapače, Bog voli sve ljude i oprašta čak i najvećim zločincima, ako se oni pokaju i poprave.

Sveti apostol Pavao nas poučava kako nam nikakvo zemaljsko zlo ne može nauditi jer je Krist za nas i on nas opravdava, dapače: „Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu – on se baš zauzima za nas!“

Opis Kristova preobraženja, transfiguracije pred apostolima Petrom, Ivanom i Jakovom na brdu priziva nam sjaj uskrsnuća kojemu se i mi trebamo nadati.

Petar i apostoli bili su zbunjeni: s jedne strane silan narod hrli za njihovim Učiteljem, on liječi bolesne, pridiže grješnike i daje im novu nadu, a s druge strane, sve više vjerski vođe protive se Isusu i rade mu o glavi. Petru se i sam Isus usprotivio kad ga je stao odvraćati da ne ide u Jeruzalem gdje će biti ubijen. Učenici će teško preživjeti Isusovu smrt, razbježat će se i odustat će od njega pa i kad ga budu vidjeli uskrsnuloga. Tek će ih Duh Sveti okupiti, ojačati i ohrabriti da Krista mogu i dalje slijediti i naviještati kao evanđelje, radosnu vijest svim ljudima. Epizoda s preobraženjem na gori ohrabrenje je učenicima da shvate muku i smrt Kristovu koja dolazi, da barem malo odškrinu vrata nadi uskrsnuća koje će na kraju pobijediti i samu smrt.

Isus u slavi. U onoj slavi koje se – kako navodi sv. Pavao u Poslanici Filipljanima (Fil 2,6) – odrekao Sin Božji kad je postao čovjekom. Vraća li se to Isus svome Ocu u slavu koju je imao od vijeka? Želi li poručiti da on nije nikada sam, i kad ga budu svi napustili, jer s njim je njegov Otac i s njim su svi sveti patrijarsi i proroci?  I njemu nije bilo lako prihvatiti smrt, i on je trebao ohrabrenje, da može izdržati i kušnju Getsemanskog vrta i osudu Pilatovu, i nošenje križa ulicama Jeruzalema i raspeće na križ na Kalvariji. I njega je ovim događajem ohrabrio Otac, koji ga pred učenicima naziva: »Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!«

Što nama može biti Tabor, događaj na brdu preobraženja Gospodnjega? Je li to neki susret koji je obilježio naš život, od kojega se živi? Je li to neki događaj koji nam se utisnuo u dušu? Je li to sam uskrsnuli Gospodin koji nas je osvojio i za kojim smo pošli? Doživljavamo li njegovu blagu i prijateljsku prisutnost u Euharistiji, gdje nas on uvijek čeka, progovara našem srcu, jača nas svojom ljubavlju i hrani samim sobom? Zar nije upravo Euharistija taj naš Tabor, gledanje Božjeg lica na licu Kristovom, da bismo i sami zablistali njegovim sjajem u susretu s ljudima kojima trebamo donositi Kristovu prisutnost?

Molimo se za to, dragi bogoslovi, kandidati za svećeništvo, molimo jedni za druge. Moje molitve su danas najviše upravo za vas, Damire, Ivane i Rafaele… molim i za sve naše bogoslove, za naše sjemeništarce, za sve naše članove Sisačke biskupije, svećenike, đakone, redovnike i redovnice, za naše vjeroučitelje i za sve Kristove vjernike.

U ovo zimsko vrijeme čovjek se može, s pravom, diviti snježnoj bjelini i ljepoti prirode, ali hladnoća ga okiva da se više nalazi u toploj sobi… stoga svaki čovjek, kao i ptica, životinja, svako drvo i travka, nakon zime i snijega iščekuje sunce i proljeće. I uvijek je to posebno lijepo doživjeti: kad nakon više tmurnih i oblačnih dana zasine sunce. Ono nam je znak da nas Bog grije, da nas, usprkos hladnoća i pogibelji u ovome svijetu, on neće ostaviti, da će nas ogrijati i spasiti.

Tako i naša vjera: mi moramo proći kroz različite pogibelji duše i tijela, kroz smrzavanje, hladnoće, led i tamu, da bi nam zasinuo Krist koji je svjetlo svijeta, da bi nas ogrijao njegov Sveti Duh koji je vatra, da bismo pristigli njegovom i našem Ocu koji i nama govori da nas ljubi. A stići ćemo ako slušamo Sina Božjega, Gospodina našega Isusa Krista.

Ljubljena braćo! /DALJE SLIJEDI IZ OBREDNIKA „Rimski pontifikal, KS, Zagreb 1988, str. 16…/

 

Twitter